Dok nas društvene mreže svakodnevno uvjeravaju da je dovoljno snažno željeti, priča mlade Nigerijke otvara mnogo zanimljivije pitanje koje glasi, što se događa kada vjeru u sebe pretvorimo u konkretno djelovanje?
Postoji jedna rečenica koju smo posljednjih godina čuli toliko puta da je gotovo izgubila značenje: Vjeruj u sebe i sve je moguće.
Zvuči lijepo. Ohrabrujuće. Gotovo kao nešto što bismo napisali na papirić i zalijepili na ogledalo. Ali stvarnost je, naravno, nešto složenija. Milijuni ljudi vjeruju u sebe, naporno rade, imaju talent i velike snove, a ipak nikada ne dobiju priliku pokazati što znaju.
Zato priča o Rachel Ojuromi, mladoj Nigerijki čiji je modni izričaj privukao međunarodnu pozornost, nije zanimljiva samo zbog Chanela. Zanimljiva je zbog svega što se dogodilo prije nego što je luksuzna modna industrija uopće obratila pozornost na nju.
I zbog pitanja koje se pritom nameće: moramo li čekati da nas netko otkrije ili možemo sami stvoriti prostor u kojem ćemo postati vidljivi?
Nije imala modnu pistu. Zato je od ulica Lagosa napravila vlastitu.
Rachel Ojuromi ima 22 godine, dolazi iz Nigerije i 5. listopada 2026. debitirala je na Chanelovoj reviji za proljeće/ljeto 2027. u pariškom Grand Palaisu.
No prije Pariza nije imala luksuzne modne produkcije, raskošne scenografije ni podršku velikih modnih kuća. Imala je ideje, prijatelje koji su vjerovali u njih i društvene mreže.
Sa stilisticom i dizajnericom Debby Fasingha te fotografom Odeyjem Ikpom počela je snimati kratke modne videozapise na ulicama Lagosa. Odjeću su kombinirali od komada iz vlastitih ormara i second-hand trgovina, a gradske tržnice, prometnice i svakodnevne situacije postale su njihova scenografija.
Rachel je hodala poput manekenke dok su oko nje ljudi kupovali namirnice, vozili automobile i obavljali svakodnevne poslove.
Upravo je taj kontrast bio ono što je privuklo pozornost. Visoka moda, inače rezervirana za privilegirane prostore i publiku, odjednom je postala dio običnog života.
Prekretnica je stigla kada su Rachel i njezin kreativni tim reinterpretirali Chanelovu kolekciju Métiers d’Art. Video je postao viralan, a među onima koji su ga primijetili bio je i Matthieu Blazy, kreativni direktor Chanela.
Nekoliko mjeseci poslije Rachel je hodala na pravoj Chanelovoj pisti.
U razgovoru za britanski Vogue naglasila je kako njezin uspjeh nije došao preko noći nego je rezultat godina rada, odluka i iskustava koja su se postupno nadograđivala.
Manifestacija ili sposobnost da sami sebi otvorimo vrata?
Posljednjih godina manifestacija je postala gotovo zasebna industrija. Knjige, podcasti i motivacijski profili uvjeravaju nas da možemo privući željeni život ako dovoljno jasno vizualiziramo svoje ciljeve i vjerujemo da ih zaslužujemo.
Rachel je i sama govorila o manifestiranju. Još 2020. godine objavljivala je videozapise u kojima je zamišljala svoj život u Parizu.
Šest godina poslije ondje je doista stigla.
Ali između te dvije točke nije stajala samo želja.
Stajali su kreativni rad, snimanja, eksperimentiranje, suradnja, izlaganje javnosti i spremnost da nastavi stvarati bez jamstva da će je itko primijetiti.
I tu dolazimo do razlike koju motivacijska industrija često zanemaruje.
Vizualizacija nam može pomoći da odredimo kamo želimo stići. Ali djelovanje je ono što nas može približiti cilju.
Manifestacija može biti korisna kao psihološki alat za usmjeravanje pozornosti i motivacije. No nema znanstvenog temelja za tvrdnju da samo razmišljanje o nekom ishodu može uzrokovati njegovo ostvarenje.
Rachel nije dobila priliku zato što je svemir prepoznao njezine želje. Dobila ju je nakon što je, uz svoj tim, stvorila nešto dovoljno originalno da privuče pozornost ljudi koji su mogli otvoriti vrata modne industrije.
A to je možda mnogo snažnija poruka od bilo koje priče o manifestiranju.
Što kada vas nitko ne pozove za stol?
Postoji još jedna dimenzija ove priče koju ne bismo trebali zanemariti.
Modna industrija desetljećima je funkcionirala kroz strogo definirane centre moći. Pariz, Milano, London i New York odlučivali su tko će biti viđen, čija će estetika postati poželjna i tko će dobiti priliku.
Za mladu kreativku iz Lagosa pristup takvom sustavu nije jednako jednostavan kao za nekoga tko već živi u jednom od svjetskih modnih središta i ima odgovarajuće kontakte.
Rachelin uspjeh zato nije samo individualna pobjeda. On otvara pitanje tko ima pravo sudjelovati u stvaranju globalne kulture.
Njezini videozapisi nisu pokušavali sakriti Lagos kako bi izgledali europskije. Upravo suprotno, grad je postao njihov najprepoznatljiviji element.
Rachel nije morala izbrisati vlastito podrijetlo kako bi postala zanimljiva međunarodnoj publici.
Ipak, njezina priča ne znači da su društvene mreže uklonile sve društvene nejednakosti. Algoritmi nisu pravedni sustavi raspodjele prilika. Talentirani ljudi mogu godinama ostati neprimijećeni, dok drugi postanu viralni zahvaljujući spletu okolnosti.
Zato njezin uspjeh ne bi trebalo koristiti kao dokaz da svatko može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi.
Ali on pokazuje nešto drugo: ponekad je moguće zaobići tradicionalne čuvare prilika i vlastitim radom stvoriti novu vrstu vidljivosti.
Društvene mreže nisu samo mjesto uspoređivanja. Mogu biti alat za promjenu društvenog položaja.
U raspravama o Instagramu i TikToku uglavnom govorimo o njihovim negativnim posljedicama. Uspoređivanju s drugima, iskrivljenoj slici tijela, ovisnosti o vanjskoj potvrdi i beskonačnom skrolanju.
Sve su to legitimni problemi.
Ali priča Rachel Ojuromi pokazuje i drugu stranu digitalnih platformi.
Za ljude koji nemaju pristup tradicionalnim medijima, profesionalnim mrežama i institucijama, društvene mreže mogu postati vlastiti medij, portfolio i prostor profesionalnog predstavljanja.
Rachel nije čekala da joj modni časopis ponudi naslovnicu kako bi pokazala da razumije modu.
Nije čekala da je netko zaposli kao kreativnu direktoricu kako bi počela stvarati modne koncepte.
Nije čekala ni da dobije pristup profesionalnoj pisti kako bi razvijala svoj hod i osobni stil.
Pokazivala je ono što zna, koristeći resurse koje je imala.
Upravo je u tome razlika između pasivnog korištenja društvenih mreža i njihove strateške upotrebe.
Jedno je promatrati tuđe uspjehe i zaključivati koliko smo daleko od vlastitih ciljeva. Sasvim je drugo koristiti iste platforme kako bismo dokumentirali svoj rad, pronašli suradnike, izgradili zajednicu i predstavili ideje ljudima do kojih inače ne bismo mogli doći.
Naravno, objavljivanje sadržaja ne jamči uspjeh. Ali može povećati mogućnost da naš rad dopre do ljudi koji ga prepoznaju.
Samopouzdanje nije odsutnost straha
Zanimljivo je da se Rachel, unatoč samouvjerenom nastupu u videozapisima, suočavala s nesigurnostima.
Uoči Chanelove revije bila je toliko emocionalno preplavljena da je zaplakala, a ljudi oko nje pomogli su joj da se sabere prije izlaska na pistu.
U tome se krije još jedna važna lekcija.
Često zamišljamo samopouzdane ljude kao one koji ne osjećaju strah, ne sumnjaju u svoje odluke i ne trebaju tuđu potvrdu.
Ali samopouzdanje ne mora značiti da smo sigurni u ishod.
Ponekad znači da smo spremni pokušati iako nismo sigurni.
Rachel je mogla godinama čekati da se osjeća dovoljno spremnom za modnu industriju. Umjesto toga, učila je kroz rad, eksperimentirala i javno pokazivala vlastiti razvoj.
Samopouzdanje se, uostalom, ne mora pojaviti prije djelovanja. Ono se često gradi upravo kroz iskustvo.
Iza uspješne žene ne stoji samo njezina upornost
Možda je najproblematičniji dio popularne kulture osobnog razvoja inzistiranje na tome da smo za sve što nam se događa isključivo sami odgovorni.
Ako uspijemo, dovoljno smo vjerovali. Ako ne uspijemo, očito nismo dovoljno željeli.
Takva logika zanemaruje okolnosti, društvene nejednakosti, ekonomske prepreke, slučajnost i podršku drugih ljudi.
Rachelina priča posebno je zanimljiva jer se ne uklapa u mit o usamljenoj genijalki koja je sve postigla sama.
Njezina prijateljica Debby Fasingha stvarala je odjevne kombinacije, Odey Ikpa sudjelovao je u vizualnoj produkciji, a Rachel je već prije Chanela razvijala kreativnu platformu Process Africa, posvećenu predstavljanju afričkih umjetnika i njihovih procesa stvaranja.
U intervjuu za Models.com otvorila je i pitanje ima li uspjeh smisla ako je jedina osoba koja dobije mjesto za stolom.
To je važan odmak od individualističke kulture uspjeha.
Jer nije dovoljno samo probiti vlastite granice. Važno je i razmišljati o tome kako naš uspjeh može otvoriti prostor drugima.
Osobito ženama, mladima i ljudima čije se sposobnosti često podcjenjuju zbog njihova podrijetla, društvenog statusa ili nedostatka veza.
Što možemo naučiti od Rachel, čak i ako nikada ne poželimo hodati modnom pistom?
Možda ne sanjamo o Chanelu. Možda želimo pokrenuti vlastiti posao, napisati knjigu, promijeniti profesiju, vratiti se obrazovanju ili napokon javno predstaviti projekt koji godinama razvijamo.
Pritom često čekamo idealan trenutak.
Da budemo spremniji. Da imamo više novca. Da naučimo još jednu vještinu. Da dobijemo nečije odobrenje. Da prestanemo osjećati nelagodu kada govorimo o vlastitim ambicijama.
Ali idealan trenutak možda nikada neće doći.
To ne znači da trebamo donositi nepromišljene odluke ili ignorirati stvarne prepreke. Znači da možemo prestati poistovjećivati spremnost sa savršenstvom.
Možemo početi s onime što imamo, učiti usput i dopustiti drugima da vide naš rad prije nego što postane savršen.
Možemo potražiti ljude s kojima dijelimo vrijednosti, umjesto da sve pokušavamo ostvariti sami.
I možemo prestati vjerovati da je želja za uspjehom nešto zbog čega bismo se trebali opravdavati.
Posebno žene, koje se još uvijek nerijetko odgaja da budu sposobne, vrijedne i odgovorne, ali pritom dovoljno skromne da ne privlače previše pozornosti.
Zauzeti se za sebe ne znači misliti da smo bolji od drugih. Znači prestati se ponašati kao da naše ambicije vrijede manje.
Možda ne trebamo manifestirati drugačiji život. Možda trebamo početi živjeti kao da imamo pravo pokušati.
Priča Rachel Ojuromi ima gotovo filmski završetak. Djevojka koja je hodala ulicama Lagosa u odjeći inspiriranoj Chanelom nekoliko mjeseci poslije izlazi na Chanelovu pistu u Parizu.
Lako je u tome vidjeti dokaz da se snovi ostvaruju.
No možda je korisnije vidjeti dokaz da snovi ponekad postaju ostvarivi tek kada im damo konkretan oblik.
Kada prestanemo čekati dopuštenje. Kada svoj rad učinimo vidljivim. Kada se povežemo s ljudima koji nas podržavaju. Kada se usudimo pokazati ambiciju čak i onda kada okolina ne razumije što pokušavamo postići.
Rachel je imala talent, upornost, kreativne suradnike, digitalnu platformu i priliku koju je netko na pravom mjestu prepoznao.
Nije svaki takav pokušaj nagrađen.
I upravo zato njezina priča ne bi trebala postati još jedan pritisak da svi moramo biti iznimno uspješni.
Neka radije bude podsjetnik da ne moramo unaprijed odustati od sebe samo zato što nam nitko nije otvorio vrata.
FOTO: Instagram
