Svibanj i rani lipanj na hrvatskoj obali imaju posebnu atmosferu koju kolovoz više nema. Manje gužve, tiša riva, konobari koji još pamte imena gostiju. Upravo se u tom predsezonskom prozoru posljednjih nekoliko godina primjećuje nešto što bi se moglo nazvati povratkom starije, sporije vrste flerta: manje swipeanja, više stvarnog razgovora na terasi, manje anonimne mase kupača u kojoj se nitko ne primjećuje, a više malih mjesta u kojima se isti ljudi susreću iz dana u dan. Da bismo razumjeli zašto se ljeto, i to posebno njegov početak, stoljećima tretira kao razdoblje u kojem vrijede drugačija pravila zavođenja, korisno je krenuti unatrag. Kroz antropologiju, kroz književnost i kroz jedan vrlo specifičan hrvatski fenomen koji ima ime, povijest ali, čini se, polako izumire.
Galeb koji kruži oko plijena
U dalmatinskim gradovima postoji dugogodišnji, gotovo ritualiziran tip ljetnog zavodnika poznat pod imenom galeb. To je lokalni muškarac koji sezonski, iz ljeta u ljeto, zavodi strane turistkinje, prenoseći vještinu s generacije na generaciju kao neformalnu kulturnu baštinu. Antropološka analiza fenomena u časopisu Vijenac Matice hrvatske opisuje galebarenje kao društveno prihvaćen, gotovo ritualiziran oblik interakcije koji se razvija u specifičnom kontekstu ljetnog turizma, na mjestu susreta lokalne zajednice i takozvanih privremenih stranaca, pri čemu galeb koristi šarm, humor i izmišljene priče da premosti jezične i kulturne razlike, istovremeno potvrđujući lokalnu sliku o “morskoj” muškosti – slobodnoj, snalažljivoj, hedonističkoj. Zanimljivo je da isti tekst povlači liniju do dubrovačke renesanse i stihova Šiška Menčetića, dubrovačkog pjesnika iz petnaestog i šesnaestog stoljeća čija je ljubavna poezija, pisana u tradiciji petrarkizma, i sama bila vježba u umijeću zavođenja riječima, što sugerira da galebarenje nije proizvod turističke industrije dvadesetog stoljeća, nego suvremena inkarnacija puno starijeg mediteranskog obrasca u kojem je verbalna vještina zavođenja bila cijenjena društvena vještina, a ne isključivo muška hvalisavost.
Ista analiza, međutim, otvoreno primjećuje da fenomen polako izumire i to dijelom zato što je masovni turizam koji ga je hranio promijenio karakter, a dijelom znog toga što je čitav proces “skeniranja terena”, nekad povjeren mreži recepcionera i konobara koji bi dojavili tko je sam, a tko u paru, danas učinkovitije obavljaju aplikacije za upoznavanje s geolokacijom. Galeb je nekad morao fizički prehodati kilometre rive da bi procijenio teren; danas tu istu funkciju obavlja telefon u džepu. Praksa time ne nestaje u potpunosti, nego se seli s obale u digitalni prostor, gubeći pritom dio onoga što ju je činilo kulturno prepoznatljivom, osobni kontakt, improvizaciju, jezičnu domišljatost kao valutu.
Zašto more mijenja pravila
Sociologija turizma ima za ovaj fenomen precizniji naziv. Liminalnost, pojam koji je antropolog Victor Turner razvio proučavajući obredne prijelaze, a britanski sociolog John Urry primijenio na modernog turista u svojoj utjecajnoj knjizi “The Tourist Gaze”. Ideja je jednostavna, ali dalekosežna: odmor izmješta pojedinca iz njegove uobičajene društvene uloge i mreže nadzora, obitelji, susjeda, kolega, i stavlja ga u prostor “između”, u kojem uobičajene norme privremeno slabe. Upravo ta privremena suspenzija svakodnevnih pravila objašnjava zašto se na moru dopušta ponašanje koje bi kod kuće djelovalo neprimjereno: razgovor sa strancem za šankom, flert bez namjere da iz njega proizađe išta trajno, intenzitet povezivanja koji ne mora preživjeti povratak u zrakoplov.
Poljsko-britanski sociolog Zygmunt Bauman u svojoj knjizi “Liquid Love” opisuje suvremene veze kao sve fluidnije, manje vezane uz doživotnu obavezu, a više uz trenutačno zadovoljstvo koje se lako sklapa i lako raskida, okvir koji se gotovo savršeno poklapa s logikom sezonske romanse. Ljetna veza nije neuspjela veza koja se raspala kad je trebala postati ozbiljna; ona je, u Baumanovoj terminologiji, veza dizajnirana da bude privremena od samog početka, i upravo ta unaprijed dogovorena kratkotrajnost dio je njezine privlačnosti, jer uklanja pritisak dugoročne obveze koji inače prati romantične odnose.
Zapadna Europa, ista logika, drugi kostimi
Ono što se u Dalmaciji zove galebarenje, u zapadnoeuropskoj književnosti ima dugu, ozbiljniju rodbinsku liniju. E. M. Forster u romanu “A Room with a View” smješta englesku buržoasku junakinju u Firencu s početka dvadesetog stoljeća upravo zato da bi je, daleko od stroge viktorijanske Engleske, izložio strasti koja kod kuće ne bi bila dopuštena – talijansko sunce tu doslovno funkcionira kao dramaturško sredstvo oslobađanja od društvenih normi. Patricia Highsmith u “Talentiranom gospodinu Ripleyju” koristi isti mediteranski krajolik, ovaj put talijansku rivijeru, kao pozornicu na kojoj privilegirani stranci padaju pod čar lokalnog šarma i ljepote na način koji ih izvlači iz vlastite kože. André Aciman u romanu “Zovi me svojim imenom” smješta svoju priču na sjevernotalijansku obalu upravo tijekom ljeta, u razdoblju kada se, prema samoj logici teksta, sve što je za ostatak godine nezamislivo odjednom čini mogućim. U sva tri slučaja obala, bilo dalmatinska, bilo talijanska, funkcionira kao isti onaj liminalni prostor koji opisuje Urry: mjesto gdje identitet postaje privremeno fluidan, a strastvena, neobvezujuća veza dobiva legitimitet koji joj kod kuće nikad ne bi bio priznat.
Popularna kultura tu logiku odavno pjeva bez ikakve suptilnosti. Splitski bend Daleka obala u pjesmi “Mađarica” s albuma iz 1994. godine na duhovit, gotovo karnevalski način tematizira upravo arhetip mlade strane turistkinje kao ljetnog ideala, pjesma koja je, unatoč pomalo grubom humoru, postala gotovo neslužbena himna te iste dinamike koju antropolozi ozbiljnije analiziraju u akademskim časopisima: mlada stranka kao simbol ljetne slobode, kratkotrajnosti i bijega od svakodnevice, dovoljno univerzalan arhetip da je preživio i kao predmet ironije i kao predmet čežnje.
Je li to danas prošlost ili sadašnjost
Odgovor je, čini se, i jedno i drugo. Klasični, analogni galeb, onaj koji fizički kruži rivom, gradi mrežu doušnika među konobarima i oslanja se isključivo na uživo izgovorenu duhovitost – doista postaje rjeđa pojava, istisnuta aplikacijama koje isti posao obavljaju brže i s manje rizika od odbijanja. No sama potreba koju je galeb zadovoljavao, žudnja za romansom koja je intenzivna upravo zato što je vremenski ograničena, koja se odvija izvan uobičajenih pravila i bez straha od dugoročnih posljedica, nikamo nije nestala, i to je razlog zašto se u posljednje vrijeme govori o povratku predsezonske romantike. U svibnju i lipnju, prije nego što obala postane prenapučena, prije nego što se odnos turista i lokalnog stanovništva svede na tranzakcijsku brzinu vrhunca sezone, ostaje prostor za sporiji, osobniji oblik povezivanja, onaj u kojem netko još uvijek zapamti ime, umjesto da samo skenira teren. U tom smislu, predsezonska romantika nije nostalgija za galebarenjem u njegovu izvornom obliku, nego pokušaj da se ista, stoljećima stara logika liminalnog ljetnog prostora vrati bliže svom izvorniku, manje aplikacija, više improvizacije, manje mnoštva, više razgovora koji traje dulje od jedne večeri.
FOTO: Unsplash, Pexels
