Ako ste ikada gledali u umornu ženu i pitali se “koliko još može izdržati”, već ste gledali Mare of Easttown. Samo što sada to pitanje ima ime, lice i težinu Kate Winslet.
Žene koje gledamo na ekranima često su ili eterične spasiteljice ili funkcionalne dekoracije muške radnje. Mare of Easttown nam daje nešto sasvim drugo: ženu koju ne gledamo da bismo se divili, već da bismo, možda po prvi put, razumjeli sebe. Kate Winslet kao Mare Sheehan nije glamurozna, nije dotjerana, nije “televizijska” i to je, konačno, ono što oduzima dah. Umorna, tvrdoglava, emocionalno zbijena žena srednjih godina koja pokušava, ne da bude spasiteljica, nego samo da preživi još jedan dan bez pucanja. Bez raspadanja. Bez toga da netko primijeti da ne zna kako dalje.
Murder mystery, kaže opis. Ali to je samo etiketa. Iza nje stoji gorka studija o žalovanju, o zajednici koja više osuđuje nego što podržava, o majčinstvu koje se ponekad čini kao krivnja a ne dar. Serija je polagana, teška, ne da ti da dišeš lako, ali zato udišeš istinu. Sloj po sloj.
Tišina kao kazna, kao zaštita, kao prostor
Easttown nije samo grad već i atmosfera. Vlažna, gusta, zasićena pogledima koji se ne zaboravljaju i tajnam koje svi znaju. U takvom prostoru Mare ne traži istinu iz profesionalne etike već iz očaja. Serija koristi tišinu kao metodu: šutnja između rečenica, šutnja u kuhinji, šutnja između majke i kćeri, a sve to viče mnogo glasnije od melodrame.
To je šutnja žene koja više ne pokušava svima biti dobra. Koja ne pokušava izgledati snažno. Koja ne traži opravdanje što se raspada i koja ne moli da je neko zalijepi nazad.
Internalizirana mizoginija – žene protiv žena
U Mare of Easttown, žene ne stoje rame uz rame. One često stoje jedna drugoj na prstima. Osuda majčinstva, pogrešnog ponašanja, “hladnoće”, ne dolazi samo s muške strane. Tu je i kolektivna kazna od strane drugih žena. Onih koje Mare nisu oprostile što je nekad bila dobra i onih koje joj ne mogu oprostiti što sada više nije.
To je istina koju rijetko viđamo: mizoginija koja dolazi iznutra, iz komunalne boli, iz zamjeranja onima koje su odabrale nešto drugo ili jednostavno nisu imale izbora.
Umjetnost sa stvarnim licima
Nema ovdje glamura. Nema muzike koja će vas tjerati da plačete, ni svjetla koje će ušminkati patnju. Kamera je dokumentaristički mirna. Ponekad čak i surova. Lica su stvarna, s porama, borama i očima u kojima se krije dubina.
Winslet je, za razliku od svojih holivudskih kolegica, odbila svaku vrstu “uljepšavanja”. Čak je insistirala da se ne retušira scena u kojoj joj visi trbuh dok izlazi iz kade. Na platnu na kojem glumice brišu vlastito postojanje zarad “prihvatljivosti”, to je revolucionarno.
Sve ono što nas slomi tiho
Scenarij Brada Ingelsbyja ne bježi od ružnoće, baš kao što ni režija ne bježi od tišine – one prave, bolne, koja kaže više od dijaloga. A Winslet je monumentalna. Ne pokušava biti Mare – ona jest Mare. Prva glumica u dugo vremena koja nije potratila lik žene na žrtvu ili na heroinu, nego je utjelovila ono treće, ono što se ne viđa često: kompleksnu, slomljenu, funkcionalnu i ranjivu ženu u istom kadru.
Ako očekujete savršeno stiliziranu detektivku koja na kraju sve razriješi, Mare of Easttown nije to. Ako ste, međutim, spremni gledati ženu koja više ne zna kako se popravlja ono što je puklo, a svejedno se svako jutro diže, onda ćete, možda po prvi put nakon dugo vremena, vidjeti sebe na ekranu.
Mare of Easttown je serija o zločinu, ali i ogledalo jednog rodnog umora. Umora koji dolazi s tim da si žena, radnica, majka, kćer, bivša, buduća, nikad dovoljno, uvijek previše. I da još uvijek nitko ne pita: kako si?
Kate Winslet osvojila je nagradu za najbolju glavnu glumicu za ulogu u Mare of Easttown na 73. dodjeli nagrada Emmy. U svom govoru zahvale istaknula je koliko je važno da žene budu podrška jedna drugoj.
