Donosimo tisuće odluka dnevno, od toga što ćemo pojesti za doručak do toga trebamo li promijeniti karijeru. Većinu tih odluka ne donosimo svjesno. Donosi ih naš mozak, brže nego što to možemo pratiti, oslanjajući se na obrasce, emocije i iskustva o kojima gotovo ništa ne znamo.
Neuroznanost više nije samo akademska disciplina zatvorena u laboratorije. Postaje praktičan alat za svakoga tko želi razumjeti zašto reagira na način koji reagira; u poslu, u vezama, u trenutcima kad treba donijeti odluku koja mijenja smjer života.
U ovom razgovoru, neuroznanstvena coachica Marinela Dropulić Ružić, otkriva što se zapravo događa ispod površine naših svakodnevnih izbora: zašto strah nije znak da trebamo stati, kako iscrpljenost sabotira naše odluke, i što mozak treba da bismo napokon prestali analizirati i počeli djelovati.
Neuroznanost je posljednjih godina postala vrlo popularna riječ u poslovnom i osobnom razvoju. Što ona u praksi zapravo znači za svakodnevne odluke koje donosimo?
U praksi, neuroznanost su kao “upute za upotrebu” našeg najvažnijeg organa. Ona nam objašnjava zašto ujutro lakše rješavamo teške zadatke, a navečer posežemo za čokoladom. Razumijevanje neuroznanosti znači prelazak s auto-pilota na svjesno upravljanje. Kada shvatite kako mozak obrađuje informacije, prestajete se kriviti zbog nedostatka “karaktera” i počinjete dizajnirati okruženje koje podržava vaše ciljeve. Evo npr., razmišljate o davanju otkaza i pokretanju vlastitog posla. Ako o tome razmišljate usred stresnog radnog tjedna, vaš mozak će zbog visokog kortizola (hormona stresa) vidjeti samo rizike. Neuroznanost nas podsjeća i upozorava da nam mozak u takvim uvjetima nije sposoban vidjeti širu sliku i prilike.
U svojem radu često govorite o jasnim životnim i karijernim odlukama. Koja je najčešća pogreška koju ljudi rade kada pokušavaju donijeti važnu odluku?
Najčešća pogreška kod važnih odluka je želja da sve imamo pod kontrolom. Mozak, kroz amigdalu – centar za strah i emocije, prirodno reagira strahom na promjene, pa ljudi čekaju “idealni trenutak” koji neurobiološki zapravo ne postoji. Strah je biološki nusproizvod rasta, a ne crveno svjetlo da ne krenemo u novo. Događa se da ljudi često pretjerano analiziraju moguće scenarije jer mozak želi izbjeći rizik, ali time gubi energiju i vrijeme. Također, odluke donesene u stanju iscrpljenosti ili visokog emocionalnog naboja često nisu kvalitetne jer prefrontalni korteks radi smanjenim kapacitetom. Sitni rituali prije donošenja odluka – npr. šetnja, vođenje dnevnika, kratka meditacija – pomažu prefrontalnom korteksu da se vrati u balans i smanjuju utjecaj amigdale.
Koliko su naše odluke zaista racionalne, a koliko ih zapravo donosi naš mozak na temelju emocija i obrazaca kojih nismo svjesni?
Mi smo prije svega emocionalna bića koja svoje odluke naknadno racionaliziraju. Većinu odluka oblikuje naš podsvjesni svijet – iskustva, uvjerenja, obrasci i traume. Emocije nisu problem, one su vrijedni signali ali stari, nesvjesni obrasci straha mogu preuzeti kontrolu u odlučivanju.Na primjer napravili smo racionalnu analizu novog posla – veću plaću, bolje uvjete, kraće putovanje na posao. No ako nam taj unutarnji osjećaj – intuicija govori da se tamo nećemo uklopiti ili da nešto nije u skladu s nama, velika je vjerojatnost da ćemo ponudu odbiti. Logika često objašnjava odluku, ali emocije su te koje je prve donesu.
Često se govori o “intuiciji”. Iz perspektive neuroznanosti, postoji li intuicija ili je riječ o nečemu drugome?
Intuicija nije “magični osjećaj” već brza obrada obrazaca. Naš mozak neprestano skenira prošla iskustva i trenutne signale iz okoline. Kada prepozna obrazac prije nego što ga uspijemo svjesno verbalizirati, šalje nam ono što često opisujemo kao “osjećaj u trbuhu”. Intuicija je pouzdana u područjima u kojima imamo iskustva. Naprimjer, dođemo na razgovor za posao i osjetimo da nešto u toj organizaciji „ne štima“, iako na papiru sve izgleda savršeno. To nije magija već je u tom trenutku naš mozak u djeliću sekunde povezao ton glasa sugovornika, atmosferu u prostoru, način komunikacije i druge sitne signale s našim prethodnim iskustvima. Intuicija je zapravo brzina kojom naš mozak prepoznaje obrasce prije nego što ih naš um uspije objasniti.
Mnogi ljudi danas osjećaju kronični umor, zbunjenost i preopterećenost informacijama. Kako takvo stanje utječe na našu sposobnost donošenja odluka?
Naše psihofizičko stanje snažno utječe na donošenje odluka. Kada smo preplavljeni informacijama, mozak prelazi u mod preživljavanja: sužava se vidno polje i biramo najlakša, a ne nužno najbolja rješenja. Burnout, nedostatak sna ili previše zadataka mogu dovesti do kognitivne paralize kad se osjećamo nesposobni za donijeti odluku, ili do brain foga kad se teško koncentriramo, pamtimo, rasuđujemo. Zato je važno trenirati um na smirenost i prisutnost. I 5 minuta nekoliko puta na dan može pomoći: trebamo stvoriti naviku kratkog mentalnog reseta kad osjetimo zamor – dozvoliti si ono u čemu uživate; šetnja, gledanje u prirodu, sjedenje na suncu, kratki ples, svjesno disanje i slično. I dodatno, koliko god je moguće smanjivati multitasking koji po svim istraživanjima smanjuje našu produktivnost.
Postoji li trenutak u kojem bismo trebali prestati analizirati i jednostavno donijeti odluku?
Da, postoji – rekla bih za svaku odluku :). Analiza je važna, ali kad primijetite da se vrtite u krug s istim argumentima i dalje ne možete donijeti odluku, to je znak da treba napraviti rez. Ako imate 70% informacija i ključni kriteriji su zadovoljeni, daljnja analiza samo stvara stres. Na primjer, ako godinama važete trebate li se preseliti u drugu državu ili promijeniti posao, a već ste prikupili sve podatke o troškovima i tržištu rada, daljnja analiza postaje prokrastinacija odnosno demotivirajuće odgađanje. Trenutak za rez je kad shvatite da više ne smanjujete rizik, već da se samo povećava vaša tjeskoba. Volim reći da nema pogrešnih odluka – svaka je korak u procesu.
U vašem radu spajate neuroznanost i coaching. Kako znanstveni uvidi zapravo mogu pomoći nekome tko se nalazi na životnoj ili karijernoj prekretnici?
Na različite načine. Coaching daje strukturu i podršku, a neuroznanost daje razumijevanje što se zapravo događa u mozgu – u pozadini naših reakcija. Kada klijent koji je na životnoj ili karijernoj prekretnici shvati i prihvati da je strah samo reakcija amigdale na nepoznato, a ne znak da je ideja loša, dobiva nevjerojatnu slobodu. Evo primjer jedne moje klijentice koja je htjela napustiti korporativnu karijeru i otvoriti vlastitu tvrtku, no u sebi je osjećala tzv. imposter sindrom – osjećaj da nije dovoljno sposobna ili kompetentna za ono što radi, unatoč stvarnim uspjesima. Kroz coaching smo radile na konkretnim koracima, a koristeći neuroznanost sam joj konkretno objašnjavala zašto ima otpor od promjene, što joj mozak radi u tom trenutku, zašto se izbjegava pohvaliti, zašto je važno da svaki dan napravi neku akciju i slično. Kad um dobije te informacije, lakše krene u promjenu.
U javnom prostoru često se govori o “promjeni mindseta”. Koliko je to doista moguće i što se u mozgu mora dogoditi da bi promjena bila stvarna, a ne samo deklarativna?
Promjena mindseta je moguća zahvaljujući neuroplastičnosti mozga – sposobnosti mozga da se mijenja, da stvara nove veze i obrasce razmišljanja no to zahtijeva vrijeme i praksu. Mozak radi po pravilu “koristi ili gubi” – jača neuronske puteve koje često koristimo, a slabe ili neaktivne gubi. Zato nova razmišljanja i navike trebaju konkretno djelovanje i ponavljanje, a ne samo čitanje ili pričanje o njima. Svaki put kad napravimo nešto novo i preživimo početnu nelagodu, aktiviraju se novi neuronski putevi. Uzmimo opet primjer klijentice koja je prelazila iz korporativnog okruženja u poduzetnički svijet – ona je morala “prekalibrirati” svoj živčani sustav. U korporaciji je najčešće radila prema uputama i zadanim politikama, dok je poduzetništvo zahtijevalo da sama inicira ideje, donosi odluke i odmah rješava probleme. Te nove svakodnevne dinamike su kod nje aktivirale nove neuronske puteve pa joj je s vremenom i ponavljanjem nova uloga postala ugodnija i prirodnija. Važno je da ne podcijenimo snagu malih ali dosljednih koraka.
Postoji li obrazac kod ljudi koji uspijevaju napraviti velike životne promjene – bilo u karijeri, odnosima ili načinu života?
Da, postoji obrazac. Ljudi koji uspijevaju napraviti velike životne promjene brže donose odluke, uče iz njih i ne odustaju kod prvih prepreka. Prihvaćaju nelagodu kao dio procesa i razlažu velike promjene na mikro korake – tako njihov mozak nema doživljaj prijetnje, pa napredak dolazi brže bez samo-sabotiranja. Naprimjer netko tko mijenja profesiju nakon deset godina rada na istom mjestu, ne daje otkaz preko noći, nego započinje s malim projektima sa strane. Kad su donijeli tu odluku više je ne analiziraju već malim koracima „prevare“ mozak da se ne aktivira alarm za opasnost i da ne uđe u otpor prema novoj realnosti.
Ako biste morali izdvojiti jednu naviku koja najviše pomaže mozgu da donosi bolje odluke, koja bi to bila?
Najvažnija navika je kvalitetan san. Možda zvuči banalno, ali tijekom sna mozak “čisti” toksine i konsolidira informacije. Bez sna, naš mozak je kao procesor koji se pregrijava. Druga, odmah uz nju, je svjesno uzimanje pauza od previše podražaja izvana, ekrana i slično, odnosno davanje prostora mozgu da radi u default mode network stanju, gdje se rađaju najbolje ideje. Osobno prakticiram „vrijeme za tišinu” bez distrakcija svako jutro. Umjesto da odmah hvatam mobitel u ruke, što nam je generalno postala navika, dozvoljavam si biti bez podražaja barem 20 minuta jer znam da smo opušteni mozak ima prostor da “izbaci” rješenje koje je dugo procesirao.
Što danas znamo o ljudskom mozgu što bi, kada bi ljudi zaista razumjeli, moglo promijeniti način na koji živimo i radimo?
Puno toga, ali i dalje je mozak super zagonetan. Evo nekih uvida. Prvo, danas znamo da mozak nije dizajniran da nas usreći, nego da nas održi na životu – voli predvidljivost i sigurnost. Kada to shvatimo, prestajemo se kriviti za svoj strah i otpor prema promjeni i učimo biti nježniji prema sebi i drugima. Drugo, mozak možemo trenirati poput mišića: dovoljno je 2–3 sekunde pauze između podražaja i reakcije da donesemo svjesnu odluku umjesto impulzivnog odgovora. Neuroplastičnost nam daje moć da, korak po korak, mijenjamo svoje reakcije i ponašanja.
Treće, vizualizacija nije samo “new age” alat – ona zapravo aktivira iste neuronske puteve kao stvarna akcija i pomaže nam napraviti prve korake. Četvrto, zrcalni neuroni nas uče i kroz promatranje drugih – pa možemo učiti iz tuđih iskustava, ali i paziti na energiju oko sebe jer ona nesvjesno utječe na nas.
Kad govorimo o odlukama, promjenama i karijeri, bez obzira na godine, možemo početi djelovati odmah: “Danas biram drugačiju karijeru i način života” – jer znamo da naš mozak može stvoriti nove neuronske puteve i ojačati navike koje nas vode prema toj promjeni.
FOTO: Marinela Dropulić Ružić privatna arhiva
