U recentnom političkom krajoliku Hrvatske, teme vezane uz rodne studije i feminizam izazivaju snažne reakcije, posebno među neokonzervativnim krugovima. Profesorica Branka Galić, dugogodišnja zagovornica rodne ravnopravnosti i profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, donosi svoje stručne uvide u ovom intervjuu. Razgovarala sam s njom o uzrocima nedavnih napada na rodne studije, ulozi medija, te kako politički pritisci utječu na akademsku slobodu i autonomiju sveučilišta. Profesorica Galić otvoreno govori o izazovima s kojima se suočavaju zagovornici rodne ravnopravnosti i razjašnjava zašto su rodni studiji važni za suvremeno društvo.
Kako tumačite činjenicu da su neokonzervativni krugovi postali aktivni u suprotstavljanju rodnim studijima tek nakon objava u medijima? Što mislite da je uzrokovalo ovu naglu promjenu?
Vjerojatno nisu znali za to, osobito ovi iz Domovinskog pokreta, koji su sad dio vladajuće većine, a koji su se prvi oglasili, jer među njima, pretpostavljam, nema baš nekih sveučilišnih kadrova. Mediji su inače promotori određenih pojava za koje javnost ne zna dok se ne objavi. Smatra se da danas „ako se nešto ne objavi u medijima, nije se dogodilo“, da karikiram stvar. No, općenito govoreći, političari u pravilu ne prate događanja na Sveučilištu, niti akreditacije studija, jer to ne spada u njihovo primarno područje interesa, ali kada se pojavi neka njima „važna“ tema na Sveučilištu, onda se oglašavaju, naravno prema vlastitim interesima. Slično je bilo i 2016., kada su se digli na zadnje noge protiv Filozofskog fakulteta, koji se tada protivio integraciji s KBF-om, samo što je tada rektor Boras bio taj koji je to itekako gurao, skupa s crkvenim akterima kojima je to bilo u interesu te maltretirao određene profesore, a čak je bio potpisao mimo znanja Fakultetskog vijeća kao legitimnog tijela za to ugovor o „zajedničkim dvopredmetnim studijima FFZG i KBF-a“, koji je davao sve pogodnosti KBF-u, a FFZG-u ništa. Osim štete za naše studente prilikom zapošljavanja u školama. Mene je osobno tada izbacio (bez procedure) sa Senata Sveučilišta. Naprosto me obrisao gumicom s popisa članica Senata i zabranio tamo pristup, kao što me i nezakonito smijenio iz uprave FFZG, kao tadašnju prodekanicu za znanost i međunarodnu suradnju, koja se jedina u tadašnjoj upravi Fakulteta protivila toj integraciji i to tako što sam na javnoj studentskoj tribini izrekla rizike od takve integracije za naše studente i profesore, osobito žene. Doživljavala sam mobbing više od 6 mjeseci na radnom mjestu, kao i blaćenje po medijima od strane tadašnjeg dekana i dijela osoblja, poslije i „v.d. dekana“ te nekih „kolega/ica“. Stvar je završila na sudu, gdje me podržao Sindikat znanosti i visokog obrazovanja, a postupak protiv nezakonite smjene iz uprave FFZG vođen je donedavno i završio gubitkom spora za mene s tvrdnjom da „prodekan nije radno mjesto“. To je bio presedan na Sveučilištu, a ne bi me čudilo niti da to bude s Rodnim studijima jer su feminističke teorije i znanja kojima se mi bavimo očito nepoželjni u ovako konzervativnoj državi.
Možete li detaljnije objasniti kako je Ministarstvo znanosti opravdalo svoj zahtjev za ponovnim postupkom akreditacije, s obzirom na to da ste vi već pokrenuli prijavu prema tada važećim pravilima?
Tako što se pozivaju na novi Zakon o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti, koji je donijet krajem prosinca 2022., ali nigdje ne spominju da sam Zakon u svojim završnim odredbama, od čl. 47 nadalje propisuje rok od 6 mjeseci za „poslovnu prilagodbu Agencije“ na tu promjenu zakona. Agencija se još nije bila prilagodila niti pripremila protokol te „inicijalne akreditacije“ na koju sad upire prstom Ministarstvo u trenutku kad je naš elaborat za akreditaciju studija već bio prihvaćen u proceduri na Fakultetskom vijeću 19. 4. 2023. nakon čega je upućen na UNIZG i tamo prihvaćen nekoliko dana kasnije. Agencija je, pak, objavila „Standarde kvalitete za inicijalnu akreditaciju studija“ s pripadajućim obrascima tek 26. svibnja 2023., tj. mjesec dana nakon što je naš elaborat već bio prihvaćen na Sveučilištu u postupku akreditacije. Tu je link na te „Standarde“.
Prema tome, tada kada smo poslali materijale za akreditaciju u proceduru, nikakva nova procedura nije bila raspisana, niti „druga adresa“ na koju upućuje ministar Fuchs nije postojala, niti su postojali neki drugi formulari za prijavu kod Agencije. Da je to sve postojalo, zar bi mi bile takve budale da radimo stvar sa starim formularima i na staroj adresi, ako postoji sve novo? To je smiješno, tako se izvlačiti, ali naravno da oni to mogu tako jer imaju institucionalnu moć, za razliku od nas koje to kao pokretačice studija nemamo. Ujedno im je to pozivanje na „formalne razloge“ baš dobro došlo da se dodvore svojoj desnici s kojom su formirali vlast.
Kako komentirate stavove neokonzervativnih pokreta prema rodnim studijima? Smatrate li da postoji osnovana kritika ili je riječ o ideološkom napadu? Što oni „gube“ djelovanjem rodnih studija?
To komentiram kao neprijateljstvo prema emancipaciji žena i muškaraca u hrvatskom društvu, kao i prema svakom feminizmu koji podržava takvu emancipaciju, jer je takva promjena u Hrvatskoj za njih neprihvatljiva. Oni ne žele da se mladi ljudi emancipiraju, da nauče ostvariti svoja ljudska, rodna i/ili reproduktivna prava, nego žele zadržati rigidni patrijarhat, uključujući oduzimanje ženama nekih ljudskih prava, primarno reproduktivnih, ali i radnih. Žele zadržati žene u kući i pretvoriti ih u puke rađalice i predmete za reprodukciju nacije jer se silno boje za opstanak nacije i stanje nataliteta. Oni, naravno, ne znaju ništa niti o rodu, rodnim studijima, niti o bilo čemu što se tiče znanosti i istraživačkih pokazatelja o odnosima žena, muškaraca i manjinskih rodnih identiteta u društvu, ali to ih niti ne zanima, nego samo žele upotrijebiti svoju političku moć za zabranu svega što im ne odgovara i nametanje vlastite ideologije. Žele čak deratificirati i Istanbulsku konvenciju, kao da oni gube nešto time što žene imaju mogućnost zaštititi svoje živote i zdravlje od nasilja. Oni „gube“ mogućnost manipulacije mladim ljudima koji nešto znaju o patrijarhatu i „modernim varijantama“ patrijarhata u suvremenom društvu jer tako gube svoju političku moć, odnosno glasove onih koji ne žele vraćanje Hrvatske u Srednji vijek i retradicionalizaciju društva.
Kako vidite ulogu Agencije za znanost i visoko obrazovanje u ovoj situaciji? Je li i ona pod pritiskom desnih pokreta?
Ne znam, ali ne bih se čudila niti da su tamo već zaposleni određeni „podobni kadrovi“. Po meni je smiješno da postoji nekakva „agencija“ za znanost pokraj sveučilišta, ali to je očito stvar određenih političkih manipulacija, također. Pretpostavljam da je to samo korak više u ograničavanju autonomije sveučilišta, koja se i s ovim cirkusom oko rodnih studija pokazuje vrlo upitnom.
Što mislite o tvrdnjama desnih pokreta i stranaka da rodni studiji promiču “opasne” ili “nepotrebne” ideje?
To je smiješno i nakaradno, a teza o „promjeni spola zahvaljujući studiju“ ili „nagovaranjima na promjenu spola kroz studij“ je bizarna i jadna. Oni se služe takvom terminologijom i govore o „opasnosti“, koju zapravo nigdje još suvislo nisu objasnili, jer to naprosto nisu u stanju. Ne znaju ni sami kako bi argumentirali vlastito stajalište jer su neupućeni, needucirani i debelo indoktrinirani vlastitim tradicionalnim stavovima da bi bili u stanju dati neke suvisle argumente. Ništa ne znaju niti o rodu, niti o društvenim odnosima muškaraca, žena i manjinskih rodnih identiteta u društvu, kulturi i politici, istraživanjima tih odnosa i podacima o tome. Njima je „nepotrebno“ to što preispituje njihova patrijarhalna i tradicionalna stajališta i pozicije moći, pa im to smeta.
Kako bi prema vašem mišljenju, uspješno uspostavljanje rodnih studija moglo doprinijeti društvu, posebno u kontekstu trenutnih političkih napetosti?
U kontekstu trenutnih napetosti, iskreno ne znam kako bi tako nešto što potiče poštivanje svih identiteta, ljudskih razlika i rodnih grupa moglo udovoljiti desnici, jer to pridonosi povećanju tolerancije, čemu se protive antirodni pokreti i desnica, jer su te desne grupe i organizacije vrlo rigidne. One bi htjele drugima oduzeti određena prava i nametnuti svoje stavove, uključujući i religijsku indoktrinaciju, a to nije svima prihvatljivo, što zorno prikazuju grupe klečavaca već više od godine dana po gradskim trgovima RH. Za razliku od njih, Rodni studiji nisu nikakva obaveza nikome. Tamo bi se upisivali studentice i studenti koji to žele, u pravilu su to tolerantne i već prilično obrazovane osobe koje puno više razumiju društvene, kulturne i umjetničke pojave i procese od neokonzervativnih grupa, političkih stranaka i antirodnih pokreta. Dakle, nisu Rodni studiji ti koji bi drugima nešto branili, nego je obrnuto, desenica želi braniti slobodan izbor studija, komandirati Sveučilištima i fakultetima te kontrolirati što se i kako podučava po fakultetima. Emancipacija žena i muškaraca te modernizacija hrvatskog društva je tim antirodnim pokretima i neokonzervativcima crvena krpa u lice, jer oni nisu u stanju odmaknuti se od svojih rigidnih i netolerantnih pogleda na svijet i druge ljude. No, mislim da im to ipak na kraju neće proći.
Uspostavljanje Rodnih studija najprije bi pomoglo povećanju ekspertnih znanja iz tog područja i osposobljavanju kadrova koji bi rješavali sporove i probleme vezane uz ljudska prava, kao i uz muško-ženske odnose u društvu, na tržištu rada, u politici, u kulturi, kao i u privatnim tvrtkama, osobito u uspjehu timskog rada, koji je danas neizostavan. Dugoročno bi moglo itekako pridonijeti razvoju tolerantnijeg društva, s više poštivanja različitosti osoba, više razumijevanja društvenih i kulturnih procesa, kao i povećanju emancipacije žena i muškaraca u društvu.
Na koji način bi proceduralna kašnjenja i dodatni zahtjevi mogli utjecati na akademsku slobodu i autonomiju Sveučilišta?
Pa mogli bi stalno mijenjati „pravila igre“ ili tražiti neke „nove nadopune“, izmišljati nove „kriterije“ itd., ako žele, naravno. Svoje ljude već postavljaju na određena „ključna mjesta“, ali ako bi branili izvođenje određenih studija, to bi onda već bilo izraženo nedemokratsko, totalitarno, a moguće i fašističko društvo. No, ne želim spekulirati o takvoj budućnosti, jer se nadam da ćemo to ipak uspjeti izbjeći.
Koje su glavne prepreke s kojima se suočavate u pokušaju pokretanja rodnih studija, osim administrativnih problema? Postoje li i druge vrste pritisaka ili prepreka?
Zbog medijskih istupa, sad se susrećemo i s podrškom i s napadima, ovisi s koje strane dolaze. Ne znam na koje druge vrste pritisaka mislite, osim političkih? Vidjet ćemo kako će se stvari dalje odvijati, s obzirom da mi nismo dobili nikakve primjedbe na sadržaj programa, nego upravo obrnuto, vrlo pozitivne i odlične recenzije. Kako će biti sad s novom „inicijalnom akreditacijom“ preko Agencije, vidjet ćemo. No, treba se znati i to da je većina tih kolegija koji se navode u novim Rodnim studijima već akreditirana u postojećim studijskim programima pojedinih odsjeka koji su također prošli kroz akreditacijski postupak preko Sveučilišta i dobili već dopusnicu za rad od Ministarstva, tako da to zapravo i nije nešto „inicijalno“ novo u sadržajnom smislu.
S obzirom na trenutnu političku klimu, kakvu budućnost predviđate za rodne studije u Hrvatskoj? Što bi se moglo učiniti kako bi se osigurao njihov kontinuitet i razvoj?
Sve druge zemlje u okruženju imaju Rodne studije, osim Mađarske, koja je imala u okviru CEU do 2018., ali ih je Orban ukinuo, no onda su se premjestili u Beč. Znači, i Slovenija i Srbija i BiH, čak i Albanija imaju Rodne studije, a da ne govorim o EU i puno šire u Europi, izvan EU, u Rusiji, bili su i u Palestini, u islamskim zemljama, u Južnoj Americi. Praktički cijeli svijet ima Rodne studije, osim Hrvatske. Nije li to jadno i žalosno? U Kini samo ima preko 100 sveučilišta s rodnim studijima. Ne znam kako će se stvari dalje odvijati u Hrvatskoj, ali ako desnica i Crkva budu o tome odlučivali, onda ćemo imati totalitarno društvo, a ne nikakvu demokraciju u budućnosti. Nadam se samo da se to ipak neće dogoditi i da će sveučilišna autonomija profunkcionirati, kako i doliči jednom „demokratskom društvu“.
FOTO: Unsplash, Pexels
