Suvremena televizija proizvela je nekoliko serija u posljednjih nekoliko godina koje ne nude samo zaplet, nude i ozbiljnu meditaciju o identitetu, manipulaciji i tome što znači razumjeti drugog. Tri naslova koja su podigla žanr.
Što razlikuje dobar psihološki triler od dobrog kriminalističkog filma? Pitanje nije retoričko. Kriminalistička serija nudi zagonetku, tko je ubio, kako je ubio, hoće li biti uhvaćen. Psihološki triler nudi nešto teže: pitanje zašto, koje se ne rješava istragom nego pažnjom. Najbolji žanrovski naslovi ne završavaju otkrićem počinitelja, nego prepoznavanjem nečega o ljudskoj prirodi, vlastitoj ili tuđoj, što nismo htjeli vidjeti.
Tri serije koje slijede stoje među najboljima koje je televizija dala u proteklih nekoliko godina. Različite su po stilu, ritmu i atmosferi, ali sve tri rade ono što žanr u rukama vrhunskih autora može: ne plaše, nego se ušuljaju.
Severance – Apple TV+
Najambicioznija televizijska serija desetljeća, ako pitate kritiku. Severance (kreator Dan Erickson, redatelj Ben Stiller) priča je o korporaciji Lumon Industries i njezinom eksperimentalnom programu severancea, kirurškom razdvajanju svijesti zaposlenika na dva odvojena identiteta. Innie postoji isključivo na radnom mjestu, outie živi sve ostalo. Sjećanja se ne prelijevaju. Onaj koji radi nikada ne ide kući. Onaj koji ide kući ne zna što radi.
Premisa zvuči kao znanstvena fantastika, i jest, ali serija ubrzo otkriva nešto puno gore: to je vrlo precizna alegorija suvremenog rada. Adam Scott u ulozi Marka S. dao je izvedbu karijere; Britt Lower osvojila je Emmy za sporednu rolu kao Helly R., a Tramell Tillman kao zlokobni menadžer Milchick postao je televizijska ikona vlastitog formata. Druga sezona, objavljena početkom 2025., proširila je svijet bez gubljenja oštrine, i postala najgledanija serija u povijesti Apple TV-a. Treća se snima i očekuje se 2027.
Estetski, Severance je u nečemu što se može opisati kao “Kafka u IKEA katalogu”. Hodnici Lumona su sterilni, beskrajni, bjelinom uznemirujući. Ali ispod te površine vodi se duboki ljudski razgovor: što ostaje od osobe kad joj se oduzme kontinuitet sjećanja? Što dugujemo onima koji smo bili, i onima koji ćemo postati? Ako gledate serije zbog atmosfere, zbog ideje i zbog osjećaja da televizija može biti umjetnost, počnite ovdje.
Ripley – Netflix
Ako je Severance budućnost žanra, Ripley je njegov klasik. Osmodijelna limitirana serija (2024.), koju je za Netflix napisao, režirao i producirao Steven Zaillian (scenarist Schindlerove liste), adaptacija je romana Talentirani gospodin Ripley Patricije Highsmith iz 1955. godine. Knjiga je već dvaput uspješno ekraniziraana, najpoznatije s Mattom Damonom 1999., ali ova verzija predstavlja nešto suštinski drugačije.
Andrew Scott, kojeg gledateljice prvenstveno pamte iz Fleabag i All of Us Strangers, igra Toma Ripleyja kao osobu bez seksualnosti, bez topline, bez očitog šarma. Klasični Ripley, Delonov, Damonov, bio je atraktivan psihopat. Scottov je sivilo s rupom u sredini. To je radikalna interpretacija, i upravo zato djeluje. Promatrati ga kako se uvlači u život Dickieja Greenleafa, bogatog amerikanca koji ljetuje na Amalfijskoj obali, znači gledati nečiji život kako se polagano i metodično ukrade.
Vizualno, serija je remek-djelo. Snimljena je u crno-bijeloj tehnici, što je odluka koja je u trenutku najave djelovala pretenciozno, a u realizaciji se pokazala genijalnom. Snimatelj Robert Elswit, dugogodišnji suradnik Paula Thomasa Andersona, daje Italiji izgled neorealizma, Fellini i Antonioni preljeveni preko Patricije Highsmith. Tempo je spor, gotovo književan, što neki gledatelji doživljavaju kao manu. Drugi će prepoznati da je upravo ta sporost ono što čini napetost mogućom: jedan ubojstveni prizor s malim brodom razvučen je u petnaest minuta bez teksta. To je televizija koja vam vjeruje da možete sjediti i gledati. Rijetkost.
The Patient – Disney+
Ako vam je Severance prevelik i Ripley prespor, The Patient je serija po vašoj mjeri, kammerspiel u deset epizoda, intiman, oštar, neopisivo napet. Steve Carell, glumac kojeg poznajemo iz komedija, igra dr. Alana Straussa, terapeuta čiji je novi pacijent (Domhnall Gleeson, sjajan) ubrzo otkriven kao serijski ubojica. Postavka je jednostavna i strašna: pacijent kidnapira terapeuta i drži ga okovanog u podrumu, sa zahtjevom da mu terapija pomogne prestati ubijati.
Sve se događa u jednoj prostoriji. Tema je terapija, što je zapravo terapija, koliko ona može, gdje su joj granice, što se događa kad pacijent ima kontrolu, a terapeut nije sigurno mjesto. Serija autorā Joela Fieldsa i Joea Weisberga (par koji je napisao The Americans, jednu od najboljih serija prošlog desetljeća) izbjegava sve klišeje žanra. Nema Hannibala. Nema Mindhuntera. Nema kupole grandioznih monologa zla. Umjesto toga: tih razgovor između dva čovjeka, jedan vezan, jedan slobodan, oba uhvaćena u nešto što ne mogu rasplesti.
Carell daje izvedbu života. Ono što čini prikazom terapeuta, kombinacija profesionalne smirenosti i potisnutog užasa, sposobnost ostati prisutan u onome što je nepodnošljivo, nije se često vidjelo na ekranu. The Patient je manje gledana od dvije gore navedene, što je nepravedno; ako vas zanima što se događa u glavi osobe kojoj je posao ulaziti u tuđe, ovo je serija koja taj proces secira tako blizu da postaje neugodno.
Mala napomena
Sve tri serije zahtijevaju jednu stvar koja je u eri streaming-tjeskobe rijetka: pažnju. Nisu za skrolanje, nisu za drugi ekran, nisu za “pustit ću u pozadini”. To su djela koja računaju na čitatelja, ne samo gledatelja. Ali kad se gledaju kako su zamišljena, sjedeći, navečer, bez prekida, daju nešto što suvremena televizija rijetko daje: osjećaj da ste proveli kvalitetno vrijeme sa samim sobom.
A psihološki triler je, u svojoj najboljoj inkarnaciji, upravo to. Ne zabava nego susret i promišljanje.
FOTO: Screenshot
