Poduzetništvo se sve češće mjeri “prisustvom” pa mnoge žene završe u paradoksu: stalno su online, stalno nešto objavljuju, stalno “rade na sadržaju”, a osjećaj je kao da se ništa konkretno ne pomiče. Algoritam traži svoje, trendovi se mijenjaju brže nego što stigneš završiti kavu, a između klijenata, posla i života, društvene mreže postanu još jedna smjena. I još k tome, često ona najglasnija, najzahtjevnija.
Zato smo razgovarali s kreativnom profesionalkom, Ivom Jović, koja se na svojoj web stranici predstavlja kao “desna ruka za sadržaj i video” i odmah nas zanima: što to zapravo znači u praksi, izvan lijepog opisa i buzzworda? U ovom intervjuu otvara vrlo konkretne teme: zašto poduzetnice često rade sadržaj “za algoritam” umjesto za svoje idealne klijente, kako izgleda struktura koja donosi rezultate (a ne samo dojam aktivnosti), te zašto je strah od prodaje jedan od najskupljih online blokatora.
Pričamo i o Reelsima, toj maloj stresnoj jedinici modernog marketinga i o jednoj jednostavnoj promjeni koja najbrže podiže dojam profesionalnosti, čak i kad nemaš opremu, tim ni budžet. Dotičemo se i storytellinga u 15 do 30 sekundi, autentičnosti bez generičkih šablona, te o tome kako podcast ne bi trebao “umrijeti” nakon jedne objave, nego postati sadržaj koji se pametno koristi tjednima.
Ako ste ikad imali osjećaj da ste stalno prisutni, a da vam mreže ne vraćaju istom mjerom, ovaj intervju je dobar reset. Ne obećava trikove, nego donosi okvir koji je održiv: manje jurcanja za trendovima, više jasnih poruka, smisleniji plan i hrabriji poziv na sljedeći korak.
1. Na Vašoj web stranici se predstavljate kao “desna ruka za sadržaj i video” – kako biste u jednoj rečenici objasnili što to konkretno znači u praksi?
To bi značilo da svojim klijenticama pomažem osmisliti, ispričati i vizualno zapakirati njihovu priču kroz sadržaj i prisutnost na društvenim mrežama, tako da njezin rad vide i razumiju idealni klijenti, a ne samo algoritam.
2. S kim najčešće radite i u kojim trenucima Vam se klijentice javljaju: kad su tek krenule, kad su već narasle, ili kad su “pregorjele” od društvenih mreža?
Najčešće radim sa ženama koje imaju uslužne biznise, jako su dobre u onome što rade, ali nemaju vremena ni energije same se baviti s prisutnošću na mrežama.
Javljaju mi se ili na početku, kad ne znaju odakle krenuti i nikad se nisu bavile sadržajem, ili nakon nekog vremena što su se same bavile svojim sadržajem i osjetile su da ih to iscrpljuje i na kraju krajeva ne donosi rezultate kakve žele. U praksi, to su često žene koje “znaju da bi trebale nešto objavljivati”, ali osjećaju da im treba struktura, podrška i netko tko će s njima posložiti strategiju i po potrebi, dio toga preuzeti.
3. Koji su po Vama najčešći razlozi zašto poduzetnice imaju osjećaj da su stalno online, a rezultata “nigdje”?
Prvi je to što rade sadržaj da bi zadovoljile ritam koji vide kod drugih ili algoritam, čini mi se da većina danas silno juri za trendovima, žele viralnost kopirajući najbolje cake npr. hookove koji donose tiduće preglede. Umjesto da razmišljaju o svojm idealnim klijentima, stave se u njihove cipele i jasno komuniciraju što rade, kome pomažu i kako.
Drugi razlog je nedostatak strukture: objavljuju kad stignu i što im padne na pamet, pa sadržaj ne gradi priču, nego samo održava dojam da su prisutne na mrežama i to je sve.
Treći je strah od prodaje, boje se da će biti naporne ako prodavaju, pa rijetko pozivaju ljude da naprave sljedeći korak, što je naročito loše ako je to jedini ili glavni način putem kojeg dolaze do klijenata.
Kada spojiš ta tri faktora: trčanje za trendovima, nedostatak plana i izbjegavanje prodaje dobiješ puno rada, ali slabih rezulata.
4. Kad krenete u suradnju s novim brendom, koja su prva tri pitanja koja morate postaviti da biste pogodili ton, poruke i idealnu publiku?
Uvijek krenem od toga tko su njihovi klijenti/kupci, tako da je među prvim pitanjima upravo: tko je osoba kojoj želiš pomoći i zašto baš njoj?
Drugo pitanje je: koji konkretan problem ili želju rješava tvoja usluga? Što se toj osobi mijenja nakon rada s tobom?
Treće je: Koji način komunikacije koristiš i kako želiš da se ljudi osjećaju kad dođu na tvoj profil?
5. Mnogi se izgube u algoritmima i trendovima. Kako Vi razlikujete “trend koji ima smisla” od trenda koji samo troši vrijeme?
Trend ima smisla ako ga mogu prilagoditi tako da podržava poruku brenda, govori nešto korisno idealnoj klijentici i ako je u skladu s vrijednostima moje klijentice. Npr. imam klijenticu koja ne želi da njeni Reelsi imaju puno efekata, da su dinamični tako da osobu s druge strane preplave zvukovi, efekti, boje i preplave gledatelja koji onda i ne doživi poruku koju je htjela tim videom prenijeti.
Ako je trend zabavan, ali nema nikakvu poveznicu s uslugom, ciljanom publikom ili željenim dojmom, obično ga preskačemo jer u tom slučaju trošimo vrijeme, a ne gradimo brend. Iako, ne kažem da nije dobro koristiti humor, humor je dapače poželjan, ali kao i u svemu moramo ipak biti umjereni jer ako razmislimo bolje, shvatit ćemo možda da ne želimo samo na temelju tih meme-ova ili smiješnih videa graditi svoj brend.
6. Reelsi su mnogima najveći stres. Što je, po Vašem iskustvu, jedna mala promjena koja najbrže podigne kvalitetu i dojam profesionalnosti videa?
Praktično: postaviti mobitel u razini očiju, okrenuti se prema izvoru prirodnog svjetla (prozor, balkon) i prije snimanja obrisati leću, jer je ona često masna ili prašnjava.
Kad je lice dobro osvijetljeno, kadar miran i pozadina koliko-toliko uredna, čak i jednostavan video u kojem osoba priča u kameru izgleda nekoliko razina profesionalnije, a osoba se odmah osjeća sigurnije i spremnije stati pred kameru.
Definitivno je dobro imati opremu za snimanje: stalak, gimbal, mikrofon, ali često poduzetnici kada se krenu snimati nemaju svu opremu i moj savjet nije da ju odmah naruče, već da krenemo s onime što imamo pa s vremenom dodamo nešto od opreme.
Veći je “level” kad klijent shvati da mu se isplati uložiti u profesionalno snimanje i tim, ali do toga se dolazi korak po korak – prvo da se osoba osjeća sigurno pred kamerom, pa tek onda idemo dalje na opremu.
7. Usluga editiranja često zvuči tehnički, ali je zapravo i storytelling. Kako gradite priču u kratkom formatu od 15 do 30 sekundi?
Po meni, sve kreće od kraja tj- što je to što želimo da osoba s druge strane sa sobom ponese nakon što pogleda ovaj video. A onda gradimo priču, neki koncept kojim se vodim je da se video sastoji od tri dijela: udice, glavnog dijela i poziva na akciju.
U prvih par sekundi želimo uhvatiti pažnju ili kroz kadar, ili kroz pitanje ili titl koji odmah “pogodi” problem.
U sredini ide razrada te jedne glavne ideje, ne skačemo na pet različitih tema, a na kraju dodajemo ili rečenicu koja zaokruži poantu cijelog videa ili poziv da naprave mali sljedeći korak (pogledaju profil, razmisle o pitanju, jave se). Nije uvijek lako srž izvući u tako kratkom vremenu, tako da ponekad neki video traje i duže, poneki kraće. Ne vodim se da nešto mora biti samo ovako jer svi to tako rade, jer će biti npr. Veći reach, nego mi je važno da video na kraju ima smisla.
8. Spominjete da sadržaj treba biti dosljedan i strateški isplaniran. Kako izgleda Vaš proces planiranja sadržaja za mjesec dana unaprijed?
Prvo pogledam što je cilj tog mjeseca, npr. želimo više upita za određenu uslugu, želimo jačati prepoznatljivost ili pripremiti teren za lansiranje webinara/programa.
Onda definiramo 3–4 glavne teme koje stalno ponavljamo kroz različite formate, umjesto da svaki tjedan izmišljamo toplu vodu.
Na kraju od toga složimo jednostavan raspored: koliko puta tjedno objavljujemo, koje teme ćemo obraditi, a onda idemo u detalje kojim danima, u kojem formatu itd. A onda se bacamo na posao: pisanje tekstova, pripremu videa i vizuala, kako bismo izbjegli ono “svaki dan iz početka smišljam što ću objaviti”.
Na taj način sadržaj služi cilju biznisa, a ne samo popunjavanju kalendara.
9. Koje metrike Vi smatrate stvarno važnima, a koje su samo “taština”, kada klijent želi mjeriti uspjeh na društvenim mrežama?
Sve ovisi od klijenta do klijenta i u kojoj je fazi. Ako smo, primjerice, u fazi rasta publike, gledat ćemo kako raste broj relevantnih pratitelja, dosega i spremanja objava. Ako smo u fazi prodaje, bit će nam važniji broj upita, rezerviranih poziva, prijava na newsletter ili programa.
Reach, broj pratitelja i lajkovi su super metrike, ali nažalost od njih se ne živi.
Najviše volim metrike koje jasno povežemo s ciljem: koliko je ljudi došlo na web, koliko ih je poslalo poruku, kupilo, rezerviralo termin. Ostalo nam služi kao kontekst, ali ne kao jedini dokaz da nešto “radi”.
10. Kod upravljanja profilima i sadržajem često se otvara pitanje autentičnosti. Kako pazite da brend izgleda osobno i toplo, a da ne postane generički?
Za mene autentičnost ne počinje s tim koliko privatnog života pokazujemo, nego s tim koliko dobro razumijemo klijenta, njegov rad i vrijednosti brenda. Prvo se bavimo time tko je on kao stručnjak, kojim ljudima želi pomoći, koje vrijednosti ne želi pogaziti zbog “algoritma” i kako izgleda njegov stvarni proces rada – tek kad to znamo, možemo smisliti sadržaj koji mu je stvarno “po mjeri”, a ne kopiju tuđih profila.
Drugi korak je upoznati idealnog klijenta: što ga muči, što želi, kako razmišlja i na kakvu komunikaciju reagira. Umjesto da gledamo što drugi rade i to prepisujemo, vraćamo fokus na odnos “ja – moj klijent” i tražimo način da tu vezu prenesemo online – kroz primjere, jezik, ton i priče iz prakse.
Tek nakon toga dolazi pitanje koliko osobnog života ulazi u komunikaciju. Zajedno postavimo granice: što je za javnost, a što ostaje samo za njega/nju, i iz tih okvira gradimo osoban, topao nastup koji poštuje privatnost. Kad je osoba svjesna sebe, svog brenda i svojih klijenata, sadržaj prirodno djeluje autentično – i bez oversharinga i bez generičkih šablona.
11. Radite i podcast asistenciju – objave, isječke, upload i vizuale. Koja je najčešća greška koju kreatori rade nakon snimanja podcasta?
Najčešća greška je da sav trud stane na jednom postu – nakon izlaska nove epizode stavi se jedan vizual i jedan Story i to je to, više se nikad ne spominje. Epizoda se “potroši” u jednom danu, iako ima puno dulji rok trajanja.
Druga je što ne izvuku maksimum iz epizode: u jednoj epizodi često ima materijala za više kratkih videa, citata, objava, newslettera ili čak blog postova, ali oni ostanu na tom jednom objavljivanju. Većina klijenata ima i newsletter, pa bi i tamo mogli spomenuti novu epizodu, ali na to zaborave.
Treća, možda najvažnija, je što epizodu ne povežu s konkretnim sljedećim korakom – npr. uslugom, programom, prijavom na listu – pa publika posluša, svidi im se, ali ne zna što dalje ako želi raditi s njima.
Podcast tako ostane “super sadržaj koji ljudi vole”, ali ne i kanal koji ih vodi bliže suradnji.
12. Da danas netko ima dobar proizvod ili uslugu, ali nula vremena i nula volje za mreže, koji bi bio Vaš minimalni plan za stabilnu online prisutnost u prvih 30 dana?
Ako netko ima dobru uslugu, ali nula volje i vremena za mreže, krenula bih u osmišljavanje plana koji je održiv. Prvo bih definirala koliko vremena imaju za kreiranje sadržaja, imaju li već neki sadržaj od prije koji bi se mogao reciklirati ili prenamijeniti za društvene mreže i koliko često realno može i želi biti prisutan.
Što bi za većinu značilo: jedan kanal na kojem se osjeća koliko‑toliko ugodno, tri smislenije objave tjedno i nekoliko jednostavnih storija u kojima pokaže tko je, što radi i kako izgleda rad s njim – bez pritiska da bude prisutan svaki dan.
U tih mjesec dana fokus ne bi bio na trikovima i hakiranju algoritma, nego na tri stvari: jasno predstaviti tko su i kome pomažu, pokazati konkretne primjere ili priče klijenata i barem povremeno pozvati ljude da im se jave.
Ako taj ritam uspiju održati i nakon 30 dana, tek tada ima smisla razmišljati o dodatnim formatima ili frekvenciji – najvažnije je da plan može ispoštovati, ali ne pod cijenu da se dovede do do svakodnevnog stresa oko sadržaja.
FOTO: Iva Jović, privatna arhiva
