Netko je 1974. napisao rečenicu koja ni danas ne gubi na točnosti: “Zovu to ljubav. Mi kažemo da je to neplaćenirad.” Bila je to Silvia Federici. I ne, nije stara vijest.
Zamislite da svaki dan idete na posao za koji nikad niste potpisali ugovor, ne dobivate plaću, ne možete dati otkaz i za koji vam nitko ne zahvaljuje jer se podrazumijeva da to radite iz ljubavi. Sad prestanite zamišljati jer to je stvarnost milijuna žena i danas, 2026. godine, u modernim europskim kućanstvima, uključujući hrvatska.
Silvia Federici, feministička teoretičarka, napisala je 1974. esej “Wages Against Housework” – Plaće protiv kućanskog rada. Pola stoljeća je prošlo. Promijenile smo frizure, zaposlile se, otvorile profil na LinkedInu. A večera se i dalje mora skuhati. Rublje oprati. Djeca odvesti kod pedijatra. I taj posao, u ogromnoj većini slučajeva, pada na žene.
Nije to ljubav. To je rad.
Federici je bila brutalno precizna: kućanski rad nije posao kao drugi poslovi. Nije ga nitko izvana nametnuo kao ugovor. Duboko je utisnuto u svijest žena je to naša priroda, naša sreća, naš poziv. Da su žene stvorene za brigu, za njegu, za održavanje obiteljskog toplog doma. Da nam to dolazi prirodno, lako, radosno.
A zašto je to bilo potrebno? Jer neplaćeni rad funkcionira samo ako osoba koja ga obavlja vjeruje da to ne radi za novac, nego iz ljubavi.
Nema ničeg prirodnog u tome da žena ustaje u šest ujutro da bi pospremila kuću, odvela dijete u vrtić, otišla na posao, vratila se, skuhala ručak, pomogla s domaćom zadaćom, posprema igračke, ispeglala košulje i još stigla pitati partnera kakav mu je bio dan. To nije ljubav. To je upravljanje projektom bez titule, bez plaće i bez godišnjeg odmora.
Dvostruka smjena nije nova, samo joj se promijenio naziv
Federici je pisala o ženama koje su domaćice. Mi smo se “emancipirale”. Zaposlile smo se. Gradimo karijere. Plaćamo račune. Odlično. Samo je problem što je kućanski rad ostao na nama uz sve to.
Istraživanja to potvrđuju godinama: žene u partnerskim zajednicama i dalje obavljaju značajno više kućanskog rada od muškaraca, čak i kada rade puno radno vrijeme. Tzv. “dvostruka smjena”, posao plus kućanstvo, nije metafora, ona je mjerljiva u satima. Svaki dan.
Sad tome dodajte mentalni teret: pamćenje što nedostaje u hladnjaku, tko ima rođendan ovaj tjedan, treba li naručiti cipele za dijete, je li mama dobro, treba li zakazati ginekološki pregled. Taj invisibilni kognitivni rad nitko ne vidi, nitko ne vrednuje, ali svi očekuju da bude obavljen. I on uvijek bude obavljen. Jer vi to “prirodno” radite.
“Ali ja to radim jer volim svoju obitelj”
Da. I to je najlukaviji dio cijele konstrukcije.
Federici to objašnjava ovako: sustav koji gradi na neplaćenom ženskom radu mora nas uvjeriti da taj rad nije rad, nego ljubav. Jer čim ga nazovemo radom, čim ga učinimo vidljivim, moramo ga vrednovati, dijeliti, plaćati ili barem priznavati.
Ljubav prema djeci je stvarna. Ljubav prema partneru je stvarna. Ali ljubav ne bi smjela biti razlog da netko radi 15 sati dnevno bez kompenzacije, bez zahvalnosti i bez mogućnosti da kaže “danas ne mogu.”
Zamislite da svom partneru kažete: “Toliko te volim da ću ti čistiti stan, kuhati, peglati i organizirati cijeli vaš život, a ti mi zauzvrat nećeš morati ništa dati.” Ako bi on to prihvatio kao normalno, to više nije ljubav. To je eksploatacija u ime ljubavi.
Što s tim napraviti u 2026.?
Federici je tražila plaće za kućanski rad. Ne zato što je vjerovala da će sustav to zaista platiti, nego kao politički čin imenovanja. Dati ime nečemu je prvi korak da to promijenimo.
Mi danas možemo učiniti nešto konkretnije:
Razgovarati. Otvoreno, bez srama i bez osjećaja da smo “problematične” ako kažemo da smo premorene. Mentalni teret mora postati vidljiv u svakom kućanstvu, ne kao optužba, nego kao razgovor.
Prestati normalizirati neravnopravnu raspodjelu. “On pomaže” nije pohvala. Partner koji pere suđe ne “pomaže”, on preuzima svoj dio zajedničke odgovornosti.
Vrednovati vlastiti rad. I za sebe same. Koliko biste platili da netko izvana uradi sve što vi radite kod kuće svaki tjedan? Taj broj je vaš doprinos koji nitko ne vidi na bankovnom izvodu, ali postoji.
Prestati se natjecati tko je umorniji. Umor nije olimpijska disciplina. Oba partnera mogu biti iscrpljena. Ali ako je raspodjela kronično nejednaka, to je problem koji treba riješiti zajedno, a ne svaki za sebe.
“Ti si prava žena”
Federici piše da je kapital stvorio briljantnu iluziju: uvjerio nas je da je biti dobra domaćica, majka i supruga kruna ženstvenosti. Magične riječi: “Ti si prava žena.” Kao da je to kompliment, a ne opis nekoga tko besplatno radi za sustav koji tu besplatnost naziva vrlinom.
Nismo manje žene ako ne znamo skuhati očaravajuću večeru od svega što ostane u hladnjaku. Nismo loše majke ako nismo uvijek raspoložene, organizirane i nasmijane. Nismo sebične ako kažemo da smo umorne i da nam treba pomoć.
Važno je da žena zna prepoznati što je ljubav, a što je nevidljivi posao koji obavlja sama. I koja se ne boji to naglas reći.
Fifty years after Federici, the dinner still needs to be cooked. Samo sada znamo da to nije naša priroda, to je naš posao. I svi ga trebaju vidjeti.
Inspiracija: Silvia Federici, “Wages Against Housework” (1974)
FOTO: Unsplash, Pexels
