Bez trećega – premijera psihološke drame karlovačkoj je publici priuštila pravi užitak

Sadržaj članka

Podijeli

Kazališna je publika u repertoaru karlovačkog Zorin doma, do sada imala priliku pogledati komade rađene prema tekstovima vječnih spisateljskih legendi; Od Michaela Frayina do Čehova i Shakespeara. No, sada je po prvi puta, na karlovačku pozornicu, smještena adaptacija velikana hrvatske dramaturgije, Milana Begovića – Bez trećega i potpuno zatekla publiku koja nije mogla odlijepiti dlanove tijekom višeminutnog aplauza. Pogledala sam premijeru, a svaka scena je ostavila snažan dojam, što mi je uvijek jasan pokazatelj kako je riječ o predstavi koja ima „ono nešto”. Jer čemu sve, kada čim se završi komad, zaboraviš što si pogledao. Ovdje je baš suprotno; odnosi, dijalozi i stavovi koji su proželi ovu adaptaciju Bez trećega, naveli su me na razmišljanje, a posebno o ženskoj emancipaciji za koju je i dalje, kao i tada, potrebna hrabrost.

Čini se kako je spoj iskustva jednog od najpoznatijih hrvatskih kazališnih redatelja, Želimira Mesarića te talenta i karizme glavnih glumaca, Petre Cicvarić (Giga Barićeva) te Peđe Gvozdića (Marka Barića) rezultirala ozbiljnom psihološkom dramom koja je toliko uvjerljivo secirala problematiku ljubomore i muško-ženskih uloga u patrijarhalnom svijetu, da je malo tko mogao ostati ravnodušan. Također je važno spomenuti, kako je uz sjajne protagoniste, Anamarija Štefanac u ulozi služavke Franciske, ostavila svoj pečat kroz uvjerljivu mimiku, dobar osjećaj za trenutak te vjerno prenošenje istinske zainteresiranosti i posvećenosti svojim zadacima, uvijek na usluzi svojoj gazdarici Gigi, što je u predstavu umiješalo dodatni začin ženskog zajedništva.

Tjeskoba dodatno naglašena scenografijom

Scenografija koju potpisuje Žorž Draušnik, naglasila je tjeskobnost i tenziju. Kiša koja je u pozadini lijevala, prikaz gornjogradske ulice (gdje je radnja i smještena prema originalnom tekstu) koja se jasno vidi kroz staklenu stijenu , decentna svjetlost, svijeće na kićenom svijećnjaku i arhaični, građanski namještaj, uveli su publiku u vrijeme i mjesto radnje nimalo nametljivo, a tako efektno i uvjerljivo. Kao da su zaista u dnevnom boravku Barićevih. Kostimi koje je izradila kostimografkinja Katarina Radošević Galić nepretenciozno su oslikali odjeću tipičnu za taj period, a jasno su dali do znanja koja je čija uloga, ne samo u predstavi već i u tadašnjem društvu. Klasa, zanimanje i status – sve je to jasno predstavljeno kostima. Provlačivši kroz svaku scenu neku čudnu sjetu, koja se miješala s toplinom doma nad koji je natkriven tamni veo zloslutnosti, učinilo je da melankolija bude prisutna za trajanja cijelog djela. A grmljavina je samo pojačavala težinu. Klavir, lampa, pisma i draperija.. mislilo se na svaki detalj. Sada baš prelistavam knjigu, kako bih se prisjetila Begovićevih opisa, i zaista je sve bilo tu, prosuto pred gledatelja sa sjajnim osjećajem za detalje. Zato će ova predstava biti kvalitetna nadopuna lektiri i što jasnijem shvaćanju ove psihološke drame. Sjajan alat u izvanškolskoj nastavi za hrvatski jezik srednjoškolcima u razumijevanju ove psihološke drame.

Foto: Igor Čepurkovski (Instagram @petra.cicvarić)

Komad feminizma u poslijeratnom susretu supružnika

Baš kao i Penelopa iz Odiseje, odakle je Begović i crpio inspiraciju, Giga je čekala svog bračnog partnera, Marka Barića da se vrati iz rata. Prošlo je dugih osam godina ruskog zatočeništva, ali je očito ostala i vječna povreda osobnosti ovog mladog čovjeka. No, nije Marko Barić ubio brojne Gigine prosce, kao što je to Odisej učinio, već je svoju nesigurnost, frustraciju i strah iskalio na Gigi kroz salve uvreda i optužaba. Iz trenutka u trenutak, odmotava se sloj po sloj Barićeve labilne ličnosti, a Peđa Gvozdić se u toj ulozi odlično snašao. Od suznih očiju, panike, teorija zavjere koje je gotovo urlajući iznosio, nekontroliranih pokreta, euforičnog plesa, mahnitog ispijanja rakije, do grubosti prema supruzi, doslovno je svojom psihološkom borbom, stvorio pritisak i nelagodu gledatelju. I baš kada se situacija među protagonistima omekša i Barić se urazumi, nastane novi preokret koji ponovno stvara nemir i baca težak teret nepovjerenja na Gigu. Petra Cicvarić u glavnoj ženskoj ulozi je doslovno zablistala u vještom odupiranju svom partneru tijekom cijelog komada.

Od prvobitne slatkoće i radosti koju je tako lako izvela s blagim osmijehom i nježnim, elegantnim kretnjama ka partneru, do odlučne odrješitosti i otpora koji je tako genijalno i moćno uspjela urezati promatraču. Svoju žensku osvještenost, tako je jasno, artikulirano i borbeno izjavila da se na tren činilo kako vam pred očima stoji snažna sufražetkinja koja će radije odbaciti ljubav nego se povinovati i biti sretna što joj je suprug povjerovao na račun riječi drugog muškarca pa makar to bila potvrda njene vjernosti od strane njenog oca. I iako komad ne završava sretno, ovi trenuci njenog osvješćivanja, toliko su dragocjeni. Pogotovo je ovo vrijedna poruka mlađim ženama koje tek formiraju svoju ličnost i koje u opasnost mogu odvesti patrijarhalne vrijednosti poput trpnje, poslušnosti i submisivnosti. Podići glas kada si u pravu, toliko je oslobađajuće, a Petra je to iznijela savršeno.

Foto: Igor Čepurkovski (Instagram @petra.cicvaric)

Očaj, ljubomora i ljubav, miješali su se, kreirajući nevidljivu mrežu u koju su ovi sjajni glumci ubacili publiku. Osim umjetničkog doživljaja natopljenog emocijama, donijeli su i osvješćujuću pouku – kako je za ljubav, ali i ljubomoru sasvim dovoljno dvoje. Bez trećega. Ali i kako između ljubavi i ljubomore ne stoji znak jednakosti već zlostavljanje.

Pratite repertoar Zorin doma i osigurajte svoje mjesto za ovu predstavu. Vrijedi je pogledati.

Slični članci