Kad smo posljednji put nekome pridržali vrata, ustupili mjesto u tramvaju ili se iskreno zapitali kako naše ponašanje utječe na ljude oko nas? U društvu koje sve više naglašava individualnost, brzinu i pravo na vlastito mišljenje, pitanja pristojnosti često ostaju po strani. No upravo se u tim malim svakodnevnim gestama krije mnogo više od lijepih manira. Krije se empatija, poštovanje i sposobnost življenja s drugima.
Na to nas podsjeća Jana Fabijanić, osnivačica Bontonista, projekta koji je od Instagram profila prerastao u platformu za promicanje kulture ponašanja.
S Janom smo razgovarali o tome zašto bonton nije tek dio prošlih vremena, kako izgleda pristojnost u digitalnom dobu i što nam sve svakodnevne navike govore o društvu u kojem živimo.
Što Vas je potaknulo da pokrenete Instagram profil Bontonista? Je li bila neka konkretna situacija ili ideja koja je dugo sazrijevala?
Bijes! (smijeh)
Nakon što se dovoljno puta nađete u situaciji da na ulici morate stati kako bi prošla skupina od sedam mladih muškaraca, a da se niti jedan ne sjeti napraviti mjesta ili vas propustiti, počnete se pitati što nam se dogodilo kao društvu.
Ideja o Bontonisti nije nastala preko noći, ali takve su me situacije definitivno potaknule da nešto poduzmem. Nekad je gotovo svako kućanstvo imalo knjigu o bontonu, djeci se za rođendane poklanjao bonton, a u školama je postojao predmet domaćinstvo kroz koji su se učila i pravila pristojnog ponašanja.
Danas se često susrećemo s činjenicom da ljudi ne poznaju ni neke osnovne norme ponašanja koje život u zajednici čine ugodnijim. Ne govorim o krutim pravilima ili formalnostima, nego o onom minimalnom stupnju obzirnosti prema drugima.
Bontonista je zapravo moj odgovor na tu situaciju. Željela sam otvoriti razgovor o kulturi ponašanja na moderan, pristupačan i ponekad duhovit način te pokazati da bonton nije relikt prošlosti, nego vrlo praktična vještina za život u 21. stoljeću.
Bonton se često percipira kao nešto zastarjelo i elitističko. Kako vi definirate bonton u 2026. godini?
Mislim da takva percepcija uglavnom proizlazi iz nepoznavanja samog pojma bontona. Bonton nije skup krutih pravila namijenjenih odabranima, nego skup društvenih dogovora koji nam pomažu da ugodnije živimo jedni s drugima.
Naravno da se bonton mijenja. Neka su pravila s vremenom zastarjela jer se promijenilo društvo i način života. Primjerice, nekada su žene pri pozdravljanju ostajale sjediti, dok je danas uobičajeno da ustanu kao i muškarci. No većina pravila temelji se na univerzalnim vrijednostima poput poštovanja, obzirnosti i ljubaznosti, zbog čega ostaju jednako relevantna i danas.
Zašto muškarac prvi ulazi u restoran pa onda propušta ženu da uđe? Nekad je to bilo zato da provjeri da u prostoru nije nekakva tučnjava, danas je to zato da ipak on prvi „baci oko” i izloži se novoj situaciji te zaključi „ok, ovaj prostor je dobar, atmosfera je u redu, možeš ući”. Ima smisla.
Bonton u 2026. godini ne vidim kao pitanje forme, nego kao pitanje odnosa prema drugima. A ponekad i prema sebi. Primjerice, pravilo da ne ližemo nož za stolom nije nastalo kako bi nekoga posramilo, nego zato što iza njega postoji sasvim praktična logika – mogli bismo se porezati. Mnoge bontonske smjernice imaju upravo takvo uporište: one čine naš svakodnevni život sigurnijim, ugodnijim i ljepšim.
Vaša misija je “bolje društvo i bolji svijet”. Mislite li da pravila ponašanja zaista mogu mijenjati društvo, ili su samo površinska korekcija?
Mislim da su ona temelj, a ne površinska korekcija. Od njih krećemo. Jednako kao što djecu učimo prati zube, učimo ih i reći „molim“, „hvala“ i „oprosti“.
Neki ljudi prirodno su obzirniji i suosjećajniji, dok drugi te vještine moraju više učiti, vježbati i razvijati. No upravo je to važno – pristojnost, obzirnost i poštovanje nisu samo osobine s kojima se rađamo, nego i navike koje možemo svjesno graditi.
Vjerujem da se i ljubaznost može trenirati. Svaki dan imamo priliku odlučiti kako ćemo se odnositi prema ljudima oko sebe, čak i kada smo umorni, pod stresom ili loše raspoloženi. Prava pristojnost ne pokazuje se samo prema onima koje volimo ili od kojih nešto trebamo, nego prema svima.
Naravno, biti ljubazan ne znači biti slab niti dopuštati drugima da nas iskorištavaju. Bonton nije podređenost, nego poštovanje – i prema drugima i prema sebi. Zato vjerujem da pravila ponašanja mogu mijenjati društvo. Možda ne preko noći, ali svako „hvala“, svako propuštanje nekoga u redu i svaki čin obzirnosti stvaraju ugodnije okruženje za sve nas.
A postoji i ona poznata izreka: „Kill ‘em with kindness.“ U tome ima puno mudrosti.
Primjećujete li razliku u tome kako bonton doživljavaju žene, a kako muškarci i zašto mislite da je baš muškarcima potrebno više edukacije?
Bonton je potreban svima, ali nekima ipak malo više.
Zanimljivo je da su istraživanja pokazala kako su dječaci u ranoj dobi često emotivniji i osjetljiviji od djevojčica. Majke to potvrđuju. Nažalost, naše društvo osjetljivost kod muškaraca često doživljava kao slabost. Odatle lako nastaje krajnost prema kojoj si „jak“ ako si neosjetljiv, grub ili ako ne pokazuješ obzir prema drugima.
A upravo suprotno, u grubosti ne leži prava snaga. Prava snaga leži u sposobnosti da zaštitimo, pomognemo i preuzmemo odgovornost za slabije od sebe. To je za mene prava muževnost. Također, danas se često naglašava važnost autentičnosti pa čujemo rečenice poput: „Ja sam takav, uzmi ili ostavi“ ili „Ne želim ustati gospođi u tramvaju pa zašto bih se pretvarao da želim“. No bonton nije pretvaranje. Bonton je svjesna odluka da ne slijedimo baš svaki svoj impuls, nego da pokažemo obzir prema drugima.
Ponekad se muškarci pozivaju i na argument: „Pa borile ste se za jednaka prava.“ Međutim, to je brkanje krušaka i jabuka. Jednakost ne znači odustajanje od ljubaznosti, poštovanja i džentlmenskog ponašanja. Pristojnost nije oblik diskriminacije nego izraz kulture, odgoja i poštovanja prema drugom čovjeku.
Uostalom, bonton ne postoji zato da bismo jedni drugima dokazivali tko ima veća prava, nego da bismo zajedno stvorili ugodnije društvo za sve.
Koji su najčešći propusti u ponašanju koji Vas osobno iritiraju u svakodnevnom životu?
Najviše me zasmeta nedostatak obzirnosti prema drugima.
Primjerice, kada vidim ženu koja nosi tešku torbu, a nitko se ne sjeti pitati: „Trebate li pomoć?“ Ili kada stariji gospodin pokušava izaći iz taksija, a vozač ostane sjediti za volanom umjesto da mu pomogne. Mudar čovjek nešto govori, a mlada ga žena prekine. Djevojka tipka na mobitelu umjesto da gleda u oči osobu s kom razgovara.
Naravno da ponekad nismo svjesni vlastitog ponašanja. Svi smo zauzeti, umorni i opterećeni svojim problemima. Većina ljudi će se, ako ih ljubazno upozorite, ispričati i pokušati sljedeći put postupiti bolje.
Ono što me više zabrinjava jest činjenica da danas neki ljudi, kada ih upozorite na nepristojno ponašanje, reagiraju još agresivnije. Kao da smo izgubili sposobnost prihvaćanja dobronamjerne kritike i preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.
Kad je riječ o ponašanju za stolom, pogrešaka ima mnogo. Međutim, mene ne zabrinjava toliko drži li netko vilicu ovako ili onako, iako je i to bitno, koliko činjenica da smo pomalo izgubili osjećaj za uživanje u samom činu objedovanja. Kao da neki ljudi jedu samo zato da se najedu.
A bonton nas podsjeća i na nešto puno važnije – na ljepotu življenja. Podsjeća nas da sjednemo, usporimo, uživamo u hrani, razgovoru i ljudima s kojima dijelimo stol. Podsjeća nas na ono što Talijani zovu la dolce vita. Mi živimo na Mediteranu i upravo je ta kultura uživanja u malim životnim radostima oduvijek bila dio našeg identiteta.
I sami sebi možemo lijepo prostrijeti stol. Treba si znati ugoditi sa stilom.
Digitalni bonton – postoji li uopće i koje su njegove najgrublje povrede na društvenim mrežama?
Naravno da postoji. Zapravo, rekla bih da nam je danas potrebniji nego ikad.
Najveća povreda digitalnog bontona su uvredljivi i agresivni komentari. Ljudi ponekad na društvenim mrežama napišu stvari koje nikada ne bi izgovorili nekome u lice. To je pomalo kao kad pas reži iza zatvorenih vrata, a čim se vrata otvore, odjednom postane puno mirniji.
Zanimljivo je da ljudi najviše psuju u prometu upravo onda kada se jako preplaše. Netko im oduzme prednost, zamalo izazove nesreću i tada slijedi bujica psovki. Iza bijesa se vrlo često krije strah, nesigurnost ili osjećaj ugroženosti.
Slično je i na društvenim mrežama. Često burno reagiramo na ono što ne razumijemo, što nas provocira ili što dovodi u pitanje naše stavove. Ponekad ljudi vode neke sasvim druge bitke – s roditeljima, partnerima, šefovima, financijama ili vlastitim nezadovoljstvom – pa frustracije istresaju na pogrešnom mjestu i na pogrešnim ljudima.
Društvene mreže nisu stvorile ljudsku grubost, ali su joj dale pozornicu. Zato digitalni bonton nije samo pitanje lijepog ponašanja, nego i samokontrole. Ne možemo kontrolirati baš svaku misao koja nam padne na pamet, ali možemo kontrolirati hoćemo li je pretvoriti u komentar.
Prije nego što nešto napišemo, dobro je postaviti si jednostavno pitanje: bih li isto to rekao toj osobi da sjedi preko puta mene za stolom? Ako je odgovor ne, možda je bolje da to ne napišemo ni na internetu.
Kako reagirate kada netko u komentarima napada upravo projekt koji govori o pristojnosti?
Da, to je baš ironično. Nekad ih pustim da se izlože pred drugima. Neke komentare izbrišem jer su jednostavno previše neugodni, neukusni ili besmisleni. Ipak, s vremenom su me negativni komentari prestali previše pogađati. Jedan mi je muškarac ispod videa o vrlo osnovnom pravilu bontona, za koje se čini da ga znaju i vrapci na grani, napisao samo: „Mrš.“ Odgovorila sam mu pitanjem: „Kako ste? Jeste li dobro?“ Nije se više javio. Mislim da ljudi koji su zadovoljni sobom i svojim životom uglavnom nemaju potrebu nepoznatim ljudima ostavljati takve poruke. Često iza grubosti stoji nešto sasvim drugo – frustracija, nezadovoljstvo ili neki osobni teret koji nema veze s osobom kojoj je komentar upućen.
Je li bonton privilegija? Može li ga prakticirati netko tko se bori s egzistencijalnim problemima?
Zanimljivo pitanje. Bonton nije privilegija. Ne moramo jesti srebrnim priborom da bismo jeli pristojno.
Pristojnost ne ovisi o novcu, statusu ni obrazovanju. Ona počinje u načinu na koji razgovaramo s drugim ljudima, kako se odnosimo prema konobaru, prodavačici, susjedu ili nepoznatoj osobi na ulici.
Naravno, postoje aspekti bontona koji su nastali u aristokratskim krugovima i koji su bili povezani s određenim društvenim slojevima. No suština bontona nije pokazivanje društvenog statusa, nego olakšavanje suživota među ljudima.
Čak i kada se netko bori s ozbiljnim egzistencijalnim problemima, može biti pristojan. Dapače, često sam susretala upravo takve ljude – one koji imaju vrlo malo, a ipak zadržavaju dostojanstvo, obzirnost i poštovanje prema drugima.
Bonton u svom najboljem obliku nije pitanje luksuza. On je izraz poštovanja – prema drugima i prema sebi.
Koje su razlike između bontona u poslovnom i privatnom kontekstu i gdje su granice?
U poslovnom okruženju bonton je nešto formalniji jer ne predstavlja samo nas kao osobe, nego i organizaciju, tvrtku ili profesiju koju zastupamo. Zato su važni točnost, jasnoća komunikacije, poštivanje dogovora i profesionalna distanca.
U privatnom životu imamo više prostora za spontanost, opuštenost i bliskost. S prijateljima ne moramo vagati svaku riječ niti se držati strogih pravila.
No granica nije uvijek jasna, pogotovo danas kada se poslovni i privatni život često preklapaju na društvenim mrežama, u porukama i neformalnim druženjima.
Po meni, jedno pravilo vrijedi u oba svijeta: poštovanje tuđih granica. To znači da ne očekujemo odgovor na poslovni mail u ponoć, da ne zovemo ljude bez najave ako nije hitno, da ne kontaktiramo ljude izvan dogovorenog radnog vremena i da ne koristimo bliskost kao izgovor za nepristojnost.
Pravi bonton nije sposobnost da znamo koji pribor koristiti uz ribu. Pravi bonton je sposobnost da procijenimo što je primjereno u određenoj situaciji i da pritom drugoj osobi ne stvaramo nelagodu.
Postoji li neka kulturološka specifičnost hrvatskog društva kada je riječ o (ne)kulturi ponašanja?
Volim našu strastvenost, humor i spontanost. To su lijepe osobine koje nas čine toplim i srdačnim ljudima. No ponekad zaboravimo da dijelimo prostor s drugima.
Zato imamo pojave poput: razgovora na zvučnik u tramvaju, glasnih telefonskih razgovora u kafićima, ostavljanja kolica nasred prolaza u trgovini, parkiranja „samo na dvije minute” gdje smetamo drugima.
Primjerice, ako se javimo na mobitel dok smo u društvu, nije pristojno voditi razgovor tako glasno da ga moraju slušati svi za susjednim stolovima. To pravilo vrijedi čak i u vlastitom domu. Trebate obaviti telefonski poziv? Povucite se u drugu prostoriju i pružite i sebi i drugima malo privatnosti.
Zanimljivo je da to često ne proizlazi iz loše namjere, nego iz stava: „Ne smetam nikome” ili „To je samo trenutak.”
Mislim da nam ponekad nedostaje svijest o tome koliko naši postupci utječu na ljude oko nas. Bonton nije samo skup pravila, nego i sposobnost da primijetimo druge i prilagodimo svoje ponašanje zajedničkom prostoru.
S druge strane, ono što kod nas jako cijenim jest toplina. Često ćemo pomoći nepoznatoj osobi, popričati sa strancem ili spontano uskočiti kada nekome treba pomoć. Voljela bih da zadržimo tu srdačnost, ali uz malo više obzira prema tuđem miru i prostoru.
Koje su Vaše omiljene referentne točke: knjige, osobe, tradicije, kad razmišljate o kulturi bontona?
Moje najvažnije referentne točke zapravo su ljudi iz moje obitelji i moji prijatelji, meni bliske osobe. Od njih sam naučila najviše o poštovanju, ophođenju prema drugima i kulturi ponašanja.
Naravno, tijekom godina puno sam čitala i educirala se o bontonu, ali ne bih željela izdvajati jednu knjigu ili autoritet. Voljela bih da ipak najviše pratite Bontonistu. (smijeh)
Osim toga, jako su mi važne duhovnost i umjetnost. Dobri filmovi, glazba, književnost, kazalište mogu nas naučiti mnogo o ljudskim odnosima, empatiji i ponašanju.
Velika učiteljica bontona je i stvarnost. Poslovni sastanci, putovanja, svečane večere, kulturna događanja, druženja s različitim ljudima i životna iskustva često nas nauče više nego bilo koji priručnik.
Zapravo, što više promatram ljude, to sam sigurnija da bonton nije samo skup pravila. To je prije svega razumijevanje drugih ljudi i svijest o tome kako naše ponašanje utječe na njih. Riječ je o emotivnoj i socijalnoj inteligenciji.
Gdje vidite Bontonistu za dvije-tri godine? Ostaje li to Instagram projekt ili imate šire ambicije?
Instagram je odličan alat, ali Bontonistu doživljavam mnogo ozbiljnije od samog profila na društvenim mrežama.
Već sada organiziram radionice za djecu i odrasle, a voljela bih da se projekt razvija kroz edukacije, predavanja, suradnje s obrazovnim ustanovama, medijima i tvrtkama koje prepoznaju važnost kulture ponašanja.
Imam puno ideja, volje i energije. Kroz život sam stekla iskustvo pred kamerama i na pozornici – kao voditeljica, jazz pjevačica i radijska voditeljica – pa vjerujem da bi teme kojima se bavim vrlo brzo mogle pronaći svoje mjesto i u televizijskom formatu ili nekom drugom mediju.
No, bez obzira na platformu, cilj ostaje isti: približiti bonton ljudima na moderan, topao i zabavan način. Ne kao skup strogih pravila, nego kao alat koji nam pomaže da bolje živimo zajedno.
Ako Bontonista za dvije ili tri godine uspije potaknuti više poštovanja, obzirnosti i kulture u svakodnevnom životu, smatrat ću da je ostvarila svoju svrhu.
FOTO: Matej Rebernišek
