Netflix: Zašto film „All Quiet on the Western Front“ ima potencijal za osvajanje nekoliko Oscara

Sadržaj članka

Podijeli

„All Quiet on the Western Front“ je klasični roman iz 1928., koji kroz perspektivu njemačkog vojnika, čitatelja vodi kroz radnju, svjedočeći o strahotama Prvog svjetskog rata. Priča je snažna, mučna i bezvremenska jer opet podsjeća na to da se sličan scenarij i danas događa ne samo na filmu već i u stvarnosti, u hladnim ukrajinskim poljima. Čini se kako svijet nije naučio lekciju. Iako smo toliko puta čuli rečenicu „ne ponovilo se“, svakih nekoliko godina svjedočimo uzaludnom umiranju ljudi u besmislenim ratovima koji se kreću bojištima kao lutke na koncu i to ovaj film tako precizno pokazuje.

Priča o njemačkom vojniku toliko je inspirativna da je ovaj roman već dva puta adaptiran, prvi put u hvaljenoj verziji Universal Picturesa iz 1930. koja je osvojila Oscara za najbolji film, a drugi put u TV filmu iz 1979. koji je bio nominiran za sedam Emmyja. Danas je ovu priču, njemački redatelj, Edward Berger, prepričao u filmu koji je, sudeći prema gledanosti, ostavio jak dojam na publiku.

Ratna priča iz perspektive njemačkog vojnika

Nakon što je film objavljen na Netflixu, postao je jedan od najgledanijih u Hrvatskoj. Riječ je o uistinu zapanjujućoj i snažno odglumljenoj kritici rata iz zemlje koja je izgubila dva svjetska rata i koja se zrelo, sve ove godine distancirala od nelijepe ostavštine koju su joj stare ideologije i rat ostavili u nasljeđe.

Osuda rata i njegova besmislenost provlači se od samog početka pa do kraja filma, na trenutke izazivajući u gledatelju bijes i bespomoćnost te suosjećajnost prema vojnicima koji su poslužili kao topovsko meso za doslovno svega 100 metara zemlje na francusko-njemačkoj granici.

Prve scene “All Quiet On The Western Front” su tihe i oslikavaju zatišje pred buru. Sunce izlazi. Lisica hrani svoje mlade u jazbini. Šuma se polako budi, a blaga tutnjava signalizira nadolazeću oluju. Potom kreće snažna sekvenca koja prati mladog vojnika u bitku između rovova na zapadnoj fronti, a zatim prati njegovu krvlju umrljanu, mecima rasječenu uniformu natrag do vojne praonice. Broj poginulih raste, smjenjuju se kao na traci, kao lutke koje samo nose uniformu za koju i u kojoj umiru. Komad tkanine tako poprima veću vrijednost od ljudskog života.

Besmislenost rata

Tu uniformu zatim prosljeđuju tinejdžeru Paulu (Felix Kammerer), našem vodiču kroz priču. Mladenačka naivnost i entuzijazam pršte iz tih scena. Svježeg lica i pun žara koji su udahnuli učiteljevi poticajni govori o patriotskoj dužnosti, Paul krivotvori očev potpis i prijavljuje se sa svojim školskim kolegama, sa snovima o služenju kajzeru. Uskoro postaje svjestan koliko je poletnost njega i njegovih kolega iskorištena za komad blatnjave zemlje. Nađe se uhvaćen u natezanju naprijed-natrag preko nekoliko stotina metara krvlju natopljenog blata, iscrpljen od gladi i traume dok, jedan po jedan, njegovi prijatelji padaju mrtvi.

Glazba u filmu tako filigranski točno oslikava tjeskobu, strah i užas. Provlači se kroz borbu koja kao da nikada neće prestati dok se priklanjamo vojniku zajedno s njim proživljavajući strah, patnju i užase.

Ono što film čini posebno upečatljivim su naizmjenične scene humora i terora. Neprestana ratna akcija za cijeli film bila bi previše, stoga pruža trenutke lakoumnosti, mladenačke zaigranosti i luckastosti, neke rane scene u kojima Paul i njegovi prijatelji dijele priče, kao i malo smijeha. Najupečatljivija scena filma dolazi pred sam kraj rata kada Paul, iscrpljen, uplašen, lica utopljenog u blatu, ubada protivničkog vojnika u prsa i zatim ga gleda kako umire. Nakon kratkog vremena, Paul odlučuje spasiti čovjeka i daje mu malo vode cijedeći mu krpu u usta, gledajući ga oči. To je jedan od najstrašnijih, emocionalno razarajućih trenutaka, Paulova ljudskost dolazi do izražaja na mjestu i u vrijeme koji to nisu zahtijevali.

Psihološki težak film vrijedan je pažnje, a o tome svjedoče i najave nominacija za Oscara u više kategorija; za najbolju kameru, najboljeg glumca Felixa Kammerera i najbolji film. Dva sata se za ovakav film mogu činiti puno, ali upravo je ta razvučenost ne samo bitaka na bojnom polju već i samim likovima kojima je teško samima sa sobom, dočaralo ozbiljnost djela i postiglo efekt nelagode i suosjećajnosti koji vaas stavlja u cipele protagonista. Iako istražuje neka poznata područja koja smo vidjeli u drugim ratnim filmovima, njegova nevjerojatna razrada, dobra gluma kao i dirljiv završetak, čine ovaj film jednim od najboljih filmova 2022. godine.

AUTORICA TEKSTA

Slični članci