„All Quiet on the Western Front“ je klasični roman iz 1928., koji kroz perspektivu njemačkog vojnika, čitatelja vodi kroz radnju, svjedočeći o strahotama Prvog svjetskog rata. Priča je snažna, mučna i bezvremenska jer opet podsjeća na to da se sličan scenarij i danas događa ne samo na filmu već i u stvarnosti, u hladnim ukrajinskim poljima. Čini se kako svijet nije naučio lekciju. Iako smo toliko puta čuli rečenicu „ne ponovilo se“, svakih nekoliko godina svjedočimo uzaludnom umiranju ljudi u besmislenim ratovima koji se kreću bojištima kao lutke na koncu i to ovaj film tako precizno pokazuje.
Priča o njemačkom vojniku toliko je inspirativna da je ovaj roman već dva puta adaptiran, prvi put u hvaljenoj verziji Universal Picturesa iz 1930. koja je osvojila Oscara za najbolji film, a drugi put u TV filmu iz 1979. koji je bio nominiran za sedam Emmyja. Danas je ovu priču, njemački redatelj, Edward Berger, prepričao u filmu koji je, sudeći prema gledanosti, ostavio jak dojam na publiku.
Ratna priča iz perspektive njemačkog vojnika
Nakon što je film objavljen na Netflixu, postao je jedan od najgledanijih u Hrvatskoj. Riječ je o uistinu zapanjujućoj i snažno odglumljenoj kritici rata iz zemlje koja je izgubila dva svjetska rata i koja se zrelo, sve ove godine distancirala od nelijepe ostavštine koju su joj stare ideologije i rat ostavili u nasljeđe.
Osuda rata i njegova besmislenost provlači se od samog početka pa do kraja filma, na trenutke izazivajući u gledatelju bijes i bespomoćnost te suosjećajnost prema vojnicima koji su poslužili kao topovsko meso za doslovno svega 100 metara zemlje na francusko-njemačkoj granici.
Prve scene “All Quiet On The Western Front” su tihe i oslikavaju zatišje pred buru. Sunce izlazi. Lisica hrani svoje mlade u jazbini. Šuma se polako budi, a blaga tutnjava signalizira nadolazeću oluju. Potom kreće snažna sekvenca koja prati mladog vojnika u bitku između rovova na zapadnoj fronti, a zatim prati njegovu krvlju umrljanu, mecima rasječenu uniformu natrag do vojne praonice. Broj poginulih raste, smjenjuju se kao na traci, kao lutke koje samo nose uniformu za koju i u kojoj umiru. Komad tkanine tako poprima veću vrijednost od ljudskog života.
Besmislenost rata
Tu uniformu zatim prosljeđuju tinejdžeru Paulu (Felix Kammerer), našem vodiču kroz priču. Mladenačka naivnost i entuzijazam pršte iz tih scena. Svježeg lica i pun žara koji su udahnuli učiteljevi poticajni govori o patriotskoj dužnosti, Paul krivotvori očev potpis i prijavljuje se sa svojim školskim kolegama, sa snovima o služenju kajzeru. Uskoro postaje svjestan koliko je poletnost njega i njegovih kolega iskorištena za komad blatnjave zemlje. Nađe se uhvaćen u natezanju naprijed-natrag preko nekoliko stotina metara krvlju natopljenog blata, iscrpljen od gladi i traume dok, jedan po jedan, njegovi prijatelji padaju mrtvi.
Glazba u filmu tako filigranski točno oslikava tjeskobu, strah i užas. Provlači se kroz borbu koja kao da nikada neće prestati dok se priklanjamo vojniku zajedno s njim proživljavajući strah, patnju i užase.
Ono što film čini posebno upečatljivim su naizmjenične scene humora i terora. Neprestana ratna akcija za cijeli film bila bi previše, stoga pruža trenutke lakoumnosti, mladenačke zaigranosti i luckastosti, neke rane scene u kojima Paul i njegovi prijatelji dijele priče, kao i malo smijeha. Najupečatljivija scena filma dolazi pred sam kraj rata kada Paul, iscrpljen, uplašen, lica utopljenog u blatu, ubada protivničkog vojnika u prsa i zatim ga gleda kako umire. Nakon kratkog vremena, Paul odlučuje spasiti čovjeka i daje mu malo vode cijedeći mu krpu u usta, gledajući ga oči. To je jedan od najstrašnijih, emocionalno razarajućih trenutaka, Paulova ljudskost dolazi do izražaja na mjestu i u vrijeme koji to nisu zahtijevali.
Psihološki težak film vrijedan je pažnje, a o tome svjedoče i najave nominacija za Oscara u više kategorija; za najbolju kameru, najboljeg glumca Felixa Kammerera i najbolji film. Dva sata se za ovakav film mogu činiti puno, ali upravo je ta razvučenost ne samo bitaka na bojnom polju već i samim likovima kojima je teško samima sa sobom, dočaralo ozbiljnost djela i postiglo efekt nelagode i suosjećajnosti koji vaas stavlja u cipele protagonista. Iako istražuje neka poznata područja koja smo vidjeli u drugim ratnim filmovima, njegova nevjerojatna razrada, dobra gluma kao i dirljiv završetak, čine ovaj film jednim od najboljih filmova 2022. godine.