Davor Mucić je renomirani psihijatar i svestrani umjetnik. Njegova profesionalna karijera u medicini isprepliće se s ljubavlju prema glazbi, stvarajući jedinstvenu priču o čovjeku koji svojim djelovanjem povezuje znanost i umjetnost.
U intervjuu smo razgovarali o tome kako uspijeva spojiti ova dva naizgled nespojiva svijeta, što ga inspirira u radu i stvaranju te kako gleda na suvremene izazove s kojima se suočava njegova struka. Otkrijte priču o čovjeku koji na jedinstven način spaja melodiju uma i glazbu srca.
Također, u redovima koji slijede, imamo priliku saznati kako stručnost u psihijatriji, posebno telepsihijatriji i radu s izbjeglicama, može biti duboko povezana s osobnim uvjerenjima o povjerenju, kulturnoj bliskosti i važnosti inovacija u zdravstvu. Davor Mucić, pionir u području transkulturalne telepsihijatrije, govori o izazovima pružanja psihijatrijske pomoći onima koji ne govore jezik zemlje u kojoj žive i koji su često udaljeni od stručnjaka koji razumiju njihov kulturni kontekst.
Uz posvećenost pomicanju granica tehnologije u terapiji, Davor otkriva i kako mu glazba, kao osobni ventil i sredstvo izražavanja, pomaže obraditi emocionalne terete koje nosi rad s traumama pacijenata. Kao “plastični kirurg za mozak,” sugovornik nam približava dugotrajan i težak proces unutarnje transformacije kroz psihoterapiju, u usporedbi s instant-zadovoljstvima modernog društva. Spoj profesionalne posvećenosti i umjetničke strasti čini ga ne samo pionirskim stručnjakom u svom polju, već i promicateljem vrijednosti koje traju — i u terapiji i u životu.
Kako su izazovi koje ste susreli u radu s izbjeglicama oblikovali vašu percepciju o ulozi povjerenja i kulturne bliskosti u psihijatriji, te kako su ti uvidi utjecali na vaš rad u telepsihijatriji?
Svi koji trebaju pomoć u zdravstvenom sustavu, uključujući psihijatriju, a ne govore jezik zemlje u kojoj borave, moraju koristiti usluge prevoditelja. No, prisutnost treće osobe u povjerljivom odnosu često umanjuje povjerenje i produljuje vrijeme liječenja. Osim toga, terapeut koji ne govori jezik svog klijenta teško može ući u kulturni kontekst, što otežava proces liječenja i smanjuje šanse za uspjeh. U našoj profesiji uspjeh je rijedak, a upotrebom prevoditelja postaje još rjeđi.
Što vas je motiviralo da prepoznate potencijal tehnologije kao mosta između pacijenta i psihijatra, posebno u vrijeme kada je telepsihijatrija bila tek u povojima?
Dok su kirurzi u Europi barem desetak godina operirali na daljinu, mi, psihijatri i psiholozi, trebali smo samo razgovarati na daljinu. No, to nam nije padalo na pamet, možda zato što smo se ušuškali u rutine zdravstvenog sustava, koji je, kao što rekoh, podrazumijevao korištenje prevoditelja. Budući da sam bio jedini liječnik koji govori naš jezik, a 22.000 izbjeglica, koje su tijekom rata došle u Dansku, nisu stanovale u Kopenhagenu, gdje sam imao kliniku Mali Princ, pa je netko morao putovati — ili oni ili ja. Zato sam predložio korištenje telepsihijatrije. Međutim, to nije bilo jednostavno, jer 1999. godine nismo poznavali Skype, pa su se moje kolege šalile, pitajući: “Je li to telepatija, haha ?” Tako sam, na mala vrata, uveo telepsihijatriju u europski zdravstveni sustav, a kasnije patentirao transkulturalnu telepsihijatriju, tj. korištenje video-linka za povezivanje liječnika i klijenata koji govore isti jezik, a žive u zemlji gdje se taj jezik ne govori.
To je, dakle, način da se izbjeglice i stranci liječe bez korištenja prevoditelja. Putem videa povezujemo terapeuta koji, recimo, govori arapski i živi u Švedskoj s klijentom s istim kulturnim podrijetlom, čime prevoditelj postaje suvišan. Ako je teško pronaći terapeuta koji govori jezik klijenta, dovoljan je samo jedan klik da se nađe takav terapeut u drugoj zemlji. Tako sam 2005. prvi i do sada jedini u svijetu postavio međunarodni telepsihijatrijski sustav, u kojem smo imali terapeute u Švedskoj, a pacijente u Danskoj.
Tehnologija ne poznaje granice — mi smo ih izmislili, i samo ih mi možemo i izbrisati. Nažalost, to se još nije dogodilo, pa je ovaj međunarodni telepsihijatrijski servis ostao jedini, budući da regulative i tvorci politika širom svijeta očito imaju važnijih prioriteta.
Vaše pjesme i glazbeni projekti često odražavaju iskustva i priče vaših pacijenata. Možete li podijeliti kako vam glazba pomaže obraditi i izraziti emocionalnu težinu vaše profesije?
Imam tu sreću da ne moram čekati da me ostavi djevojka ili doživim kakvu drugu nesreću kako bih pisao pjesme. Priče mojih pacijenata često govore o traumama koje nadmašuju svaki film jer je život složeniji od bilo koje fikcije. Glazba mi omogućava svojevrsnu autosuperviziju koja je psihijatrima potrebna. Nećete vjerovati, mnogo više ljudi ide plastičnom kirurgu nego psihijatru. Valjda je lakše sakriti i živjeti sa svim onim nepravilnostima u glavi nego onima na tijelu jer nakon što dotjeraju tijelo, ljudi na žalost ne idu dalje na usavršavanje mozga. Naprotiv, nakon estetskih korekcija njihovo se ponašanje mijenja, ubijaju se od selfija koje objavljuju gdje god stignu, sretni da podijele “svoje dostignuće”. I te njihove objave, uglavnom, ne sadrže niti slova, a o pameti da i ne govorimo, Međutim, imaju sto puta više lajkova nego “pametne” objave, koje treba čitati i o njima razmišljati. Pa zašto onda ići psihijatru da ti sredi mozak? Ja sam plastični kirurg za mozak, ali kada završim “operaciju”, rezultati moga rada neće dati ni blizu onoliko lajkova kao što biste dobili da smanjite nos ili usne, niti brzu satisfakciju. Ali na duže staze, dobit ćete sretnijeg ili sretniju sebe i biti zadovoljniji životom. Samo treba izdržati, raditi na sebi uz pomoć psihijatra i sačekati “bolje dane”. A mi živimo u instant dobu gdje za sve imamo vremena osim za čekanje. Ja sam i kao psihijatar i kao umjetnik svjestan toga. Kroz glazbu pokušavam govoriti o vrijednostima koje ostaju u vremenu i našim životima koji su prolazni. Ljubav je jedna od njih. Nesretni pjesnici uče nas da su sve prave ljubavi tužne i nesretne. A kad su prave, “da pravije ne mogu biti”, onda su i tragične. Ta percepcija ljubavi mi se danas čini, nekako, isprostituirana i površna. Zato promoviram mantru iz jedne od svojih pjesama: “Tek rijetki sretnici znaju da samo prave ljubavi traju.” A za trajanje treba više od izgleda, skupe odjeće i luksuznog automobila.
Kako balansirate svoju profesionalnu ulogu psihijatra i strast prema glazbi, te na koji način te dvije sfere vašeg života međusobno obogaćuju jedna drugu?
Balansiranje mi je prirodno jer su mi posao i glazba dragi. Profesionalna iskustva obogaćuju moje pjesme, a glazba mi pruža odmor od svakodnevne rutine. Nastojim izbjeći banalnost u svojim pjesmama jer prenosim ozbiljne životne priče pacijenata. Moji uzori, poput Balaševića i Cohena, podsjećaju me na važnost kvalitetne i iskrene poezije ili , kako ja to zovem, pisanje “pjesama za pjevanje i plakanje”. Sa takvim uzorima teško je pasti tako nisko, pa rimovati jednu riječ sa samom sobom ili se blamirati sa “molim-volim”, “doći-proći”, “ljubim-gubim”, i slično.
Kako je meni moj posao drag i inspirativan, a glazba strast i lijek od dosade i svakodnevne rutine, ta kombinacija mi je nekako prirodna, o njoj ne razmišljam pa niti ne kalkuliram čega i kada će biti više ili manje. Za posao koji radim sam plaćen, ali za umjetnost koju proizvodim nisam. Međutim, takve moje umjetnosti ne bi bilo da nema profesije kojom se bavim, dakle psihijatrije. Zahvaljujući njoj, teme mojih pjesama i način na koji ih obrađujem su, nadam se, drukčiji od onoga što svakodnevno slušamo. To nisu tra-la-la teme i zato ne mogu sebi dozvoliti banaliziranje ili “plitku poeziju”, naročito kada u pjesme pretačem životne priče svojih pacijenata. Taj respekt mora postojati, iako, naravno, u pjesmama ne otkrivam ničiji identitet.
Tako da moja profesija sigurno ima veliki utjecaj na način kako pišem pjesme za pjevanje i plakanje. Tako pisane pjesme mogu pronaći put do ljudi koji imaju slična iskustva. Onima bez takvih iskustava one mogu doprinijeti lakšem razumijevanju svijeta i ljudi oko nas. Jedan od najvažnijih ciljeva moje glazbe je, pored širenja dobrote, promidžba mentalne higijene. Petsto godina nas uče da trebamo prati ruke. O mentalnoj higijeni malo toga znamo. Ako je nama svejedno kakvu glazbu slušamo, koje knjige čitamo, ili ne čitamo uopće, te za koga glasamo i zašto, onda nas ne treba čuditi zašto u životu imamo jednako sreće i uspjeha kao na lotu ili u kazinu. Mali Princ ima novi CD “Gdje nema vrata caruje zid”. Sam naslov govori o potrebi suradnje, komuniciranja, dvosmjerne ulice u našim životima, potrebi za tolerancijom i fleksibilnošću u rigidnom svijetu podijeljenom između velesila, nacija, religija… Oko sebe smo izgradili kineske zidove, a svi bismo rado da nas netko razumije i voli. Pa, ne ide to tako. Zaboravili smo što je to stid. Mali Princ pjeva “gdje ima obraz ima i stid…” Dakle, jasno vam je da glazba može i mora imati za cilj i to da nas učini boljim ljudima nego što smo to bili jučer. Nadam se da je ovo što radim kao autor glazbe i kao psihijatar, jedan mali doprinos naporima da svijet postane ljepše mjesto za življenje i za umiranje.
Vaša nova knjiga “Digital Mental Health – the future is now” istražuje budućnost digitalnog mentalnog zdravlja. Koje izazove i etičke dileme predviđate kako tehnologija sve više ulazi u sferu psihijatrije?
Da, knjiga je u printu i uskoro izlazi u prodaju. Izazovi su prije svega vezani za naše ne poznavanje tehnologije. Dobili smo alate koje ne znamo koristiti, a obavezno obrazovanje u vezi s tim ne postoji. Dakle, policy makeri i profesionalci zajedno trebaju postaviti standarde, neophodno obrazovanje i granice unutar kojih se tehnologija koristi u dijagnostici i liječenju. To se još nije dogodilo, ali neki terapeuti koriste tehnologiju i to rade na svoju ruku i na svoj rizik.
Naši pacijenti (psihijatrijski) se bacaju s balkona, a ne oni koji idu zubaru. Zato je velika odgovornost koju preuzimamo svaki put kada se s pacijentom viđamo putem Skypea, koji je, usput rečeno, zabranjen za provođenje terapije na daljinu. Ne postoji mnogo aplikacija koje ispunjavaju sve zahtjeve potrebne za sigurnu i kvalificiranu terapiju na daljinu. Treba znati koje su to platforme, koje zahtjeve moraju ispunjavati te kako sa njima upravljati. Za to treba imati određeno znanje kao što treba imati vozačku dozvolu prije nego sjednemo za volan. Trebalo je proći svega 20 godina od prvog automobila do prve vozačke dozvole u Americi. Pitanje je tko bi danas plaćao za vozačku ako ona ne bi bila obavezna. Nakon 65 godina od početaka telepsihijatrije, mi još nemamo nikakve naznake zakona i regulativa glede obrazovanja potrebnog za rad na daljinu. Kako nam zakonodavac još uvijek nije rekao što smijemo, a što ne, otvorila se mogućnost za improvizaciju, a takva praksa može imati dalekosežne negativne posljedice. Psihijatri su samo ljudi, pa ne trče za diplomom o telepsihijatriji ako to mogu raditi bez diplome, ne razmišljajući da to što rade nije ispijanje kave sa frendom putem Skajpa ili Vibera. Nadalje, takva praksa zasigurno ne doprinosi podizanju respekta i rejtinga psihijatrije i psihologije ili psihoterapije. Ako ne poštujemo svoju profesiju i svoje pacijente, onda ne znam što radimo, i možda bi bilo fer da promijenimo profesiju.
Dakle, etičke dileme vezane su za nas, profesionalce, ali i za činjenicu da će neki klijenti, u manje razvijenim zemljama, imati reduciran pristup tehnologiji koju, recimo, moji klijenti u Danskoj imaju. Mi danas, nažalost, imamo tehnologiju koja je daleko ispred naših sposobnosti i znanja. Istodobno, obzirom da konsekventno odbijamo ili kasnimo s regulativama i obrazovanjem, nalazimo milijun razloga da ne koristimo tehnologiju. Mantramo, recimo, o zlatnom standardu licem-u-lice terapije koja se, navodno, ne može mjeriti s terapijom na daljinu. A to je totalna glupost i znak da ne znamo što je znanost radila i do kakvih je zaključaka došla od 1959. kada je telepsihijatrija izumljena.
Nikakve razlike u rezultatima liječenja i zadovoljstvu pacijenata nema kada uspoređujemo face-to-face kontakt i telepsihijatriju. Naprotiv, veliki je broj pacijenata koji preferiraju liječenje na daljinu. To su npr. djeca i mladi, rođeni i odrasli sa pametnim telefonima i kompjuterima; to su PTSP pacijenti (tipično vojnici koji se srame svoje bolesti jer su do jučer bili glava porodice, jaki i snažni, ali doživljaji u ratom pogođenim dijelovima zemlje ili svijeta gdje su bili, ostavili su posljedice, pa oni više nisu oni moćni očevi koji mogu izdržavati obitelj. Takvi ne vole da ih se vidi kako izlaze iz ordinacije psihijatra).
Primjera ima mali milijun, ali je moja pouka sljedeća: moderna tehnologija je kao najbolji automobil, recimo Rolls-Royce. Nemamo vozačku dozvolu i taj auto nam stoji i nitko ga ne vozi. Mislim da onda nije fer okrivljavati Rolls-Royce zbog činjenice da mi nemamo vozačku dozvolu.
Dakle, izazovi postoje uglavnom zbog nedostatka znanja o tehnologiji i standarda njezine upotrebe. Profesionalci i zakonodavci trebaju postaviti jasne okvire i obrazovne programe. Od korone naovamo terapeuti improviziraju, što može imati negativne posljedice za pacijente. Dok tehnologija nudi ogromne mogućnosti, mi još uvijek nismo spremni u potpunosti ih iskoristiti na siguran način za dobrobit pacijenata, zbog kojih smo tu. Zato sam, između ostalog, početkom pandemije napisao globalne smjernice za telepsihijatriju, kako bi kolege širom svijeta spremnije ušle u bitku s izazovima koje je pandemija donijela.
Kako je vaša filozofija da “za dobrotu i prave stvari nikada nije krivo vrijeme” oblikovala vaš pristup pacijentima i projektima poput “Malog Princa”?
Mene je mati učila da lijepa riječ ništa ne košta, a mnogo vrijedi. Zato svaki dan sebi zadam zadatak da nekoga usrećim lijepom riječju ili gestom. Kako sam o ratu učio kroz priče mojih pacijenata, shvatio sam da su svi propatili, neovisno o svom imenu ili porijeklu. Zato sam smatrao da djeca koja su u ratu ostala bez roditelja ne smiju isključivo okrivljivati one “neke s druge strane.” Za rat, kao i za ples, potrebno je barem dvoje. Nitko se devedesetih nije tukao sam sa sobom.
Zato sam 1999. pokrenuo humanitarni projekt Mali princ s ciljem da djeci bez roditelja pokažemo kako je zajedničkim snagama, neovisno o nacionalnoj ili drugoj pripadnosti i orijentaciji, moguće napraviti nešto dobro. Projekt je okupio preko stotinu umjetnika iz regije, ali i iz Danske, Švedske, Jamajke itd. Kada je promoviran 2004., na našim televizijama mi je rečeno da je prerano za takve poduhvate. Projekt, sukladno tome, nije zaživio, a pjesma “Od Sarajeva do Banjaluke“, na kojoj sudjeluju veličine poput Dade Topića, Alena Islamovića, Kornelija Kovača, Laze Ristovskog, Vajte, Esme Redžepove i drugih, nikada nije emitirana na nacionalnom radiju ili televiziji u regiji. Ja sam, kao i svi sudionici na projektu, vjerovao da pjesma govori ono što većina normalnih, kojima nije bilo do ratovanja, misle i osjećaju. Nekako mi je to bila himna Bosne i Hercegovine, gdje sam rođen i odrastao, ali i himna svih nas koji ne vidimo rat kao opciju.
Ja mislim da za pružanje ruke, riječi oprosta i davanje šanse za novi život nikada nije rano. Ako ne zbog nas, onda zbog naše djece i unuka. Prošlo je trideset godina, a mi smo dalje od katarze nego ikada. Zato sam odlučio pjesmu “Od Sarajeva do Banjaluke” ponovo objaviti na ovom CD-u “Gdje nema vrata, caruje zid,” u nadi da su odgovorni shvatili da za ovakve poruke nikada nije prerano. Za poruke dobrote nema krivog tajminga, a za poruke mržnje svaki tajming je pogrešan. Trenutno imamo dva svjetska ratišta od kojih se ledi krv u žilama. Umjetnici u regiji i šire uglavnom šute. Nivo bezosjećajnosti prema ratnim strahotama koje se događu nekome drugom je nevjerovatan.
Što vam je značilo povratak vođenju Sekcije za Digitalno Mentalno Zdravlje unutar Svjetske Psihijatrijske Asocijacije 2023. godine i kako vidite budućnost telementalnog zdravlja u globalnom kontekstu?
Kroz sekciju pokušavam promovirati telepsihijatriju, ali i sve druge oblike korištenja tehnologije u psihijatriji. Mainstream psihijatri, uglavnom penzioneri znanstvenici, daleko su od stvarnog života i teško da mogu otvoriti vrata dvadeset i prvom stoljeću na način da promijene staru paradigmu u kojoj do sada nije bilo dovoljno mjesta tehnologiji. U tom smislu je uloga sekcije za digitalno mentalno zdravlje važna. Na svjetskom kongresu držim četverosatni kurs o korištenju tehnologije, prije svega telepsihijatrije, tako da polaznici dobiju diplomu i mogu reći da su nešto naučili prije nego se upuste u rad na daljinu, sa svim njegovim izazovima i zamkama.
Kako smatrate da su porast društvenih mreža, globalne katastrofe i pandemija COVID-19 promijenili prirodu psihičkih problema s kojima se ljudi danas suočavaju, te kako se vaš pristup telementalnom zdravlju prilagodio tim promjenama?
Poznato je da su anksioznost i depresija u porastu, naročito kod mlade populacije, od korone na ovamo. Društvene mreže su često medij za širenje iluzije o sreći, objavljivanje “sretnih trenutaka na Havajima”, selfija u luksuznim autima i slično. S druge strane, nema objava o tome kako i bogati plaču. A plaču, kako da ne. Nema mnogo objava o tome kako je teško bili cool kada izgara ljubav i kako se teško nositi sa depresijom i stvarnim izazovima u životu. Tehnologija ima mogućnost pomoći u prevenciji, dijagnostici i, konačno, liječenju na daljinu i na vrijeme, jer su liste čekanja u velikim dijelovima svijeta duge zbog nedostatka psihijatara. Moj pristup telementalnom zdravlju se donekle promijenio u smislu da još intenzivnije promoviram potrebu za obaveznim obrazovanjem i treningom terapeuta u korištenju tehnologije. Suradnja sa zakonodavcima je prioritet, a te suradnje do sada nije bilo dovoljno. Zato, recimo, u zadnjih par godina drastično pada broj konzultacija na daljinu u velikom broju EU zemalja, jer zakonodavac jednostavno ignorira potrebu, a usluga ne može biti besplatna neovisno o tome koliko bi mi terapeuti rado pomagali ljudima u nuždi. Na telepsihijatriju se, na primjer, i dalje gleda kao na “nužno zlo”, a ne izbor napravljen na osnovi stručnog znanja psihijatra i prioriteta pacijenta. Mi još uvijek preferiramo da nam se dođe u ordinaciju, a pacijenti često niti voze, niti imaju nekoga da ih doveze, niti mogu doći jer su, recimo, slomili nogu, niti ih zanima da dođu i putem prevodioca pričaju o silovanju i sličnim teškim temama. Sve su to situacije kada terapeut mirne duše treba pacijentu ponuditi telepsihijatrijsku uslugu. A to se, nažalost, uglavnom ne događa.
Što smatrate najvažnijim alatima ili pristupima koje bi mentalni stručnjaci trebali razviti kako bi učinkovito pomogli pacijentima da se nose s pojačanim podražajima, stalnom kompeticijom i izazovima post-pandemijskog života?
Sve alate koje već imamo i poznajemo treba ažurirati, a nove alate, prije svega digitalno mentalno zdravlje, uvesti na medicinski fakultet, tako da studenti o tome nešto čuju, prije nego završe fakultet i odaberu specijalizaciju. Digitalno mentalno zdravlje mora biti obavezni dio kurikuluma specijalizanata jer bez toga ne možemo govoriti o ulasku u 21. stoljeće i moderniziranu mentalnu skrb. No, mi se zadnjih par godina zamaramo filozofiranjem o umjetnoj inteligenciji, dok nam prirodna glupost ne smeta; naprotiv.
