Crna Gora je krajem srpnja, glasovima Skupštine, promijenila Zakon o zdravstvenom osiguranju i uvela pravo na dva dana plaćenog mjesečnog dopusta za žene s dijagnosticiranom sekundarnom dismenorejom, bolnim menstrualnim ciklusima uzrokovanim organskim stanjima poput endometrioze, mioma, upale jajnika ili sindroma policističnih jajnika. Inicijativu je u ožujku, uoči Dana žena, pokrenula nezavisna zastupnica Jevrosima Pejović, a prijedlog je prošao jednoglasno kroz nadležne odbore za zdravstvo, rad i socijalnu skrb te Zakonodavni odbor. Time se Crna Gora pridružila iznimno kratkom popisu europskih zemalja s ovakvim zakonom, trenutačno je tu, uz Crnu Goru, praktički samo Španjolska, koja je 2023. postala prva članica EU-a s pravom na tri do pet dana plaćenog dopusta za invalidizirajuće menstrualne tegobe.
Način na koji je crnogorski zakon konstruiran vrijedan je pažnje sam po sebi jer razotkriva koliko je ova tema politički minirana. Pravo nije univerzalno, nije riječ o “danu za menstruaciju” za svaku ženu koja to poželi iskoristiti, nego o statusu privremene nesposobnosti za rad koji mora potvrditi liječnik specijalist, uz obvezu da žena svake godine obnovi potvrdu i dostavi je poslodavcu. Drugim riječima, zakonodavac je pažljivo izbjegao formulaciju koja bi menstruaciju kao takvu tretirala kao bolest, i umjesto toga medicinski uokvirio problem. Nije menstruacija ta koja daje pravo na odmor, nego dijagnoza. To je razlika koja će, vjerojatno namjerno, odrediti hoće li se mjera doživljavati kao emancipatorska ili kao još jedan način da se žensko tijelo formalno klasificira kao problematično na tržištu rada.
Hrvatska: rasprava koja se vraća, a zakon koji ne dolazi
U Hrvatskoj trenutačno ne postoji nikakvo posebno pravo na menstrualni dopust. Žena koja zbog bolne menstruacije ne može raditi može otvoriti bolovanje pod općim uvjetima, no ne postoji zakonska odredba koja bi tu vrstu izostanka posebno regulirala ili legitimirala. Tema se u javnom prostoru pojavljuje ciklički, uglavnom kao reakcija na tuđe zakone 2019. povodom rasprave u Italiji i Rusiji, 2023. povodom Španjolske, sada povodom Crne Gore, ali nikad kao samostalna zakonodavna inicijativa koja je stigla do sabornice. Bivša ministrica socijalne politike i saborska zastupnica Nada Murganić 2023. je govorila o potrebi da se prijedlog “dobro pripremi”, uz razgovore s Gospodarsko-socijalnim vijećem, poslodavcima i liječnicima, prije nego što bi uopće mogao ući u proceduru. Anka Mrak Taritaš je ranije pokušala progurati zakon o menstrualnom siromaštvu, dakle mjeru koja se ticala pristupačnosti higijenskih potrepština, a ne dopusta i taj prijedlog nije prošao. To govori nešto važno: čak i skromnija, manje kontroverzna verzija ženske reproduktivne politike u hrvatskom je Saboru naišla na otpor.
Javno mnijenje je, sudeći po raspravama koje su pratile svaku od ovih objava, podijeljeno na način koji nije nimalo jedinstven ni unutar same ženske populacije. Dio žena, posebno onih koje žive s dijagnosticiranom endometriozom ili mioma, opisuje mjeru kao dugo očekivano priznanje ozbiljnog zdravstvenog stanja, a ne kao povlasticu, svjedočanstva o krvarenjima “kao da je pukla cijev” i o okolini koja takvu bol minimizira uobičajenom rečenicom da “sve žene imaju menstruaciju” ponavljaju se iz rasprave u raspravu. S druge strane, dio žena izražava otvorenu skepsu, i to iz čisto strateških, tržišno-radnih razloga: strah da bi zakonsko pravo na dodatni dopust postalo dodatni argument poslodavcu da radije zaposli muškarca, ili da plati ženu manje jer je “rizičnija” radna snaga. Prema podacima platforme Wellbeing of Women koji se navode u hrvatskim medijima, 42 posto žena koje pate od menstrualnih bolova opisuje ih kao jake ili vrlo jake, dok se 55 posto žena ne osjeća ugodno razgovarati o menstruaciji sa svojim nadređenima, a otprilike svaka druga strahuje da bi uzimanje slobodnog dana zbog menstrualnih tegoba moglo štetiti karijeri. Ti brojevi zajedno crtaju paradoks: potreba postoji i dobro je dokumentirana, ali strah od stigme djeluje snažnije od potrebe, pa žene radije trpe na poslu nego što traže priznanje problema.
Napetost koja se ne da lako riješiti
Ono što ovu temu čini analitički zahtjevnom nije pitanje je li menstrualna bol stvarna, ona jest, i medicinski dobro utemeljena nego što feministička misao o ovom pitanju nije jedinstvena, i to iz razloga koji sežu duboko u povijest radničkih prava. Menstrualni dopust nije nova ideja. Prvi ga je uveo Sovjetski Savez početkom 20. stoljeća kao dio pronatalitetne politike usmjerene na to da se ženama olakša “proizvodnja” nove radne snage, a ne kao priznanje njihove autonomije. Ta genealogija ostavlja trag i danas. Kritičarke mjere, uključujući dio sindikalne i feminističke scene, upozoravaju da bi zakonsko uokvirivanje menstruacije kao razloga za izostanak moglo ojačati staru predrasudu da je žensko tijelo strukturno manje pouzdano, manje dostupno, manje “profesionalno” od muškog, s izravnom posljedicom na zapošljavanje, napredovanje i plaću. Ovo nije hipotetska zabrinutost. Ista logika je već desetljećima korištena za opravdavanje diskriminacije žena reproduktivne dobi na tržištu rada, bez ikakvog zakona o dopustu.
S druge strane stoji podjednako legitiman feministički argument da odbijanje priznanja realne, dokumentirane boli, u ime izbjegavanja stigme, u praksi znači da žene i dalje same snose trošak neprilagođenog radnog sustava, sustava dizajniranog oko muškog tijela kao norme. Prema toj liniji argumentacije, rješenje nije šutjeti o menstrualnoj boli da bi se izbjegla diskriminacija, nego mijenjati radnu kulturu tako da priznanje zdravstvene potrebe ne bude kažnjivo. Crnogorski model, uz svu njegovu medikalizaciju, pokušava upravo to: cilja se isključivo na dijagnosticiranu patologiju, ne na menstruaciju kao takvu, čime se, barem na papiru, pokušava izbjeći generalizacija “sve su žene svaki mjesec nesposobne za rad”.
Ima li prostora i volje u Hrvatskoj i zašto (ne)
Prostora, u smislu realne zdravstvene potrebe i podataka koji je potkrepljuju, očito ima, isti postotci boli i straha od stigme vrijede i za hrvatske žene kao i za bilo koje druge u regiji. Političke volje, međutim, gotovo da nema, i to iz nekoliko razloga koji se međusobno pojačavaju. Prvo, svaka ozbiljnija reproduktivna ili rodna politika u Hrvatskoj prolazi kroz izrazito konzervativnu javnu i parlamentarnu klimu, u kojoj i manje kontroverzne mjere, poput spomenutog zakona o menstrualnom siromaštvu, ne prolaze. Drugo, poslodavci i njihove komore tradicionalno snažno lobiraju protiv svakog novog troška ili administrativnog opterećenja, a mjera bi zahtijevala dodatnu birokraciju (liječničke potvrde, evidenciju, mogući trošak za poslodavca ili državu, ovisno o modelu financiranja). Treće, sama tema se u hrvatskom medijskom i političkom diskursu tretira kao kurioznost iz susjedstva ili inozemstva, nešto o čemu se piše kad to učini Španjolska ili Crna Gora, a ne kao domaći prioritet s jasnim nositeljem u Saboru.
Ono što bi promijenilo tu računicu jest upravo model koji je odabrala Crna Gora: uska, medicinski uvjetovana formulacija koja izbjegava najveći kontraargument protivnika mjere, onaj o generalnoj neradnoj sposobnosti žena. Ako se hrvatska rasprava ikad ozbiljno pomakne dalje od komentatorskih niti na Redditu i tportalu, vjerojatnije je da će to biti kroz taj uski, dijagnostički okvir, vezan uz endometriozu i slična stanja koja već imaju rastuću medicinsku i medijsku vidljivost nego kroz širu formulaciju prava na dopust za svaku bolnu menstruaciju. Za sada, Hrvatska ostaje u fazi u kojoj se o modelima iz susjedstva raspravlja, ali se zakon ne piše, a to samo po sebi govori koliko je put od priznate boli do zakonskog prava dug čak i kad postoji čvrst medicinski i statistički temelj za njega.
FOTO: Unsplash, Pexels
