Od Bridgertona i Babygirl do Dying for Sex i BookToka, filmovi, serije i knjige sve češće rade nešto što je donedavno bilo iznenađujuće rijetko: žensku želju, užitak i unutarnji život stavljaju u središte priče. I ne, female gaze nije samo muško tijelo snimljeno umjesto ženskog.
Postoji razlog zbog kojeg nas u nekim filmovima i serijama više uzbudi nečiji pogled preko prostorije nego savršeno isklesan torzo. Ruka na donjem dijelu leđa. Nekoliko sekundi preduga tišina. Muškarac koji sluša. Napetost prije prvog poljupca koja traje toliko dugo da već postaje gotovo nepodnošljiva.
I postoji razlog zbog kojeg su milijuni žena posljednjih godina spremni potrošiti sate čitajući stotine stranica o vilenjacima, zmajevima i izmišljenim kraljevstvima ako usput dobiju vrlo detaljno razrađenu romantičnu i seksualnu napetost.
Ne radi se samo o tome da se promijenilo ono što gledamo. Promijenilo se iz čije perspektive gledamo.
Female gaze, odnosno ženski pogled, sve se češće spominje kada govorimo o suvremenom filmu, televiziji i književnosti. Guardian je 2026. upravo taj pomak opisao kroz sve veći broj priča koje u prvi plan stavljaju žensku agenciju, želju i unutarnji život, od Bridgertona i Dying for Sex do golemog tržišta romantasy romana. Ali da bismo razumjeli zašto je to uopće zanimljivo, moramo se prvo vratiti nekoliko desetljeća unatrag.
Prvo je postojao male gaze
Britanska filmska teoretičarka Laura Mulvey 1975. objavila je danas kultni esej Visual Pleasure and Narrative Cinema i opisala ono što će postati jedan od najpoznatijih koncepata feminističke filmske teorije, male gaze, odnosno muški pogled.
Pojednostavljeno, velik dio klasične filmske produkcije bio je konstruiran oko pretpostavljenog heteroseksualnog muškog gledatelja.
Muškarac je onaj koji djeluje, odlučuje, istražuje, osvaja i pokreće radnju. Žena je često ona koju se gleda.
Kamera se zadržava na njezinu tijelu. Njezina ljepota postaje dio spektakla. Njezina funkcija u priči nerijetko postoji prvenstveno u odnosu prema muškom protagonistu: ona je njegova ljubav, njegova fantazija, njegov gubitak, njegova nagrada ili razlog zbog kojeg se on mijenja.
Mulvey je govorila o tri međusobno povezana pogleda: pogledu kamere, pogledu likova unutar filma i pogledu publike. BFI njezin rad i danas opisuje kao temelj feminističke filmske teorije te podsjeća kako je pokazao koliko je klasični Hollywood oblikovao gledatelja kao heteroseksualnog muškarca.
Pola stoljeća kasnije žene naravno nisu prestale biti lijepe pred kamerom, niti je male gaze nestao.
Ali pojavila se zanimljiva protuteža.
Female gaze nije samo zgodan muškarac bez majice
Najlakše bi bilo zaključiti: ako male gaze seksualizira žene, onda female gaze seksualizira muškarce. Skinemo košulju gospodinu Darcyju, približimo kameru njegovim trbušnjacima i problem riješen. Ne baš. Female gaze zapravo nema jednu univerzalnu definiciju usporedivu s Mulveyjinim izvornim konceptom male gazea. Danas se termin koristi šire, za način pripovijedanja koji žensko iskustvo tretira kao subjektivno iskustvo vrijedno istraživanja samo po sebi.
Drugim riječima, pitanje više nije samo: Kako ona izgleda dok je netko želi? Nego: Što ona želi?
Što je uzbuđuje? Čega se srami? O čemu fantazira? Što joj nedostaje? Kako sama doživljava svoje tijelo? Što vidi kada pogleda muškarca? Kako izgleda seks iz njezine perspektive? Kako izgleda majčinstvo ako nije sentimentalizirano? Kako izgleda brak koji je izvana savršen, a iznutra nije? Kako izgleda ženska ambicija kada se ne mora opravdavati?
U filmu Babygirl, primjerice, redateljica Halina Reijn upravo je razmišljala o tome kako razviti vizualni jezik filma kroz female gaze, uključujući pitanje kako žena uopće promatra samu sebe nakon desetljeća kulture koja ju je naučila promatrati vlastito tijelo izvana.
To je puno zanimljivije od jednostavne zamjene objekta.
Zato je Bridgerton toliko dobar primjer
Naravno da u Bridgertonu ima lijepih muškaraca. I da, često nemaju košulju. Ali pravi mamac serije nikada nisu bili samo trbušnjaci. To je način na koji muškarac gleda ženu.
Način na koji se približava. Iščekivanje. Zabranjeni dodir. Ruka koja na trenutak ostane predugo na istom mjestu. Muškarac koji je potpuno, gotovo smiješno fasciniran ženom ispred sebe.
Erotski naboj ne nastaje samo zato što je netko fizički atraktivan, nego zato što gledateljica dobiva pristup fantaziji o tome kako je biti željena na način koji se istodobno poklapa s vlastitom željom. To je važna razlika. Žena nije samo prekrasan objekt koji stoji u kadru dok muškarac odlučuje što će s njom. Ona gleda njega. Želi ga. Procjenjuje ga. Bira. I publika iskustvo prolazi zajedno s njom.
A onda je došla Babygirl
S Babygirl stvari postaju još zanimljivije. Nicole Kidman glumi Romy, uspješnu poslovnu ženu, suprugu i majku koja ulazi u odnos s mnogo mlađim muškarcem i počinje istraživati vlastite seksualne fantazije. Takva priča mogla je vrlo lako postati film o “starijoj ženi koja zavodi mlađeg muškarca”. Ali ovdje je važnije nešto drugo.
Romy ima seksualni život koji izvana funkcionira. Ima brak. Ima partnera. Ima sve elemente života koji bi trebali značiti da je zadovoljna.
I ipak postoji ogromna razlika između seksualnosti koju živi i seksualnosti koju stvarno želi.
Film zato ne postavlja žensku seksualnu želju kao nešto uredno, politički korektno i lako objašnjivo. Ona može biti neugodna. Kontradiktorna. Pomalo sramotna. Ne mora čak odgovarati slici koju žena ima o samoj sebi. I upravo je to zanimljivo. Jer female gaze ne mora značiti stvaranje idealizirane žene. Možda znači upravo suprotno, dopuštanje ženskom liku da bude kompliciran.
Žena koja želi seks čak i kada umire
Serija Dying for Sex, temeljena na stvarnoj priči Molly Kochan, ide još dalje.
Glavna junakinja nakon dijagnoze terminalnog raka napušta brak i kreće istraživati seksualnost i zadovoljstvo koje prije nije poznavala.
Naslov je provokativan, ali ispod njega nalazi se puno ozbiljnije pitanje: Ako znaš da ti je vrijeme ograničeno, koliko života želiš provesti radeći ono što se od tebe očekuje? Serija spaja smrt, prijateljstvo, bolest, tijelo i ženski užitak, teme koje se u popularnoj kulturi rijetko nalaze jedna pokraj druge. Kritike su posebno isticale upravo njezino otvoreno bavljenje ženskim zadovoljstvom i mortalitetom. Jer žena kojoj je dijagnosticirana teška bolest tradicionalno bi vrlo lako mogla postati svetica televizijske drame. Majka. Supruga. Pacijentica. Inspiracija ljudima oko sebe. Dying for Sex dopušta joj da bude nešto drugo. Napokon, osoba koja želi.
I nije slučajno da žene gutaju romantasy
Ako želite vidjeti koliko je ženska želja komercijalno moćna, dovoljno je otvoriti BookTok.
Sarah J. Maas, Rebecca Yarros i čitav val romantasy književnosti spojili su fantasy, avanturu i vrlo eksplicitnu romantiku u žanr čija su primarna publika žene. Naravno, moguće je raspravljati o književnoj kvaliteti pojedinih naslova. Ali kulturni fenomen teško je ignorirati. Žene su pokazale da postoji golema publika za priče koje njihovim fantazijama ne pristupaju kao nečemu trivijalnom ili pomalo sramotnom. I nešto je posebno zanimljivo u muškim likovima koji nastaju u tim svjetovima. Oni često jesu fizički gotovo komično savršeni. Ali njihov pravi kapital nije samo tijelo. To je pažnja. Odanost. Kompetentnost. Emocionalni intenzitet. I, vrlo često, njihova potpuna fascinacija ženom koju žele. Drugim riječima, fantazija nije samo: želim njega. Fantazija je također: želim muškarca koji ovako želi mene. I to nam možda govori više o female gazeu nego bilo koji kadar golog torza.
Ali female gaze nije samo o seksu
Tu tema postaje još zanimljivija. Jer ženski pogled nije važan samo zato što je popularna kultura počela ozbiljnije tretirati ženski orgazam. Radi se o tome tko dobiva pravo na unutarnji život.
Zato u ovu priču ulaze i filmovi i serije poput Fleabag, Girls, The Lost Daughter ili Big Little Lies. Njihove protagonistice nisu uvijek simpatične. Često donose loše odluke. Ponekad su narcisoidne. Ljubomorne. Frustrirane. Seksualne. Ambiciozne. Loše prijateljice. Dobre majke koje istodobno žele pobjeći od vlastite djece. Žene koje vole svoje partnere, ali nisu sigurne žele li život koji su s njima izgradile. Nekada je postojao snažan pritisak da ženski lik bude “snažan ženski lik”. Danas najbolji ženski likovi ne moraju biti uzori. Ne moraju predstavljati žene. Mogu predstavljati samo sebe. I možda je upravo to najveći pomak.
Žena više ne mora gledati samu sebe izvana
Postoji još jedna posljedica desetljeća male gazea koja je puno suptilnija od seksualiziranih kadrova. Žene vrlo rano nauče promatrati same sebe kao da ih netko drugi gleda. Kako izgledam dok sjedim? Kako izgledam tijekom seksa? Kako izgledam dok hodam? Kako izgledam kada jedem? Jesam li privlačna dok ovo radim?
Drugim riječima, umjesto da samo budemo u vlastitom tijelu, istodobno stojimo izvan njega i zamišljamo kako ono izgleda drugima.
Zato pitanje koje je Halina Reijn postavila radeći na Babygirl, kako žena može gledati samu sebe bez pogleda kojim ju je kultura naučila gledati, nadilazi jedan film.
Možda je pravi female gaze upravo trenutak u kojem žena prestane biti publika vlastitog života. I ponovno postane njegov protagonist.
Zašto se to događa baš sada?
Dio odgovora je vrlo jednostavan: žene imaju veću kreativnu i ekonomsku moć unutar kulturnih industrija, a kompanije su shvatile da ženska publika predstavlja golemo tržište.
Ali postoji i kulturni pomak. Publika više ne traži samo reprezentaciju u smislu “stavili smo jednu ženu u glavnu ulogu”. Traži prepoznatljivo iskustvo. Ne želimo nužno savršenu heroinu. Želimo trenutak zbog kojeg ćemo prijateljici poslati poruku: “Bože, DA. Točno to.” I možda je zato female gaze jedan od zanimljivijih kulturnih fenomena trenutka. Ne zato što su žene napokon dobile dopuštenje gledati zgodne muškarce. To smo, budimo realni, znale i prije.
Nego zato što popularna kultura sve češće priznaje nešto mnogo kompleksnije: žena nije samo osoba koju netko promatra, procjenjuje, osvaja i želi. Ona je osoba koja promatra, procjenjuje, bira, zamišlja i želi.
A kada se promijeni onaj tko gleda, mijenja se i čitava priča.
FOTO: Screenshot
