Može li knjiga imati važnu ulogu u životu djeteta koje još ne govori, ne razumije priču i jedva razlikuje oblike? Znanost kaže da može. Čitanje od najranije dobi nije samo priprema za razvoj govora i kasnije učenje, nego i jedan od najjednostavnijih načina stvaranja bliskosti između roditelja i djeteta.
Kada razmišljamo o čitanju djeci, najčešće zamišljamo mališane koji već mogu pratiti radnju, prepoznati likove i postavljati beskrajna pitanja o onome što se događa u priči. No što je s bebama koje su tek stigle na svijet? Ima li smisla čitati novorođenčetu koje još ne razumije riječi, ne može pratiti ilustracije i možda će zaspati već nakon nekoliko rečenica?
Odgovor je potvrdan. Štoviše, Američka pedijatrijska akademija (AAP) u svojim preporukama iz 2024. godine potiče roditelje da djeci počnu čitati već od rođenja.
Razlog nije u tome što će dijete koje rano sluša priče nužno ranije progovoriti ili postati uspješnije u školi. Vrijednost čitanja u prvim mjesecima života mnogo je dublja: ona se krije u glasu, blizini, ponavljanju i osjećaju sigurnosti koji nastaje u odnosu između roditelja i djeteta.
Beba ne razumije riječi, ali njezin mozak već uči
Mozak novorođenčeta razvija se iznimnom brzinom. Iako beba još ne razumije značenje riječi, od prvih dana života prima i obrađuje zvukove, ritam govora, promjene intonacije i emocionalne signale iz svoje okoline.
Kada roditelj čita naglas, dijete sluša jezik u njegovu prirodnom obliku. Čuje kako se glas mijenja, gdje rečenica počinje i završava, kako zvuče različite riječi i kakav ritam ima govor.
S vremenom, upravo ta ponavljana izloženost jeziku pridonosi stvaranju temelja za njegovo razumijevanje i kasnije izražavanje.
Posebno je zanimljivo što jezik slikovnica često može biti bogatiji i raznovrsniji od svakodnevnog govora. Dok tijekom dana uglavnom razgovaramo o hranjenju, presvlačenju ili spavanju, knjige nas vode prema životinjama, prirodi, osjećajima, neobičnim situacijama i riječima koje možda inače ne bismo upotrijebili.
Naravno, beba neće odmah naučiti značenje tih pojmova. No čitanjem joj postupno otvaramo prostor za upoznavanje jezika.
Najvažnija priča nije ona u knjizi, nego ona između roditelja i djeteta
Možda najljepši razlog za rano čitanje uopće nema veze s pismenošću.
Zamislimo roditelja koji drži bebu u naručju, polako okreće stranice i čita nekoliko rečenica. Dijete osjeća toplinu tijela, sluša poznat glas i postupno upoznaje ritam zajedničkog trenutka.
Upravo takve interakcije mogu pridonijeti razvoju emocionalne povezanosti i osjećaja sigurnosti.
Znanstvenici s Harvardova Centra za razvoj djeteta posebno naglašavaju važnost takozvanih serve and return interakcija, odnosno uzajamne komunikacije između djeteta i odrasle osobe. Kada beba pogleda roditelja, proizvede zvuk ili napravi gestu, a roditelj na to odgovori pogledom, riječima ili osmijehom, stvaraju se i učvršćuju neuronske veze važne za komunikaciju i socijalni razvoj.
Čitanje može biti izvrstan povod za takve trenutke. Roditelj može zastati, pogledati dijete, komentirati sliku ili jednostavno odgovoriti na njegovo gugutanje. Drugim riječima, nije cilj pročitati knjigu do kraja. Cilj je biti zajedno.
Čitanje od najranije dobi stvara odnos s knjigama
Djeca ne razvijaju ljubav prema čitanju onoga dana kada nauče prepoznavati slova. Taj odnos počinje mnogo ranije, kroz iskustva koja povezuju knjige s ugodom, znatiželjom i pažnjom.
Dijete kojem roditelji redovito čitaju postupno upoznaje knjigu kao predmet, počinje promatrati ilustracije, posezati za stranicama i prepoznavati omiljene prizore.
S vremenom će možda tražiti istu priču desetak puta zaredom, pokazivati životinje prstom ili samo donositi knjigu roditelju kako bi ponovno proveli vrijeme zajedno.
Ponavljanje koje odraslima ponekad djeluje zamorno za malo dijete može biti dragocjeno. Poznata priča donosi predvidljivost, a ponovni susret s istim riječima i slikama pruža priliku za učenje.
Stručne preporuke AAP-a zato ističu zajedničko čitanje kao pozitivnu roditeljsku praksu koja podržava rani jezični, kognitivni i socioemocionalni razvoj.
Što čitati bebi koja ima samo nekoliko dana?
Jedno od najčešćih pitanja roditelja jest kakve knjige uopće odabrati za novorođenče.
Odgovor je jednostavniji nego što se čini: u početku sadržaj nije presudan.
Novorođenčetu možete čitati kratke pjesme, uspavanke, bajke, slikovnice, pa čak i nekoliko odlomaka knjige koju sami trenutačno čitate. Važnije je da je čitanje ugodno i da dijete sluša vaš glas nego da razumije radnju.
Kako beba raste, mijenjaju se i njezine mogućnosti sudjelovanja.’
Od rođenja do trećeg mjeseca
Uživajte u kratkim pjesmicama, ritmičnim rečenicama i smirenom glasu. Možete pokazivati jednostavne crno-bijele ilustracije visokog kontrasta, ali nemojte očekivati da će beba dugo zadržavati pogled.
Od trećeg do šestog mjeseca
Ponudite kartonske ili mekane platnene slikovnice s velikim ilustracijama, jasnim bojama i jednostavnim motivima. Imenujte ono što vidite i reagirajte na bebine zvukove.
Od šestog do dvanaestog mjeseca
Birajte čvrste slikovnice sa životinjama, predmetima i poznatim svakodnevnim situacijama. Dopustite djetetu da dodiruje stranice, okreće ih uz pomoć odraslih i istražuje knjigu vlastitim tempom.
Ove dobne smjernice nisu stroga pravila. Neke će bebe već vrlo rano pokazivati zanimanje za ilustracije, dok će drugima knjige biti zanimljive tek nakon nekoliko mjeseci. I jedno i drugo potpuno je u redu.
Deset minuta čitanja može postati najljepši dio dana
Roditelji novorođenčadi često su zatrpani preporukama. Od pravilnog hranjenja i uspavljivanja do razvoja motorike, gotovo svaki dio dana može se pretvoriti u zadatak koji treba uspješno obaviti.
Čitanje ne bi trebalo postati još jedan takav zadatak.
Ne postoji obveza da dijete svakodnevno posluša određeni broj stranica niti je potrebno organizirati posebne edukativne aktivnosti.
Ponekad će to biti pet minuta tijekom mirnog jutra, ponekad kratka pjesmica prije spavanja, a ponekad samo nekoliko rečenica dok beba leži roditelju u naručju.
Važno je promatrati dijete i prilagoditi mu se. Ako je umorno, uznemireno ili okreće glavu, čitanje se može prekinuti i nastaviti drugi put.
Kada se takvi trenuci prirodno ponavljaju, knjiga može postati dio obiteljskog rituala. Slično kao kupanje, uspavanka ili večernje maženje, čitanje može biti jedan od prepoznatljivih signala da dolazi vrijeme za smirivanje.
A što je s ekranima i digitalnim pričama?
U vremenu kada su nam sadržaji dostupni jednim dodirom zaslona, roditelji se mogu zapitati nije li jednako korisno pustiti bebi animiranu priču ili video u kojem netko čita slikovnicu.
Iako dijete može čuti riječi i putem ekrana, takav sadržaj nije isto što i zajedničko čitanje s roditeljem.
Ono što neposrednu komunikaciju čini posebnom jest mogućnost prilagodbe djetetu. Roditelj primjećuje njegov izraz lica, zastaje kada dijete pokaže interes, odgovara na gugutanje i mijenja način govora ovisno o reakcijama.
Ekran ne može na isti način zamijeniti tu živu, uzajamnu komunikaciju. Upravo zato pedijatrijske preporuke daju prednost zajedničkom čitanju i razgovoru pred pasivnim korištenjem ekrana u najranijoj dobi.
Ne morate biti izvrstan pripovjedač da biste svom djetetu pružili nešto vrijedno
Mnogi roditelji osjećaju nelagodu kada trebaju čitati naglas. Misle da nemaju dovoljno izražajan glas, da ne znaju glumiti različite likove ili da nisu dovoljno kreativni.
No bebi nije potreban profesionalni pripovjedač.
Ne morate mijenjati glasove, izmišljati posebne priče niti slijediti bilo kakvu metodu. Možete čitati polako, zastajati, ponavljati iste riječi ili jednostavno opisivati ilustracije.
Štoviše, ne morate uvijek ni imati knjigu. Razgovor s bebom tijekom presvlačenja, pjevanje i opisivanje onoga što zajedno gledate također su vrijedni načini poticanja ranog jezičnog razvoja.
Knjige su samo jedan od načina da takvu komunikaciju obogatimo.
Prve knjige možda neće zapamtiti, ali iskustvo bliskosti ostaje važno
Kada jednom, za nekoliko godina, dijete bude samostalno biralo knjige s police, možda nećemo ni pomisliti na one prve trenutke kada smo mu čitali dok je bilo toliko maleno da nije moglo razumjeti niti jednu rečenicu.
Neće se sjećati naslova prve slikovnice ni priče koju je čulo u prvom tjednu života.
No ponavljana iskustva pažnje, razgovora i emocionalne bliskosti sudjeluju u oblikovanju njegova ranog razvoja.
Možda je upravo u tome najveća vrijednost čitanja od prvog dana. Ne čitamo bebama zato da bismo ih požurivali prema sljedećoj razvojnoj prekretnici. Ne čitamo im zato da bismo od njih stvorili male genijalce.
Čitamo im jer je to jedan od načina da im, mnogo prije nego što nauče govoriti, pokažemo da je svijet mjesto puno priča, znatiželje i ljudi koji imaju vremena za njih. A to je, za početak, sasvim dovoljno.
FOTO: Unsplash, Pexels
