Svaki ured ih ima. Svaka škola ih je imala. Svaka obitelj ih broji barem jednog. Čovjek koji nije posebno pametan, nije posebno talentiran, nije posebno marljiv, ali je nekako uvijek tu. Nekako uvijek preživi. Nekako uvijek ima mišljenje o svemu i svima.
Mediokriteti nisu loši ljudi u moralnom smislu. To bi ih učinilo zanimljivijima nego što jesu. Oni su nešto suptilnije i, na duge staze iscrpljujuće. Prosječni ljudi koji su duboko uvjereni da nisu prosječni.
Kako nastaju
Mediokritet se ne rodi, on se odgoji. I to pažljivo, gotovo metodično, najčešće u obiteljima i sredinama koje pohvalu zamjenjuju za postignuće.
Dijete koje nikad nije moralo zaraditi divljenje jer mu je bilo automatski isporučeno odrasta bez kalibracije. Nema unutarnjeg mjerača koji mu govori gdje stvarno stoji. Svaki crtež je bio “predivan”, svaki referat “odličan”, svaka prosječna ocjena “i to je u redu, važno je da si se trudio”. Trud je važan, ali ako pohvala ne prati stvarni rezultat, dijete nauči pogrešnu lekciju kako samo postojanje zaslužuje aplauz.
Tome se dodaje sredina koja ne tolerira isticanje. U kolektivima gdje se osrednjost smatra sigurnom, a izvrsnost sumnjivom, mediokritet postaje racionalna strategija. Ne biti previše dobar, ne biti previše loš, biti dovoljno glasan da te se primijeti i dovoljno nespecifičan da te se ne može uhvatiti ni za što konkretno.
Zašto su uvijek u čoporu
Samopouzdanje bez pokrića krhko je kao jaje. I mediokriteti to, negdje duboko, znaju. Čak i kad to nikad ne bi rekli naglas, čak i kad to možda ni sami sebi ne bi priznali.
Zato se grupiraju. Čopor ima nekoliko funkcija. Potvrđuje sliku o sebi, štiti od vanjskih usporedbi i stvara mikroklimu u kojoj su svi jednako dobri. To automatski znači da je svatko tko je drugačiji sumnjiv ili nepoželjan. “Što on/ona misli da je” najstarija je rečenica kolektiva mediokriteta, i izgovara se uvijek prema gore, nikad prema dolje.
U čoporu se lakše preživi procjena. Ako svi govore isto, nitko nije kriv. Ako svi dijele istu prosječnu ideju, ideja postaje konsenzus, a konsenzus postaje istina. Ovo nije zavjera, to je elementarna psihologija grupe. Ali efekt je isti: čopor štiti svoje i neutralizira sve što bi moglo poremetiti sliku.
Kako opstaju u sustavima
Ovo je dio koji najviše frustrira one koji misle da sustavi nagrađuju kvalitetu jer uglavnom ne nagrađuju.
Mediokriteti su izvrsni u nekoliko stvari koje sustavi zapravo vrednuju više nego talent: prisutnosti, lojalnosti i vidljivost. Dolaze na vrijeme. Nikad ne remete. Nikad ne dovode u pitanje. Znaju tko donosi odluke i znaju kako razgovarati s njima. Ne sadržajem nego tonom. Nauče jezik moći bez da razumiju što iza njega stoji.
Uz to, ne prijete nikome. Nadređeni koji je i sam prosječan, a takvih je u svakoj hijerarhiji mnogo, instinktivno preferira podređenog koji ga ne nadmašuje. Genij u timu je problem. Solidan, predvidiv čovjek koji nikad ne postavlja neugodna pitanja je itekako poželjan i omiljen.
I tako, godinama, mediokritet napreduje. Ne skokovito, ne briljantno nego polako, sigurno, korak po korak, dok se oko njega izmjenjuju bolji i lošiji, a on ostaje.
Visoko mišljenje o sebi: odakle dolazi
Dunning-Kruger efekt je jedna od najcitiranih psiholoških pojava posljednjih dvadeset godina. Kaže otprilike ovo: što manje netko zna o nečemu, to je sigurniji da to zna dobro. Ekspertiza donosi sumnju. Neznanje donosi samopouzdanje.
Mediokritet ne zna dovoljno da bi znao što ne zna. To nije uvredna rečenica, to je mehanizam. Čovjek koji je pročitao jednu knjigu o ekonomiji sigurniji je u svoje ekonomske stavove od ekonomista koji je svjestan koliko je polje kompleksno. Čovjek koji je jednom organizirao tim od pet ljudi siguran je da razumije menadžment.
Tome se dodaje i to da mediokritet uglavnom uspoređuje prema dolje. Uvijek postoji netko tko je lošiji, nesposobniji, manje organiziran. Prema gore se ne gleda jer gore, ako si iskren sa sobom, postaje neugodno.
Kako prolaze kroz život
Dobro. Zapravo odlično. I to je, za sve koji su ikad radili uz njih, živjeli uz njih ili pokušavali ih nadmašiti, najiritantnija istina.
Mediokritet ne pada. Ne gubi. Ne ostaje na kraju bez ičega. On pliva i to kao riba u vodi, u gotovo svakom kolektivu u koji uđe. Jer kolektivi, u pravilu, nisu napravljeni za izvrsne. Napravljeni su za prilagodljive. A mediokritet je majstor prilagodbe.
Zna kome se nasmiješiti i kada. Zna kad govoriti i kad šutjeti. Zna da šef koji nije siguran u sebe ne želi čuti bolju ideju, želi čuti potvrdu. I daje mu je, uvijek, bez napora, jer ga to ne košta ništa. Ne pokazuje ego koji bi ga koštao. Nema stavove koji bi mu stvorili neprijatelje. Nema viziju koja bi ga učinila prijetnjom.
U radnim kolektivima šefovi ih vole jer ne talasaju. U strankama napreduju jer su dio masovne sredine koja uvijek pobjeđuje glasovima, ne idejama. Uvijek su na strani koja ima više, ne jer su procijenili da je ta strana ispravna, nego jer je u većini. Priključuju se pobjednicima unaprijed, instinktivno, bez da to doživljavaju kao izbor. Za njih to i nije izbor. To je prirodno stanje.
I zato su na vlasti. U upravnim odborima. U vijećima. U uredima s natpisom na vratima. Ne svi, ne uvijek, ali dovoljno često da svatko tko je ikad bio bolji od svog šefa zna točno o čemu govorim.
Nisu prazni u smislu da pate od praznine. Prazni su u smislu da nema ničega ispod površine što bi ih koštalo, kada bi se to nešto sudarilo sa stvarnošću. Nema ambicije koja bi mogla biti slomljena. Nema ideje koja bi mogla biti odbijena. Nema originalnosti koja bi mogla biti ignorirana. Sve to što kod stvarnih ljudi stvara rane kod njih ne postoji.
I to ih čini nepobjedivima. Predvidivi, zamjenjivi i savršeno prilagođeni svijetu koji upravo takve nagrađuje.
Što s tim
Ako ovo čitate i prepoznajete nekoga, na poslu, u obitelji, u svojoj društvenoj okolini, vrijedi znati jedno: mediokriteti se ne mijenjaju pod pritiskom izvana. Nemaju mehanizam koji to omogućuje jer nemaju povratnu informaciju koja bi ih dotakla. Kritika kod njih ne prolazi kroz filtar samorefleksije već kroz filtar zavisti napadača.
Korisnije je naučiti ih prepoznati rano, ne trošiti energiju na uvjeravanje i ne uzimati osobno to što vaša kvaliteta njima smeta. Smeta im jer ih podsjeća na ono što ne žele vidjeti. To nije vaš problem. To je njihov, samo ga oni nikad neće tako nazvati.
FOTO: Unsplash, Pexels
