Kada svakodnevica nema poetičan karakter, pravo osvježenje prisjetiti se kako to izgleda i zvuči staromodno nadmudrivanje erosa i tanatosa. Kada se emocije svedu na emotikone, a iskrenost je prezrena, ona postaje dio performansa. I upravo sada kada smo pomalo i zaboravili kako izgleda grandiozna emocija, Gavella nam nudi predstavu koja nije samo kazališni događaj, nego egzistencijalno pitanje: u što se zaljubljujemo – u tijelo ili u dušu? Aleksandar Popov u svom Cyranu de Bergeracu ne traži odgovor, nego ga postavlja na scenu – slojevito, razigrano, intelektualno, ali uvijek duboko emocionalno. Ovo nije Cyrano samo za sentiment, nego i za misao. I za trbuh. I za srce. Poklanja nam predstavu koje je misaoni labirint, duhovita dekonstrukcija mita o ljubavi, jeziku i identitetu. A najviše: mit o govoru koji postaje čin ljubavi.
Miješanje stilova za savršen dojam i držanje pažnje
U postmodernističkoj maniri, Popov briše granice između epoha, između patosa i ironije, između teksta i komentara o tekstu. Edmond Rostand susreće Moliera u kabaretskoj igri moći i jezika – na sceni su Scapinove spletke utkane u Cyranove monologe, Don Juan se nakratko skriva iza Cyranova šešira, a Roxane zna previše da bi bila samo objekt čežnje. Ona nije zaljubljena u Cyrana, ni u Christiana – ona je zaljubljena u sam čin zaljubljivanja. Ona voli ono što je ljubav kad ju izgovara netko tko zna govoriti. A tko zna govoriti, ako ne Ozren Grabarić?
Jer Grabarićev Cyrano nije tek uloga. On je postojanje na rubu glasa. On ne glumi – on misli u realnom vremenu. Svaka replika je kao da prvi put pada na pamet, kao da je nova, kao da mu se upravo sada u grlu oblikuje u smisao. Kod njega nema “kao da” – on je lik do razine ontološke nužnosti. Kazalište za njega nije stvar dojma, nego odnosa. I to se vidi u svemu: u načinu na koji šuti, u načinu na koji voli izdaleka, u tišini kojom uznemiruje, u ekspresiji koja nikad ne postaje ekspresionizam.
Scenski prostor je fluidan, fragmentiran – kao i naše vrijeme. Kostimi skaču kroz stoljeća, glazba oscilira između barokne raskoši i elektroničkog minimalizma, dok ansambl funkcionalno, ali s ironičnim odmakom igra kolektiv zaljubljenih, zbunjenih i zatečenih ljudi. Sve je tu da propituje – ništa da potvrdi.
Sjajan tim za sjajnu umjetnost nagrađenu ovacijama
Prevoditelj Ivan Kušan sačuvao je stihovnu preciznost, dok je dramaturg Dubravko Mihanović dao konstrukciji nerv, prozračivši klasik ironijskim ventilima. Scenografski svijet Vanje Magića razigrano oscilira između povijesne parodije i čistog vizualnog koda – prostor bez povijesne sigurnosti, ali pun scenskog potencijala. Marita Ćopo i Mia Popovska, kostimografkinje, vješto kombiniraju modnu dekadenciju s kazališnom znakovitošću, dok Marjan Nećak glazbom uspostavlja unutarnju ritmiku koja nas vodi kroz predstavu poput emocionalne navigacije. Posebno dojmljiva je upotreba glazbe Franka Watkinsona – melankolični Creep (Radiohead cover) rezonira s Cyranovim potisnutim bolom te monumentalne Carmina Burana Carla Orffa koja scenu pretvara u metafizički arenu.
Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi ostvaruje nešto što se u kazalištu događa rijetko: on ne igra Cyrana, on ga postaje. Njegov je lik misaoni proces, unutarnji svijet u vanjskom sukobu, energija koja stalno balansira između uzdržane nježnosti i retoričke eksplozije. On ne “predstavlja” ljubav – on je uvjet postojanja ljubavi na sceni. Grabarićev Cyrano nije metafora, ni komentar, ni interpretacija – on je autentična scenska činjenica, kondenzirana forma ljudske kompleksnosti.
Podjednako uvjerljivo predstava funkcionira i u ansamblskom sloju: Kristijan Petelin kao Christian de Neuvillette donosi onu potrebnu dozu nespretnosti i topline; Lara Nekić je Roksana koja zna, a ne samo sanja – savršeno odmjerena u svojoj emocionalnoj nadmoći; Boris Svrtan kao de Guiche ostvaruje figuru autoriteta koji puca iznutra. Od ostalih valja istaknuti Ivana Simona, Darka Stazića, Marka Petrića, Dijanu Vidušin, Ranka Zidarića, Nataliju Đorđević, Matiju Gašparija, čiji su višestruki glumački zadaci precizno oblikovani i dramaturški funkcionalni. Dodatni sloj donosi i ubačeni Molierov Tartuffe, izveden kao začudan, groteskni međuakt – ne kao dosjetka, već kao ogledalo opsesije: ljubav, jezik, laž.
Zasluge za precizno oblikovan pokret pripadaju Pravdanu Devlahoviću, dok Zdravko Stolnik svjetlom suptilno iscrtava emocionalne amplitude scena. Lucija Jelić (kiparski radovi) i Ivana Stećuk (autorica maske mjeseca) uvode dodatne teksture značenja, dok Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio vizualnim identitetom predstave uspostavlja estetsku koherenciju Gavellina novog poetiziranog svijeta.
A publika? Tri sata bez daha. I onda, nakon kraja, kao da su svi kolektivno udahnuli i eruptirali: stajaće ovacije kao rijetko kad. Ne zato što je predstava (samo) “dobra”, nego zato što nas se tiče. Grabarićev povratak teatru koji ga je oblikovao doima se kao susret s vlastitom sjenom – povratak ne iz nostalgije, nego iz zrelosti. Ovo nije repriza prošlih uspjeha – ovo je nova istina, izvedena pred nama, ranjiva i silovita.
Poseban detalj koji ostaje – pitanje
U jednom trenutku Cyrano kaže: “Moj nos je velik, ali još je veće ono što ne mogu reći.” I možda je baš u tom neizrečenom srž ove predstave. Jer najdublje zaljubljivanje možda nije ni u tijelo ni u dušu – nego u ono između. U prostor tišine, nesporazuma, čežnje. U ono što ostaje kad predstava završi.
I zato, Gavellin Cyrano nije pitanje stila, ni forme, ni trenda – to je pitanje čovjeka. A to su pitanja koja najduže traju.
FOTO: Ivan Idžojtić (Instagram Gavella)
