Talijanska odluka da femicid izdvoji kao posebno kazneno djelo, uz kaznu doživotnog zatvora, na prvu izgleda kao civilizacijski iskorak. No, ako ju stavimo u širi kontekst rodno uvjetovanog nasilja i usporedimo s Hrvatskom, vidimo koliko je to istovremeno i napredak i simptom dubljeg problema: države reagiraju tek kad patrijarhat postane dovoljno krvav da probije u udarne vijesti.
U Italiji je 2023. ubijeno više od 100 žena; u 2024. zabilježeno je 106 femicida, od čega 62 od strane partnera ili bivšeg partnera.
Prema podacima EIGE-a, samo u jednoj godini 33 žene ubili su članovi obitelji, a 70 intimni partneri.
Drugim riječima, govorimo o strukturalnom, ne o “izoliranim slučajevima”. Ipak, Italija još uvijek nema obveznu seksualnu i građansku edukaciju u školama, a istovremeno je u istom tjednu kad se slavi “povijesni zakon o femicidu” zaustavljen zakon koji bi prvi put definirao seks bez pristanka kao silovanje.
To je klasičan primjer punitivnog zaokreta: država lakše propisuje teže kazne nego ulaže u prevenciju, obrazovanje i transformaciju rodnih odnosa moći.
Femicid u Hrvatskoj
Hrvatska je tu “ispred”, barem na papiru. Od ožujka 2024. Kazneni zakon poznaje posebno djelo teškog ubojstva ženske osobe (čl. 111.a), definirano kao rodno utemeljeno ubojstvo žene, te uvodi i opću definiciju rodno uvjetovanog nasilja nad ženama.
Kazna je od 10 do 40, odnosno 50 godina dugotrajnog zatvora, de facto hrvatski maksimum.
U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je gotovo 100 žena ubijeno, od čega je 81 % ubijeno u vlastitom domu; 25 su ubili partneri, a 15 vlastiti sinovi.
Samo od 2018. do 2023. ubijeno je 76 žena, a u 75 % slučajeva počinitelj je bio bliska osoba.
I ove godine, na Dan borbe protiv nasilja nad ženama, pravobraniteljica upozorava: 15 ubijenih žena od siječnja, od čega je 11 ubio intimni partner.
Opasnost u vlastita četiri zida
Dakle, i Italija i Hrvatska imaju istu sliku: ubojstva žena koncentrirana su u intimnoj i obiteljskoj sferi, onoj koja se u patrijarhalnoj kulturi i dalje smatra “privatnom stvari”. Tu se otvara intersekcijski sloj: žene koje su siromašne, nezaposlene, migrantkinje, Romkinje, žene s invaliditetom ili iz ruralnih sredina imaju još manje pristupa sigurnim kućama, pravnoj pomoći i ekonomskim resursima da izađu iz nasilnih odnosa. U Hrvatskoj je oko četiri od pet žrtava prijavljenog obiteljskog nasilja žena, a psihološko nasilje najčešće je zabilježeni oblik.
Ako pritom znamo da su ženske plaće niže, da žene češće rade na nesigurnim ugovorima i obavljaju većinu neplaćenog kućanskog rada, jasno je da pravni okvir ne možemo odvajati od radnog, socijalnog i stambenog sustava.
Zanimljivo je da je Italija po Indeksu ravnopravnosti spolova 2023. na 68,2 boda i 13. mjestu u EU, dok je Hrvatska na 60,7 bodova i tek 20. mjestu.
Drugim riječima, zemlja koja je formalno “naprednija” po ravnopravnosti tek sada uvodi femicid kao posebno kazneno djelo, dok ga Hrvatska uvodi ranije – ali iz pozicije opće veće nejednakosti. U obje države femicid je dio istog obrasca: rodno uvjetovano nasilje prolazi ispod radara, institucije ne koriste čak ni postojeće ovlasti, a tek spektakularni slučajevi – poput ubojstva Giulie Cecchettin u Italiji, proizvode politički šok dovoljan za zakonske promjene.
Važno je i kako se te promjene kadriraju. U Hrvatskoj dio pravnika i sudaca otvoreno napada sam koncept femicida, tvrdeći da se time “diskriminiraju muškarci” i da se narušava načelo jednake vrijednosti svakog ljudskog života.
To je klasičan primjer formalno-pravnog, ali rodno slijepog pristupa: ignorira se činjenica da žene nisu ubijene “slučajno”, već upravo zato što žive u sustavu u kojem su njihova tijela, rad i emocije percipirani kao nešto nad čime muškarci imaju pravo vlasništva. Slično, talijanska desnica istovremeno podiže kazne za femicid i pokušava ograničiti rodnu, seksualnu i građansku edukaciju, dakle, tretira posljedice, ali ne i uzroke.
Kako do boljeg društva
Ako ozbiljno mislimo smanjiti broj ubijenih žena, u Italiji preko stotinu godišnje, u Hrvatskoj dvoznamenkasti broj u zemlji od tek 3,8 milijuna stanovnika, onda je ključno nekoliko stvari. Prevencija, a ne samo represija. Obvezna i kvalitetna građanska i seksualna edukacija, programi nenasilne komunikacije, rodne ravnopravnosti i emocionalne pismenosti od osnovne škole. Intersekcijski pristup. Politike koje uzimaju u obzir klasu, etnicitet, migracijski status, ruralno/urbano, invaliditet; sigurni smještaj i ekonomska podrška posebno za one žene koje “nemaju kamo”. Jačanje institucija. Policija, centri za socijalnu skrb, sudovi i zdravstvo moraju biti umreženi, educirani za procjenu rizika i odgovorni kad propuste zaštititi ženu koja je već prijavila nasilje. Financiranje ženskih organizacija. U obje zemlje upravo su autonomne ženske udruge desetljećima radile posao države – od skloništa do pravnog savjetovanja, uz kronično podfinanciranje.
Zasebno kazneno djelo femicida može biti važan simbolički korak: država jasno imenuje da je ubijanje žena zato što su žene specifična, rodno uvjetovana forma nasilja. Ali ako ostane samo na simbolici i višim kaznama, zakon će nam prije služiti kao kolektivno sredstvo za umirivanje savjesti nego kao stvarna zaštita života žena i u Italiji, i u Hrvatskoj.
FOTO: Unsplash, Pexels
