U One Battle After Another revolucija nije romantična, nego ljepljiva, zbrkana i pomalo neukusna, gotovo kao beskrajni predizborni feed na društvenim mrežama. Napadi na pritvore za migrante, ICE racije koje izgledaju kao hladna rutina i militarizirana granica ne dolaze kao šok, nego kao nešto na što smo se već opasno navikli. Film vrlo jasno progovara o tome koliko se politika uvukla u svaki dio svakodnevice i koliko je normaliziran strah – kao valuta moći.
Simbolika je izrazito tjelesna i brutalno jasna. Trudna Perfidia s mitraljezom naslonjenim na trbuh nije tu samo radi provokacije, nego kao slika svijeta u kojem žensko tijelo istovremeno rađa život i nosi nasilje. Tijelo postaje granica, oružje i teritorij pregovora. Bobov vatromet, formalno zamišljen kao revolucionarna diverzija, u filmu sve više djeluje kao metafora “revolucije light”: glasne, šarene, ali često bez stvarnog učinka. Završna vožnja triju automobila kroz brežuljke stvara dojam da gledamo tri paralelne Amerike; vojnu, revolucionarnu i onu treću, zbunjenu, civilnu, koja samo želi kući, ali više nije sigurna gdje je to.
Iza svega se stalno provlači ideja granice, ne samo državne nego i unutarnje. Film nas nenametljivo pita dokle smo spremne ići da obranimo ono u što vjerujemo i koliko sebe usput izgubimo.
Očevi, kćeri i naslijeđeni kaos
Najtiša, ali možda najmoćnija linija filma odvija se za kuhinjskim stolom između oca i kćeri. Bob u izvedbi Leonarda DiCaprija utjelovljuje generaciju nekadašnjih buntovnika koji su nekad vjerovali da mogu promijeniti svijet, a sada žive u stanju umornog cinizma i emotivne dezorijentiranosti. On je fizički prisutan, ali emotivno odsutan. Sjedi pred televizorom, gleda The Battle of Algiers, kao da je zaglavio u prošlim revolucijama, bježi u alkohol i drogu, a čak ni jezik nove generacije više ne prati, pa ne uspijeva poštovati ni tako jednostavnu stvar kao što su zamjenice prijatelja vlastite kćeri.
Willa, koju tumači Chase Infiniti, nosi sasvim drugu energiju. Ona trenira borilačke vještine, pronicljiva je, fokusirana i snažna, ali istovremeno ranjiva. Njezina najveća borba nije protiv države ili vojske, nego protiv vlastitih pitanja. Pita se tko je njezina majka stvarno bila, je li otac kukavica ili heroj koji se raspao pod teretom vlastitih ideala i je li ona nastavak njihove nedovršene priče ili ima pravo započeti svoju.
U tom odnosu film dobiva snažan psihološki sloj. Djeca u ovoj priči ne nasljeđuju samo traume svojih roditelja, nego i njihove nedovršene bitke. Willa postaje lice generacije koja se pita koliko još dugova prošlosti mora otplaćivati prije nego što počne živjeti svoj život.
Perfidia kao ikona i opomena
Perfidia, koju karizmatično igra Teyana Taylor, možda je najupečatljiviji lik filma. Ona je vođa, ljubavnica, majka, strateginja i projekcija tuđih fantazija. Trudna žena s mitraljezom na trbuhu postaje slika koju je gotovo nemoguće zaboraviti. U njoj se spajaju hrabrost, ludilo, očaj i hladna proračunatost. Njezina igra moći s militarističkim Lockjawom, kojeg Sean Penn igra s lizardskom, pomaknutom energijom, nije samo politički potez, nego i bolna ilustracija kako žensko tijelo i ženska seksualnost stalno iznova postaju bojno polje i valuta.
Perfidia savršeno razumije na što Lockjaw reagira i koliko daleko može manipulirati njegovom opsesijom. Film pritom stalno otvara pitanje granica: postoji li uopće “previše daleko” u svijetu u kojem se pravila ionako pišu krvlju i lažima. Perfidia tako postaje i ikona otpora i opomena, jer cijena koju plaća nije samo politička, nego i intimna.
Anderson i Pynchon: staro partnerstvo u novom vremenu
Ako si gledala Inherent Vice, prepoznat ćeš sada već prepoznatljiv Anderson-Pynchon potpis: paranoju koja se prelijeva u humor, likove koji su istovremeno tragikomični, izgubljeni i zastrašujuće lucidni, te svijet u kojem ništa nije onako kako se čini, ali se čini jezivo blisko našem. U odnosu na Pynchonov roman Vineland, Anderson kao da škarama presijeca vremenske odrednice i još snažnije preklapa šezdesete, Reaganove osamdesete i suvremenu Ameriku na rubu Obame i Trumpa.
Paranoja više nije samo teorija zavjere, nego dokumentirana stvarnost – nadzor, racije, militarizirane granice. U usporedbi s njegovim filmovima poput Magnolije ili There Will Be Blood, ovdje nema monumentalne, linearne drame. Umjesto toga imamo kaotičnu političku alegoriju koja više nalikuje noćnoj mori prožetoj crnim humorom. No Anderson ostaje vjeran sebi u jednome: najveće povijesne lomove uvijek promatra kroz intimne odnose, kroz prekinute poglede, promašene razgovore i tihe, bolne šutnje.
Bob je ovdje verzija junaka koji je zakasnio na vlastitu revoluciju, slično kao što je Doc Sportello u Inherent Viceu zakasnio na kraj hipijevske ere. S tom razlikom da je Bob sada i otac, a ne samo promatrač, pa njegova dezorijentiranost ima direktne posljedice na život djeteta koje ovisi o njemu.
Politička konotacija i kultura straha
Film vrlo jasno progovara o normalizaciji ICE racija, dehumanizaciji migranata i militarizaciji granica, ali bez plakata i slogana. Anderson namjerno izbjegava izravne reference poput MAGA ili BLM-a, kao da želi reći da prepoznajemo sustav i bez etiketa, po osjećaju u želucu i napetosti u tijelu. Col. Steven Lockjaw utjelovljuje novu verziju stare moći: toksičnu, seksualiziranu i samouvjerenu, uvjerenu da joj sve pripada, pa čak i sama pobuna protiv nje.
Odnosi između Perfidije, Lockjawa i Boba nose snažan politički podtekst. Moć ne gleda na pobunu samo kao na prijetnju, nego i kao na nešto uzbudljivo, nešto što može pokušati kontrolirati, posjedovati i na kraju asimilirati. Film tako otvara važno pitanje: je li svaka pobuna osuđena da se prije ili kasnije pretvori u dio istog sustava protiv kojeg je ustala ili je ipak moguće pronaći pukotinu i zadržati vlastiti integritet.
Psihološka i filozofska perspektiva: tko ima pravo na tvoju priču
Na dubljoj razini One Battle After Another je film o vlasništvu nad identitetom. Država vjeruje da ima pravo odlučivati tko pripada, a tko ne. Roditelji misle da imaju pravo oblikovati priču svoje djece. Revolucionarne skupine opravdavaju žrtvu pojedinca “višim ciljem”. Willa je ta koja dolazi i sve to preispituje. Njezina zbunjenost oko očinstva, taj mračni “Mamma Mia” trenutak, postaje metafora za čitav američki san: ako ne znaš odakle točno dolaziš, možeš li zaista znati kamo ideš.
Filozofski, film se kreće između egzistencijalizma i cinizma. Egzistencijalistički trenutci javljaju se onda kad likovi shvate da nema autoriteta “odozgo” koji će riješiti njihove bitke i da odluka uvijek na kraju pada na njih same. Cinizam izbija kad vidimo koliko je lako i revoluciju i traumu pretvoriti u spektakl i zabavu. Negdje između toga krije se i jedna tiha, nježna poruka: možda je jedini istinski čin otpora to da ostaneš prisutna u svom životu, u svojim odnosima i u svojoj istini, čak i kad sve oko tebe viče da se prilagodiš, ušutiš ili pretvoriš u hashtag.
Scenarij, gluma, režija i atmosfera
Scenarij je namjerno fragmentiran, pun digresija, flashbackova i “zalutalih” scena. To nije film koji objašnjava, nego film koji te baca u vrtlog. Za neke gledatelje to će biti osvježavajuće, jer se približava kaosu stvarnosti, dok će druge umoriti. No taj kaos ima funkciju: ogleda svijet informacijske buke, političkog preopterećenja i emocionalne iscrpljenosti u kojem živimo.
Glumački, film stoji na leđima trojca DiCaprio – Taylor – Infiniti. Leonardo DiCaprio kao Bob uspijeva istovremeno biti smiješan, iritantan i potresan. On je čovjek koji se raspada, ali u njemu i dalje ima dovoljno srca da ti bude stalo. Teyana Taylor kao Perfidia magnetična je, snažna, samosvjesna i opasno lucidna, s tihom hladnoćom osobe koja zna da nema luksuz posustajanja. Chase Infiniti donosi svježinu i balans između unutarnje snage i ranjivosti, pa Willa ne ostaje samo simbol, nego živo biće koje te zanima i brineš se za nju.
Andersonova režija kombinira frenetične akcijske prizore, apsurdne trenutke skoro slapstick komedije i tihe, intimne scene pune neizrečenih emocija. Glazba Jonnyja Greenwooda dodatno zateže atmosferu, s nervoznim, trzavim tonovima koji podsjećaju na stalnu unutarnju napetost. Kamera se kreće između hiperrealnog i snovitog, posebno u završnoj sekvenci s automobilima, gdje sve djeluje kao halucinacija, ali emocionalno odjekuje vrlo stvarno. Atmosfera filma nalikuje noći u kojoj si preumorna, previše informirana, ali ne možeš prestati gledati. Istovremeno ti je smiješno, neugodno, jezivo i tužno. One Battle After Another nije film koji će te razvedriti, nego film koji te protresa i ostaje s tobom danima, kao rečenica koju si negdje čula i ne znaš je još točno objasniti, ali osjećaš da je bitna. Upravo u tom osjećaju, između smijeha i grča, skriva se ono najvrjednije: poziv da se ne prestaneš pitati, ne prestaneš osjećati i ne pristaneš na to da ti itko, pa ni vlastita prošlost, do kraja ispiše priču umjesto tebe.
FOTO: Screenshot
