Postoje priče koje se ne mogu samo ispričati. Moraju se najprije preživjeti, a tek onda pretočiti u riječi. “Krhotine od soli” jedna je od takvih priča. Autorski projekt nastao je iz duboko osobnog i bolnog iskustva spontanog pobačaja, iskustva o kojem se u društvu najčešće šuti, potiskuje ga se ili svodi na nešto što se “nije dogodilo”. Umjesto šutnje, autorica je odabrala scenu.
U bolničkoj postelji, u danima kad je jedino mogla čitati i spavati, u ruke joj je slučajno dospjela knjiga Oriane Fallaci, susret koji je opisuje kao gotovo proročanski. Iz tog čitanja, iz riječi talijanske spisateljice o boli, gubitku i ljudskom dostojanstvu, rodila se ideja da vlastitu ranu pretvori u kazališni tekst.
Rezultat je intimna i snažna predstava smještena u jedini prostor; kuhinju, mjesto svakodnevice i, kako sama kaže, “gladijatorsku arenu za borbu sa samom sobom”. Sat bez kazaljki, motiv preuzet iz opusa Oriane Fallaci, otvara vrata autofikciji i briše granice između stvarnosti, sjećanja i sna.
U razgovoru koji slijedi autorica, Marija Šegvić, govori o procesu nastanka predstave Krhotine od soli, suradnji s dramaturginjom Anitom Čeko, oslanjanju na tekstove Oriane Fallaci, Elene Ferrante i Adriane Cavarero te o tome što znači svake večeri, pred publikom, iznova proživljavati vlastitu priču i pretvarati krhotine u nešto cjelovito.
“Krhotine od soli” nastale su iz vrlo osobnog i bolnog iskustva. Kako je izgledao trenutak kad si odlučila da će to iskustvo postati kazališni tekst, a ne ostati samo privatno?
U opisu projekta spominješ da si na knjige Oriane Fallaci naišla “gotovo proročanski”, u vrijeme oporavka. Možeš li nam opisati taj trenutak i zašto su ti baš njezine riječi tada značile? Bili su to dani kada sam mogla samo čitati i spavati. U bolnicu sam, sasvim slučajno i iz čisto praktičnih razloga, ponijela najdeblju još nepročitanu knjigu iz kućne biblioteke – Jedan čovjek Oriane Fallaci – samo da mi slučajno ne ponestane stranica. Čitala sam bez prestanka, nisam je mogla ispustiti iz ruku. Govorila je o boli, gubicima, smrti, posrtanju i padanju, ali i o hrabrosti, autentičnosti, ljudskom dostojanstvu i važnosti da ostaneš čovjek kada je najteže. Bila je poput zraka. Imala sam osjećaj da Oriana govori izravno meni. Slušajući je, ostajala sam na nogama. Pronalazila sam razlog da ustanem i sutra, da izdržim još malo, da idem dalje, sve dok poput bljeska u meni nije odjeknula misao – ovo me iskustvo može uništiti ili postati moje pogonsko gorivo.
Autorski projekt Krhotine od soli rodio se ne kao odluka da javno ispričam svoju priču, nego kao potreba da svom iskustvu pronađem oblik i smisao. Kazalište mi je ponovno pružilo prostor i vrijeme da svoju ranu pokušam pretvoriti u bogatstvo.
Predstava je smještena u jedan jedini prostor – kuhinju, s preciznim mjerama i brojem pločica. Zašto je baš kuhinja postala pozornica ove priče?
Kuhinja je za mene centar svemira, pupak svijeta, mjesto elementarne ljudske egzistencije. To je prostorsvakodnevice. U njoj se odvijaju najosnovnije radnje kojima održavamo život. Tu se kuha i jede, okuplja za stolom, slavi, oplakuje, brine, čeka, razgovara, uči, voli. Njezine keramičke pločice veliko su platno obojeno intimnim sjećanjima. Sjediti sam na tom poprištu vlastitog postojanja učinilo mi se kao precizna slika raspada koji sam osjećala u tijelu i umu. Sam čin brojanja… pločica, pukotina, prijeđenih koraka, šalica, tanjura, obroka – postao je način da se unutarnji bezdan iznese u konkretnu stvarnost. Kao i pokušaj ponovnog uspostavljanja reda u kaosu. Kuhinja je tako postala moja gladijatorska arena za borbu sa samom sobom.
Sat bez kazaljki koji “mjeri sjećanja” jedna je od najjačih slika u opisu predstave. Otkud ta ideja i što za tebe predstavlja?
Citat Oriane Fallaci, o satu bez kazaljki koji označuje hod sjećanja, odredio je logiku vremena ovog komada i stvorio mjesto gdje granice između stvarnosti, snova, sjećanja i biografije, postaju porozne. Sat bez kazaljki postao je ključ za otvaranje vrata autofikcije, nužno potrebne za ovu priču. Zauzdava vrijeme i prilagođava ga unutrašnjem svijetu protagonistice, daje joj potreban ritam da se izrazi, objasni samoj sebi i ponovno izmisli.
U tekstu govoriš o ženi koja “sklizne u rupu jezika” jer za njezino iskustvo ne postoji pravi naziv. Koliko je proces pisanja bio ujedno i proces traženja jezika koji do sada nije postojao? Kako je izgledala suradnja s dramaturginjom Anitom Čeko na pretvaranju osobnog iskustva u dramaturšku strukturu? Gdje su bile najveće granice između intimnog i onoga što je moglo postati javno?
Suradnja s dramaturginjom Anitom Čeko bila je čarobna i duboko me promijenila. Početna ideja nije bila da i ja sama sudjelujem u stvaranju teksta, ali se moja potreba za pronalaskom vlastitog glasa nije mogla dogoditi bez mene koja govorim. I tako je započela ova avantura. Istovremeno sam bila i uzbuđena i uplašena. Bilo je strašno ostati sa sobom pred praznim papirom. Anita je tu preuzela ulogu Sokrat u teškom porođaju mojih riječi. Razgovarale smo, raspisivale, kolažirale i uvezivale materijale. Postavljale smo pitanja i tražile odgovore. Pisale, brisale i opet pisale. Učila me disciplini i preciznosti u oblikovanju vlastitih misli. Uz njezinu beskrajnu podršku, strpljenje i znanje, otkrivala sam skrivene dijelove sebe, širila svoje postojanje, zauzimala prostor vlastite slobode. Tako se korak po korak gradila dramska struktura a s njom i naše neraskidivo prijateljstvo. Tijekom procesa brinula me granica između intimnog i javnog. Gdje se ona nalazi? Jesam li ju prešla? Raditi u kazalištu znači izlagati se. Ali izložiti se ne znači nužno i dijeliti vlastitu intimu. Istim se pitanjem bavila i Oriana Fallaci. Ona ga je objasnila pojmom autofikcije. Pojmom kojim je razdvojila novinarstvo od spisateljstva. Pitanje istine koja se nalazi onkraj činjenica. To je oštrica noža koja me potpuno obuzela i po kojoj sam odlučila hodati. Moje je vlastito iskustvo postalo samo poligon za istraživanje, za suočavanje, za borbu, za hrabrost da se strahu pogleda u oči, za osobno dopuštenje da se izraziš u svijetu koji je naizgled otvoren i slobodan, a istinski duboko ograničen, opterećen šutnjama i bježanjima od odgovornosti i nelagode.
U radu se oslanjaš i na tekstove Elene Ferrante i Adriane Cavarero. Kako su ti okviri pomogli da osobnu priču povežeš sa širom porukom? Predstava se opisuje kao dijalog s Fallacinim “Pismom nerođenom djetetu”. Kako je izgledao taj dijalog u praktičnom, izvedbenom smislu kroz tekst, glas, prisutnost?
U procesu pisanja svojevrsni orijentir bio je esej Elene Ferrante Akvamarin i Tu che mi guardi, tu che mi racconti: Filosofia della narrazione (Ti koji me gledaš, ti koji me pričaš: Filozofija naracije) Adriane Cavarero. Ferrante otvoreno govori o dugom i upornom radu kako bi se naracija prelila preko svojih margina i time uhvatila stvarnost. Dok Cavarero obrazlaže tezu o “nužnom drugom”. Tek u pogledu sugovornika pripovijedanje nadilazi puko prenošenje informacija, a autobiografsko “ja” dobiva mogućnost postati priča i oblikovati vlastiti identitet. Unutar tih okvira tražila sam vlastiti izraz, pronalazila vlastite metode kako sama sebi postati “drugi” i u razgovoru stvoriti novi oblik postojanja. Ogledalo sam pronašla u Oriani Fallaci i njezinoj knjizi Pismo nerođenom djetetu. Struktura komada nastajala je osluškivanjem Orianinog glasa i mojim neposrednim odgovaranjem istom. U izvedbenom smislu čin čitanja postao je moj scenski partner.
Kao autorica i istovremeno izvođačica, nosiš dvostruki teret – pisanje i izvedbu vlastite priče na sceni svaku večer iznova. Kako se s tim nosiš?
Doći pred premijeru zahtijevalo je veliku količinu rada, strpljenja i upornosti. Prešla sam ogroman put zahvaljujući mojim suradnicima, mojim prijateljima, mojim velikim osloncima. Posebno moram istaknuti uz Anitu Čeko, Ladu Bonacci, Editu Sentić i Hrvoja Korbara koji su od prve rečenice bili uz mene. Njima zahvaljujem što Krhotine od soli ni na trenutak nisu bile teret, već mjesto susreta, upoznavanja, rasta i zajedničkog smijeha. Upravo su oni moja najsigurnija i najljepša kuhinja.
Iskustva spontanog pobačaja, kako sama navodiš, često se u društvu svode na nešto što se “nije dogodilo”. Što bi željela da gledateljice i gledatelji ponesu sa sobom nakon predstave, posebno one koje su prošle nešto slično?
Bježanje, sram, strah, šutnja, zatvaranje očiju, predrasude, laž, divlje su zvijeri koje svakoga dana vrebaju našu ljudskost. Pitanje je jedino, hoćemo li im se prepustiti ili im se oduprijeti? Krhotine od soli bile su moj način da ono o čemu se šuti pokušam izgovoriti, da pronađem hrabrost za pogledati ono od čega bih najradije pobjegla i da tako svoje iskustvo pretvorim u neku drugačiju priču. Ne znam i ne razmišljam o tome s čime bi se trebalo otići nakon predstave. Svako iskustvo gledanja bit će mi jednako vrijedno. Moja osnovna želja je podijeliti s publikom razmišljanje da nije važno što nam se dogodilo nego kako ćemo na to što nam se dogodilo reagirati.
Naslov “Krhotine od soli” nosi u sebi i bol i nešto što ostaje, taloži se. Kako si došla do tog naslova i što on za tebe znači?
Radni naziv prvih zapisa bio je Krhotine, sasvim jednostavno i intuitivno, jer se radilo o bljeskovima misli, slika i fragmenata koji su mi prolazili kroz glavu. Kako se dramska radnja gradila kolažiranjem tih slika, bilo je prirodno da motiv krhotina ostane. Danas o njima razmišljam i kao o raspadnutoj cjelini koja posjeduje mogućnost ponovno se sastaviti u bezbroj novih. Sol je došla kasnije, kroz proces pisanja. Probijanje kroz vlastiti materijal doista je djelovalo prvo kao trljanje soli na ranu. S vremenom upravo su ti kristalići soli, ostali kao trag isplakanih suza, postali putokaz prema meni samoj.
Nakon svega, procesa pisanja, probi, prvih izvedbi, je li se promijenio tvoj odnos prema toj 2024. godini i onome kroz što si prošla?
„O smrti ljudi koje smo voljeli nakon nekog vremena počinjemo misliti s nekom neobjašnjivom nježnošću“. A. Malraux Antimemoari Upravo tako i ja danas gledam, s neobjašnjivom nježnošću, na sve što sam prošla u 2024. godini. Uspjela sam se provući kroz vlastitu pukotinu i baš kao moja stvarna pukotina na zidu kuhinje od Petrinjskog potresa iz 2020-e i ova ima oblik ptice. Život je lijep čak i kad je ružan, kaže Oriana Fallaci.
FOTO: Edita Sentić
