Rijetki filmovi uspijevaju uhvatiti istinsku jezivu energiju europske gotike, a još ih je manje koji se usuđuju dirnuti u temelje horor kinematografije. Nova adaptacija Nosferatua, s Lily-Rose Depp, Willemom Dafoeom i Billom Skarsgårdom u glavnim ulogama, oslanja se na monumentalno naslijeđe nijemog filma F.W. Murnaua iz 1922., dok gradi vlastitu, uznemirujuću viziju svijeta ukletih kočija, dvoraca i demona. Ovo je priča o prodaji duše vragu i spoznaji da “moramo shvatiti da zlo postoji, prepoznati ga i u sebi da bismo ga mogli pobijediti.”
Redatelj se ovdje poigrava ikonografijom i mitologijom, oživljavajući svijet prepun prijetećih elemenata: dvorci na vrhovima litica, maglovite šume kroz koje odjekuju škripavi kotači kočija, groteskne maske demona, i tajna koja prijeti uništenjem čitavog grada. Središte te destrukcije je grof Orlok, kojeg igra Bill Skarsgård, a čije lice – blijedo, izduženo, i gotovo nadnaravno – odaje prijetnju koja je suštinski neljudska.
Nosferatu donosi smrt
Willem Dafoe, kao opčinjen i opsjednut čovjek koji Nosferatua poziva u grad pod izgovorom trgovine, donosi duboku ambivalenciju: je li on žrtva ili voljni sudionik? Njegova izvedba otkriva fascinaciju granicom između ljudskog i demonskog, dok naglašava pitanje: kako izgleda kada prodaš dušu vragu? Njegovi postupci imaju strašne posljedice. Nosferatu stiže brodom, donoseći ne samo smrt, već i kugu – simboličku i doslovnu – čiji štakori preplavljuju ulice grada.
Središnji emotivni fokus filma je lik Lily-Rose Depp, čija izvedba balansira između nevinosti i mračne sudbinske predanosti. Njen lik postaje objekt Nosferatuove opsesije, a njen izraz – prestravljen, a ipak hipnotiziran – odražava nesvjesno prepoznavanje tame u sebi. Film se usredotočuje na trenutke njezine unutarnje borbe, prikazujući je kao osobu koja se suočava s dilemom: hoće li se žrtvovati za spas svojih najmilijih ili će pasti pod utjecaj zla.
Scenografija i kostimografija
Scenografija i kostimografija ovdje igraju ključnu ulogu u stvaranju svijeta u kojem se zlo osjeća u svakom detalju. Dvorac Nosferatua izgleda kao da je izniknuo iz noćne more – njegove pukotine i prašina odaju dojam vječnog propadanja. Maske podsjećaju na ritualne predmete, dok njihova grotesknost pojačava osjećaj nelagode.
Glazba i mračna atmosfera
Glazba, koja uključuje i šapat i isprekidane zvučne efekte, igra ključnu ulogu u izgradnji atmosfere. Zvuk valova koji udaraju o brodski trup i škripanje drvenih dasaka dok štakori izlaze iz utrobe broda postaju podsjetnik na neizbježnost tragedije. Nosferatuov dolazak brodom nije samo vizualni vrhunac, već alegorija: zlo ne ulazi u grad na velika vrata, već se uvlači, donoseći propast poput kuge.
U usporedbi s nijemim filmom iz 1922., koji je koristio ekspresionističke sjene i simboliku kako bi izazvao strah, ova adaptacija produbljuje priču istražujući psihološke i filozofske dimenzije zla. Rečenica “moramo prepoznati zlo u sebi da bismo ga mogli pobijediti” prožima narativ, podsjećajući nas da je Nosferatu manje čudovište, a više odraz mračnih aspekata ljudske prirode.
Lily-Rose Depp, Dafoe i Skarsgård donose snažne izvedbe, a film ostaje vjeran svojoj estetici jezivog, ritualnog pripovijedanja. To je horor koji zrcali kako izgleda kad duša posrne, a tama proguta čitave svjetove – stvarne i unutarnje.
FOTO: Screenshot
