Kada je kao samohrana mama iz Osijeka jednog jutra odlučila pokušati naučiti heklati uz pomoć YouTube tutorijala, Ema Gilih nije ni slutila da će upravo konac i igla postati njezin novi posao, ali i način da bude više uz svog sina. Iz igre i znatiželje nastale su prve lutkice, a onda i ideja koja je osvojila roditelje diljem Hrvatske – Ema iz dječjih crteža stvara unikatne, heklane likove, uspomene koje klinci mogu grliti, nositi u vrtić ili školu i čuvati godinama.
Danas njezini „heklanci“ putuju u brojne domove, a Ema je od kreativke u malom obrtu došla do vlastite kućne radinosti i prepoznatljivog craft brenda. U ovom intervjuu otkriva kako je skupila hrabrost dati otkaz, što je sve spremna isheklati po željama mališana, kako izgleda njezin radni dan te zašto vjeruje da se od snova, pa makar bili „od konca“, itekako može živjeti.
Sjećaš li se trenutka kad si prvi put uzela kukicu i konac, kako je to izgledalo?
Sjećam se kao da je bilo jučer. Bila sam jako uzbuđena to jutro nakon što sam sanjala da nešto heklam, odmah sam otišla u nabavku kupiti sve što mi treba. Osjećala sam veliku ljubav na prvu
Zapravo si sanjala da heklaš pa si drugi dan krenula učiti preko YouTubea, koliko ti je taj san promijenio život?
San mi je 100% promijenio život, jer mi je otvorio neke nove vidike i strast koju dotad nisam znala prepoznati. Ali nije dovoljno samo sanjati, moramo i djelovati
Kad si prvi put shvatila: “Ok, ovo više nije samo hobi, mogla bih od ovoga živjeti”?
Moram priznati da sam jako dugo o tome razmišljala jer se nikad nisam uspjela “pronaći” u nekom drugom poslu. Uvijek mi je smetala činjenica da mi netko drugi upravlja vremenom i životom pa sam ga odlučila uzeti u svoje ruke.
Kako je nastala ideja da dječje crteže pretvaraš u lutkice? Koliko je u tome “kriv” tvoj sin?
Kada sam shvatila da sam “lijena” čitati sheme, pokušala sam s osnovama koje sam naučila, stvarati po fotografiji. I onda mi je sinulo, kako sam i sama majka, da bi i drugim roditeljima i njihovoj djeci bilo baš fora imati takvu uspomenu. Moj sin mi je uvijek zadavao neke zadatke, a skupa smo došli na ideju da bih mu mogla izrađivati ono što nacrta jer je veliki obožavatelj plišanaca i maminih heklanaca 🙂
Kako izgleda cijeli proces, od trenutka kad ti roditelj pošalje crtež do gotove lutkice?
Kada mi roditelji pošalje fotografiju, nabrzaka ju “skeniram” i smišljam kako ću je izraditi. Ako je potrebno, zamolim ih da pitaju djecu da malo pojasne što su nacrtali kako bih mogla što vjernije prenijeti njihovu viziju 🙂
Na što najviše paziš da ostane vjerno crtežu? Jesu li to boje, lice, mali detalji…
Gledam da prenesem što sličnije mogu i da ne odstupam previše od originalnih crta, ali ponekad moram napraviti male razlike, jer ipak konac nije svemoguć. Boje uvijek biram iste ako mogu i posebno pazim na te male detalje po kojem je crtež jedinstven i prepoznatljiv
Imaš li nekakav “ritual” prije nego što kreneš raditi novu lutkicu po crtežu?
Nemam neki posebni ritual. Dobro proučim crtež i cijelo vrijeme ga imam pred sobom. Uglavnom slušam glazbu ili neki dokumentarac (naglasak na slušam!)
Koliko ti prosječno treba da napraviš jednu lutkicu i što ti je najzahtjevnije?
To jako ovisi o veličini igračke i detaljima. Mogu je napraviti u jednom ili dva dana, sve ovisi o tome koliko puta se moram ustati i obaviti nešto vezano za dijete jer nemam ničiju pomoć, pa iskreno, ‘hendlam’ kako najbolje mogu, ali svakako poštujem rokove i dosad su svi imali razumijevanja 🙂 Nema toga što mi je najzahtjevnije jer je svaka igračka potpuno novo iskustvo 🙂
Često radiš i lutkice po fotografijama, djece s bakom ili djedom, ili po kućnim ljubimcima. Koja ti je narudžba bila emocionalno najjača?
Do sada mi je emocionalno najjača igračka bila maca po fotografiji koja je nažalost uginula. I velika je odgovornost nekome raditi takvu uspomenu jer je želite napraviti savršeno.
Je li ti se dogodilo da ti netko zaplače kad vidi gotovu lutkicu?
Nisam sigurna da li je bilo suza. Dosad sam najviše radila igračke koje izazovu veliki osmijeh na lice.
Kakav ti je osjećaj znati da će neka tvoja lutkica postati uspomena koju će čuvati cijeli život?
Jako mi je drago da mogu to nekome omogućiti, usrećitiusrećiti ih i napraviti uspomenu za cijeli život
Koliko je bilo teško dati otkaz i otvoriti vlastiti posao, pogotovo kao samohrana mama?
Nakon što sam, otkada se moj sin rodio, radila ne znam ni sama koliko poslova i na svakom se susrela s nerazumjevanjem, stvarno mi nije bilo teško. Ili sam dobijala otkaze, ili davala, jer sam znala što mi je važnije. U krojačkoj radnji sam voljela raditi i jako sam voljela svoju šeficu koja je imala jako puno razumjevanja za monu situaciju, ali sam znala da to nije dugoročno za mene.
Što ti je bilo najteže u tom prelasku – birokracija, financijska nesigurnost, strah, reakcije okoline…?
Najviše me kočio strah od nepoznatog. Hoću li se snaći u svijetu poduzetništva.
Kako danas izgleda tvoj radni dan – postoji li uopće “radno vrijeme” ili heklaš kad god stigneš?
Nemam radno vrijeme. Teško je, i mogla bih reći nemoguće heklati 8 sati u komadu jer vam se krenu opasno grčiti ruke, noge i leđa. Heklam kad god stignem, s kratkim pauzama i razgibavanjem.
Na koji način dolaziš do kupaca? Jesu li to preporuke, društvene mreže, članci u medijima?
Dosad sam radila za prijatelje i poznanike. Sada preko društvenih mreža i članci u novinama.
Kako određuješ cijenu lutkica i susrećeš li se s onim “joj, pa to je samo igračka”?
Svaka igračka je jedinstvena, tako da ne mogu napraviti “cjenik”. Procjenim koliko je detaljna, koju veličinu kupac želi i slično. Puno je tu faktora, ali uspješno se dogovorimo. Nije mi nitko dosad otvoreno rekao da mu je skupo. Uglavnom su zadovoljni s cijenom.
Svoje radove predstavljaš na Facebook profilu “Ema Lumi” i na TikToku “Snovi od konca”. Koliko su ti društvene mreže pomogle da se pročuješ?
Jako! Na društvenim mrežama me “snimila” novinarka 24sata, tako da mi je to bio jako veliki vjetar u leđa.
Koja je razlika između publike na Facebooku i na TikToku, tko gdje “živi”?
Po mom nekom doživljaju, podjednako je. Na Facebooku je bitno pronaći dobru grupu za reklamu koja ima puno aktivnih članova, a na TikToku ste osuđeni na algoritam.
Jesi li ikad imala viralni video ili objavu koja ti je naglo donijela puno narudžbi?
Napravila sam jedan video bez velikih očekivanja, koji je na kraju “eksplodirao” i donio preko 100 000 pregleda i reakcija.
Koliko ti poduzetništvo pomaže da više vremena provodiš sa sinom, a koliko je ponekad i otegotna okolnost?
Pomaže mi jer sam uvijek prisutna, ne moram se bojati ako se razboli pa mi treba bolovanje i sl, uvijek sam tu i sama si planiram vrijeme i obaveze.
U kojoj mjeri ti sin još uvijek daje ideje, crtaju li se i dalje novi likovi?
Trenutno ima razumijevanja i shvaća da je to mami sada posao i da moram prvo napraviti ono što je naručeno. Ali ću uvijek naći vremena i njemu nešto napraviti.
Što misliš da tvoj primjer znači njemu, gledati mamu kako sama gradi posao?
To mi je i bila jedna od motivacija da pokrenem vlastiti posao. Da mu pokažem da i on može što god zamisli kada odraste i da vjeruje u sebe i svoje snove.
U članku se spominju i kardigani, torbice i ruksaci kao nastavak priče, što sve planiraš dalje?
Jako puno toga bih voljela raditi, ali mislim da su lutkice po crtežu zasad hit. Planiram u budućnosti, ili po upitu raditi kardigane, vestice, kape, torbe. Možda ubaciti i kombinaciju heklanja i šivanja.
Bi li voljela jednog dana imati mali studio/dućan ili ti više paše kućna radinost?
Razmišljala sam i o maloj trgovini. Kad god šetam gradom gledam izloge za najam i koja bi mi lokacija najviše odgovarala. Ali to će ipak još malo pričekati.
Razmišljaš li o radionicama heklanja za djecu ili odrasle?
Zasad ne, jer mi je jako teško uklopiti u trenutni raspored. Ali razmišljam možda snimiti koji video tutorial pa objaviti na mreže
Što bi poručila ljudima koji imaju neki kreativni talent, ali se boje napraviti prvi korak i krenuti u svoj posao?
Poručila bih im da prate svoju strast jer si time otvaraju nove prilike i da vjeruju u sebe. Jako je strašno u početku, ali je to normalno kada izlazite iz komfor zone na koju ste navikli. Mnogi nisu vjerovali da se može živjeti od heklanja, ali ja takve komentare nisam nikad slušala. Nije lako promijeniti svoj život na bolje, i meni je još uvijek na momente nevjerojatno da sam se usudila, ali je definitivno vrijedno i jako sam ponosna na sebe.
A što bi posebno poručila samohranim roditeljima koji sanjaju o vlastitom poslu?
Upravo njima želim biti neka vrsta primjera i vjetra u leđa. Ja sam samohrana mama bez ičije pomoći već 10 godina, i znam da nas takvih ima mnogo, nažalost. Osjećaj ispunjenja što ste se usudili napraviti taj korak prema nečemu što zbilja želite biti, što ste pobjedili strah, je zbilja neopisiv osjećaj.
Postoji li neko pitanje koje ti nitko ne postavlja, a voljela bi da te to netko jednom pita?
Mislim da ste pokrili apsolutno sva pitanja koja mi padaju na pamet. Rekla sam ono što je meni najvažnije, a to je da možete sve što naumite, ako to dovoljno želite. Nebo je granica.
