Azar Nafisi u ovoj knjizi piše intimno, ali istovremeno politički: iz vlastitih uspomena gradi priču o Iranu, o ženskom iskustvu, o obitelji i o načinu na koji se povijest uvlači u privatni život, često bez pitanja i bez najave. Ako je Lolita u Teheranu bila knjiga o književnosti kao prostoru otpora, Stvari o kojima sam šutjela više je knjiga o šutnji: onoj koja nas štiti, onoj koja nas izdaje, i onoj koju nas društvo uči da smatramo “pristojnom”.
Središnja os oko koje se sve vrti jest odnos s majkom; snažnom, proturječnom, ponekad hladnom, često hrabrom. Nafisi ne piše “spomenik” majci niti ispisuje optužnicu, nego pokušava razumjeti: kako se oblikuju ženski životi u svijetu u kojem su idealizam, razočaranje, revolucija i represija dio svakodnevice. Majčina politička angažiranost i osobne borbe odražavaju se na kćer, a kćerina potreba da ode, da se školuje, da govori i piše, stalno se sudara s osjećajem krivnje, pripadanja i naslijeđene šutnje.
Knjiga je slojevita jer ne govori samo o jednoj obitelji, nego o cijeloj generaciji koja je povjerovala u promjenu, a dočekala novu vrstu zatvora. Nafisi vrlo jasno pokazuje kako revolucije često prvo “preslože” živote žena: njihova tijela, odijevanje, slobodu kretanja, pravo na glas. Pritom je najjača kad ne docira, nego kad u detaljima svakodnevice (pogledima, sitnim zabranama, obiteljskim scenama) pokaže što znači živjeti u sustavu koji stalno podsjeća da ti je sloboda privremena.
Stilski, tekst je topao i pitak, s puno esejske refleksije. Ponekad se osjeti ponavljanje motiva i skretanje u šire povijesne digresije, što može usporiti čitanje, ali tome se teško zamjeriti: autorica zapravo rekonstruira vlastiti unutarnji arhiv, i prirodno je da se neke teme vraćaju iz različitih kutova. Najveća vrijednost knjige je njezina emocionalna iskrenost, Nafisi se ne prikazuje kao heroina bez pukotina, nego kao osoba koja je dugo birala koje priče može izgovoriti, a koje mora prešutjeti da bi preživjela.
Na kraju ostaje dojam da je ovo knjiga o cijeni glasa. Šutnja nije samo odsustvo riječi, nego ponekad strategija, ponekad trauma, ponekad naslijeđe. Nafisi pokazuje kako se osobna povijest ne može “odvojiti” od društvene, i kako se sloboda često najprije osvaja u jeziku – u tome da se napokon kaže ono što je godinama stajalo u grlu.
Stvari o kojima sam šutjela posebno će sjesti čitateljima koje zanimaju memoari, odnosi majke i kćeri, iskustva žena u autoritarnim režimima i pitanja identiteta između “doma” i “tuđine”. Nije laka knjiga, ali je duboko humana i dugo ostaje u mislima.
FOTO: Dupephotos
