Naslijeđena trauma ili intergeneracijska trauma je pojava u kojoj se trauma ili negativni utjecaji prenose s jedne generacije na drugu, često bez svjesnog prepoznavanja ili obrade izvornog događaja.
Ovo je koncept koji je dobio na važnosti u psihološkim istraživanjima jer pokazuje kako iskustva prethodnih generacija mogu utjecati na mentalno zdravlje i ponašanje kasnijih generacija.
Ratovi, siromaštvo i stradanja, zahvatila su dobar dio zemaljske kugle, a kako je živjeti u društvu straha i neizvjesnosti, zasigurno jako dobro znamo upravo mi, koji naseljavamo područje Balkanskog poluotoka. Kada ratovi i potlačenost završi, ipak ostaju posljedice na emotivnom zdravlju, navikama i pogledima na svijet onih koji prežive. I takve obrasce prenose i na svoje nasljednike. Mnogi će reći; živjeli smo teško pa što nam fali? Čini se da ipak nismo izrasli u ljude kojima baš ništa ne fali. Za početak, nedostaje nam empatije, ljubavi prema sebi, ali i drugima, nježnosti, emocionalne zrelosti, zdravog odnosa prema radu, zajedničkim dobrima, autoritetima i još štošta što bi nam pomoglo da živimo kvalitetnije živote.
Ne ističi se, šuti, ne talasaj…
Preživiš opasnost, ali nakon toga tražiš tišinu samoizolacijom. Sjećate li se vlastitih djedova ili djedova svojih prijatelja koji su imali vrlo nisku toleranciju na stimulaciju bilo koje vrste i bili su minimalno uključeni u odgoj svoje djece? Mislite li da takve figure nisu ostavile trag na njihovim bližnjima? Jeste li čuli savjete od starijih koji su često znali reći, „ne ističi se, budi neprimjetan, ne iznosi mišljenje i ne talasaj“? Stavimo li njihove riječi u kontekst vremena u kojemu su živjeli, ovi savjeti itekako imaju smisla, reklo bi se, “čuvaj živu glavu”. A danas? Da bi uspio, moraš raditi sve suprotno. I kako onda biti sretan i zadovoljan kada ti je trebalo pola života da ispraviš „pogrešan“ odgoj i prilagodiš se vremenu u kojemu živiš? Ili kako naučiti biti veseo, zahvalan i radovati se sitnicama, kada su te često okruživali traumatizirani odrasli koji su se s vremenom pretvorili u depresivne i svadljive figure iz susjedstva (ili iz vlastite obitelji). Često smo čuli i parole, „budi čvrst, ne pokazuj slabosti i suze“. Društvena sredina je godinama bila netolerantnima prema izražavanju emocija, prevodeći ih kao slabosti ili sklonost samosažaljenju. Je li stvarno istina da nam baš ništa ne fali? Potiskivanje emocija, šutnja o vlastitim željama i stavovima i suprotstavljanje (pogrešnim) autoritetima, proizvela je generacije pune ogorčenosti kojima je jedini cilj preseliti na Zapad. Kažu, tamo se cijeni individualnost, djecu u školi uče logičkom zaključivanju i samostalnom rješavnju problema i argumentiranoj obrani vlastitih stavova, dozovolja se izražavanje emocija i uči ih se asertivnom komuniciranju. Također, kažu i “žena je “zaštićena kao lički medvjed i ideš u zatvor, samo ako je krivo pogledaš”.
Je li ispravno njegovati tradiciju koja uzrokuje psihičke poremećaje?
Povlačenje i stoicizam, upisano je i priručnike o odrastanju. Žene su pak morale biti na usluzi i potpuno potčinjene muškarcu, čineći sve da ga udobrovolje, da mu olakšaju i ugode. Još prije dvadesetak godina, pisani su novinski članci na temu „kako biti dobra žena“, a usmena predaja o savršenoj majci, ženi i „snajci“ i dalje se može čuti za obiteljskim ručkovima. Takvi se stavovi, učenja i osjećaji prenose na djecu i unuke kroz obrasce ponašanja, obiteljske dinamike i načine na koje se prenose vrijednosti i uvjerenja. Detektirati da je zapravo riječ o intergeneracijskoj traumi, nije lako i osobe koje to učine glasno i bez ustručavanja, obično su crne ovce u obitelji. No, ustrajanje u prekidanju nezdravih odnosa, prvi je korak u prekidanju ove spirale koja pogrijava psihičke poremećaje i nezadovoljne pojedince.
Uz vrijednosti i pravila koja su se prenosila s koljena na koljeno, naslijeđena trauma može se manifestirati i kroz različite obrasce ponašanja poput hiperaktivnosti, agresivnosti, anksioznosti ili depresije. Nerijetko utječe i na način na koji se ljudi odnose prema sebi i drugima, način na koji se nose sa stresom i konfliktima te način na koji grade i održavaju odnose. Odnos prema autoritetima je pun gnušanja s nepoznavanjem mehanizama kako postaviti granicu, ostvariti svoja prava, ali se i odgovorno odnositi prema vlastitim obvezama. Ili se šuti i trpi ili se primjenjuje fizička sila. Treće ne postoji.
Može li se prekinuti integeneracijska trauma?
Intergeneracijska trauma nije sudbina. Uz trud i rad na sebi, hrabrost i otpor starim obrascima ponašanja i uvjerenjima, iscjeljenje i prevladavanje je realan ishod. Kroz razumijevanje vlastite povijesti, razgovor o osjećajima i potragu za podrškom, moguće je početi prekidati lance naslijeđene traume i izgraditi zdravije obiteljske i društvene dinamike. Tradiciju svakako čine divne i bogate vrijednosti, dostignuća i običaji, no oni koji to nisu, ne zaslužuju biti njegovani. Obiteljsko nasilje, loša slika o sebi, nedostatak samopouzdanja, strah i sram, ne mogu biti dio tradicije koja se čuva i prenosi na generacije koje dolaze. Odbaciti loše obrasce i tradicije, stvar je ljubavi prema sebi, a ne izdaja predaka koji bi zasigurno i sami voljeli da nisu morali biti dio traumatičnih procesa koji su ih pretvorili u ljude odvojene od samih sebe.
FOTO: Unsplash
