Imala sam četrnaest godina kad sam prvi put pročitala Junaka našeg doba. Pečorin me je odmah zaokupio. Razočarani aristokrat koji ne vjeruje ni u što, koji se nekažnjeno igra ljubavlju žena i povjerenjem muškaraca. Sebičan, ciničan, opsjednut vlastitom melankolijom. Belu je doslovno kupio kao stvar, zavolio je kad mu se opirala, izgubio interes čim ga je zavoljela i mi smo, djevojčice u školskim klupama, to čitale i razumjele. Identificirale se. Suosjećale.
Nitko nas nije pitao je li nam nelagodno. Nitko nije rekao da ovo “nije za nas”. Ušle smo u Pečorinovu kožu onako prirodno kao što ulazimo u vlastitu.
Toliko nam je to normalno da njegov spol niti ne primjećujemo. Žene su cijeli život trenirane čitati iz muške perspektive i smatraju to, s razlogom, sasvim prirodnim. Pitanje koje se rjeđe postavlja jest, je li obrnuto jednako točno? Nije. No, nije riječ samo o Pečorinu. Strastveno i posvećeno, generacije žena gutale su knjige gdje su muškarci držali glavnu riječ. Likovi koje nitko ne dovodi u pitanje kao “opće ljudsko iskustvo”, a zapravo su duboko rodno specifični: Harry Haller (Stepski vuk), Étienne Lantiern (Germinal), Raskolnjikov (Zločin i kazna)… Sve smo ih čitale. Sve smo razumjele. Nitko nije rekao da nas se ne tiče. Ipak, muškarci ne čitaju s jednakim pristupom ona djela u kojima su žene glavni likovi. A ženske autore se stavlja u podkategoriju – “žensko pismo”.
Brojevi koji govore sami za sebe
Istraživanje Nielsen BookData iz 2023. godine, provedeno na gotovo 54.000 kupovina knjiga u Ujedinjenom Kraljevstvu, donosi podatak koji zaslužuje trenutak tišine. Za dvadeset najprodavanijih autorica, uključujući Agatha Christie, Harper Lee i Colleen Hoover, manje od 20% kupaca bili su muškarci. Nasuprot tome, 44% kupaca dvadeset najprodavanijih muških autora, od Georgea Orwella do Stephena Kinga, bile su žene.
Prevedeno u razumljiviji jezik, žene kupuju knjige i muških i ženskih autora gotovo podjednako. Muškarci kupuju knjige gotovo isključivo muških autora.
I ne radi se o tome da im ne bi bile dobre. Na Goodreadsu, muškarci knjigama ženskih autorica daju prosječnu ocjenu 3,9 od 5, a knjigama muških autora 3,8. Kad ih pročitaju, sviđaju im se. Više nego knjige “svojih” autora. Problem nije u kvaliteti. Problem je u tome što ih uopće ne uzimaju u ruke.
Knjige s muškim protagonistima prodaju se u prosjeku deset milijuna primjeraka više od onih s ženskim. Ne zato što su priče bolje. Nego zato što netko tih knjiga jednostavno ne otvara.
Kako smo ovdje završile i gdje počinje problem
Da bismo razumjele zašto, trebamo se vratiti puno unazad, ne do prošlog desetljeća, nego do djetinjstva, do polica s lektirama, do onoga što smo dobivale kao “normalne” knjige za djecu.
U analizi više od 5.000 američkih dječjih knjiga, muški likovi pojavljuju se gotovo dvostruko češće u naslovima i 1,6 puta češće kao glavni lik nego ženski. Dječaci od malena čitaju o dječacima i to im se čini normalno. Djevojčice čitaju o dječacima jer nema dovoljno knjiga o djevojčicama. A onda, kad ih konačno ima, naučile su čitati i jedne i druge pa im to i ne pada na pamet kao nešto posebno.
Ljermontov je jednom izjavio da portret Pečorina nije portret jednog čovjeka, nego portret čitave jedne generacije sa svim njezinim manama i problemima. Čuli smo tu poruku. Prihvatile je. Pečorin je čovjek. Dakle, opće ljudsko iskustvo. Dakle, tiče se i nas. Nitko nam nije objasnio da to nije nužno istina i u obrnutom smjeru.
Nije (samo) o ukusu. Radi se o autoritetu.
MA Sieghart, britanska novinarka i autorica knjige The Authority Gap, dugo je istraživala zašto muškarci ne čitaju žene i njezin je zaključak neugodniji od pukog “različitih ukusa”.
“Muškarci, svjesno ili nesvjesno, ne pridaju ženskim autoricama jednaki autoritet kao muškima”, kaže Sieghart. To nije samo stvar književnih preferencija, to je dio mnogo šireg obrasca u kojemu ženski glas automatski vrijedi manje, žensko znanje se manje citira, ženski stručni sud češće se dovodi u pitanje.
Knjiga je samo jedan od prostora gdje se to vidi gola i jasna.
Više od 80% najnagrađivanijih romana u povijesti napisali su muškarci, a tek 2020. žene su dosegle 50% objavljenih naslova. Čitatelji nisu birali u vakuumu, institucije su godinama slale signal da žene kao autorice vrijede manje. Čitatelji su samo slijedili.
“Dobra priča je dobra priča” i zašto ta rečenica ne pomaže
Postoji istraživanje Sveučilišta Cornell iz 2026. koje je pokazalo da su, kad im se da zanimljiva kratka priča, čitatelji zapravo fleksibilni i spol protagonista nije presudna prepreka za uživanje.
To zvuči ohrabrujuće. I jest, donekle.
Ali tu je problem: ta studija testirala je kratke priče od 500 riječi s rodno neutralnim imenima. Stvarni svijet izgleda drugačije. U stvarnom svijetu postoji naslovnica. Ime autorice. Kategorija “žensko” koja se lijepi za sve što se tiče emocija, odnosa, tijela, obitelji. I postoji čitatelj koji, prije nego što otvori prvu stranicu, već odlučuje je li ta knjiga “za njega”.
Fleksibilnost u laboratorijskim uvjetima i fleksibilnost u knjižari nisu ista stvar.
Što to znači za nas
Pečorin je u romanu prikazan kroz više perspektiva, u prvim poglavljima ga vidimo očima drugih likova, a tek u dnevničkim dijelovima progovaramo izravno iz njegove unutrašnjosti. Ta struktura je genijalna upravo zato jer nas tjera da ga razumijemo iznutra, ne samo da ga sudimo izvana.
Mi smo to napravile. Ušle smo u Pečorina. Razumjele zašto uništava Belu. Suosjećale s njegovom egzistencijalnom prazninom, čak i dok smo znale da on ne bi suosjećao s nama.
Pitanje je hoće li itko ikad napraviti isto za ženski lik. Ne pročitati je kao egzotičnu drugu nego je razumjeti kao normu, kao “čovjeka”, kao iskustvo koje se tiče svakog tko ima dušu.
Ja sam čitala Pečorina i razumjela ga. Uvjerena sam da bi i on mogao razumjeti mene, kad bi netko gurnuo pravu knjigu u njegove ruke i rekao mu da je to opće ljudsko iskustvo. A ne žensko.
Koju ste knjigu s ženskom protagonisticom dali pročitati nekom muškarcu u svom životu i što se dogodilo? Podijelite u komentarima.
FOTO: Unsplash, Pexels
