“Frankenstein” koji potpisuje Guillermo del Toro nije samo nov pogled na mitsku priču. Ovaj je film obilježen vizualnom raskoši, dubokom emocionalnošću i autorskom žestinom. Del Toro je godinama sanjao ovaj projekt, a nakon svjetske premijere na Venecijanskom festivalu film je izazvao gotovo 14-minutnu ovaciju, što je najduži aplauz festivala te godine. Time je već na startu podigao tenziju oko svog stvaralačkog pristupa.
Pozadina produkcije i impresije
Film je nastajao više od trideset godina, s budžetom od 120 milijuna dolara i spektakularnom glumačkom postavom: Oscar Isaac kao Victor Frankenstein, Jacob Elordi kao Stvorenje, Mia Goth u dvostrukoj ulozi Elizabeth i Claire Frankenstein te Christoph Waltz kao Harlander, bogati mecena.
Radnja je smještena u Europu sredinom 19. stoljeća, tijekom Krimskog rata, čime del Toro dodatno produbljuje osjećaj društvene i osobne traume.
Inovacije u adaptaciji
Del Toro nije slijedio stereotip znanstvenika-luđaka; Victor Frankenstein je prikazan kao emocionalno ranjeni pojedinac, čija opsesija proistječe iz obiteljskih trauma, a ne iz puke znatiželje.
Pozornost usmjerava na osjećaje, traženje pripadnosti i ljudsku krhkost, dok Stvorenje, u sjajnoj izvedbi Elordija, nije prijetnja, nego ranjeni izopćenik koji uči o svijetu kroz bol i usamljenost.
Mia Goth donosi feminističku revoluciju u lik Elizabeth: ona je entomologinja, znanstvenica i moralna vertikala filma, suprotstavljena Victorovoj samoobmani i narcizmu.
Kritička recepcija i reakcija publike
Kritičari su podijeljeni: jedni film smatraju remek-djelom punim emocija i dubine, drugi mu zamjeraju pretencioznost i težinu stilizacije. Ipak, složni su oko jednog, vizualna snaga i autorski potpis su iznimni.
Izvedba Jacoba Elordija posebno je pohvaljena, a publika je filmu pridijelila znatno višu ocjenu od kritike, ističući emotivnu rezonanciju koju je teško kvantificirati. I koja cijelom filmu daje toplu atmosferu sa sjetnim prizvukom koja nas tjera da i sami preispitujemo svoje osjećaje, odnose i postupke.
Temeljna tema nije horor već usamljenost i žudnja za ljubavlju: Del Toro, vjeran duhu romana, snima priču o onima koji su molili za priznanje vlastite vrijednosti i nježnosti.
Scenografija, kostimi i zvučni pejzaži daju filmu monumentalnu ambijentaciju, a kompozitor Alexandre Desplat dodatno pojačava emocionalni naboj melodijskom naracijom.
Del Toro uvodi metaforu zrcala: film ne prikazuje čudovište, nego odraz ljudske borbe za prepoznavanje i prihvaćenost.
Ova verzija “Frankensteina” nema ambiciju prestrašiti, njena snaga je u bolnom prepoznavanju. Del Toro je snimio film koji gledamo da bismo osjetili, ne pobijedili strah, nego ga razumjeli.
FOTO: Screenshot
