Najdetaljnije empirijsko istraživanje do sada pokazuje da “nježan odgoj” iscrpljuje majke, zbunjuje djecu i počiva na teoriji koju nije napisao nijedan razvojni psiholog. U 2026. ga zamjenjuje nešto što je zapravo, kompromis s vlastitim ograničenjima.
“Držim se za goli život.”
Tako je 38-godišnja majka troje djece opisala svoje iskustvo roditeljstva u prvoj empirijskoj studiji o tzv. gentle parentingu, objavljenoj u znanstvenom časopisu PLOS ONE 2024. godine. Druga sudionica, majka dvoje djece u dobi od tri i pet godina, u istom je istraživanju priznala da većinu vremena nema pojma što radi.
To su žene koje godinama čitaju knjige i prate instagramske profile o nježnom, empatičnom, nekažnjavajućem odgoju. One koje ne povisuju glas. One koje svaki tantrum dočekaju udahom i valjanom rečenicom o emocijama. Teoretski rade sve “kako treba”. I upravo su one, pokazuju podaci, najiscrpljenije.
Upravo se na njihovoj iscrpljenosti oblikuje najveći zaokret u roditeljskoj kulturi u posljednjem desetljeću. I taj zaokret, barem prema brojkama, već je u tijeku.
38 posto. Samo toliko
Prema istraživanju koje je krajem 2025. objavila američka obrazovna mreža Kiddie Academy, samo 38 posto roditelja iz generacije Z s djecom u dobi od 0 do 6 godina isključivo primjenjuje gentle parenting. Drugim riječima, čak 62 posto najmlađih roditelja, onih koji su i sami odrasli u doba eksplozije roditeljskih influencerica, miksaju, prilagođavaju, odstupaju. Osamdeset posto ih se slaže s tvrdnjom da ne postoji jedan pravi način odgoja djece. Isti izvor navodi da Gen Z roditelji u prosjeku kombiniraju tri različita roditeljska stila.
Taj novi miks već ima ime, hybrid parenting, i struka ga ozbiljno prati. Klinička psihologinja dr. Vanessa Lapointe za kanadski Today’s Parent kaže da je roditeljska industrija gurnula današnje majke i očeve na “nezgodan teren” jer ih zapljuskuje firehose informacija: TikTok, podcasti, knjige, škole, punice, Instagram. Sve istovremeno primijeniti, nemoguće. A još teže je pri svemu tome imati osjećaj da si dobar roditelj.
Koncept koji nije napisao nijedan psiholog
Tu je neugodna istina na koju struka sada otvoreno upozorava. Pojam gentle parenting nije osmislio nijedan razvojni psiholog. Skovala ga je britanska autorica Sarah Ockwell-Smith, diplomantica psihologije bez dodatnih znanstvenih kvalifikacija, koja je napisala više od desetak knjiga o pristupu koji sama opisuje kao “način postojanja”. Nikada ga nije sustavno istraživala niti definirala.
Prva empirijska studija tog “načina postojanja” objavljena je tek u srpnju 2024. godine, kada su profesorice Annie Pezalla (Macalester College) i Alice Davidson (Rollins College) analizirale uzorak od 100 roditelja u SAD-u. Otkrile su nešto iznenađujuće: roditelji koji sebe identificiraju kao “nježne” doista njeguju visoku razinu topline i rade na regulaciji emocija, i vlastitih i dječjih, ali gotovo se ni oko čega ne slažu kada treba definirati granice. Svi spominju boundaries, ali nitko ih ne postavlja jednako. Sam pojam postao je modna riječ bez zajedničkog sadržaja.
Još je važniji drugi nalaz Pezalle i Davidson. Roditelji koji su u svom nježnom pristupu bili osobito samokritični pokazali su statistički značajno nižu razinu samoefikasnosti od ostalih. Što se više trude prema pravilima iz karusela, to se osjećaju gorim roditeljima. Osamdeset i dva posto ispitanih “nježnih” roditelja opisalo se kao namjerni, za razliku od 42 posto koji su svoje roditelje opisali kao reaktivne. Oni žele biti drugačiji. I upravo to ih dokraja troši.
Za CNN je Pezalla u svibnju 2025. to sažela u jednu rečenicu: “Oni se toliko trude biti emocionalno regulirani 24 sata dnevno da izgaraju.” Stresirani su, dodala je, iznad svake mjere.
Mame, doslovno izgorjele
Gentle parenting nije izumio roditeljski burnout, ali se pojavio usred krize koja nije prošla sama od sebe. Prema znanstvenom pregledu objavljenom u časopisu Healthcare u srpnju 2025., prevalencija roditeljskog burnouta, kliničkog sindroma koji uključuje emocionalnu iscrpljenost, emocionalnu distanciranost od djece i osjećaj neučinkovitosti, u pojedinim zapadnim zemljama dostiže 8 posto.
Najveće međunarodno istraživanje do sada, studija provedena u 42 zemlje s 17.409 roditelja (71% majki), pokazala je da burnout najsnažnije pogađa individualističke kulture, one u kojima se roditeljstvo doživljava kao privatni projekt, a ne kao zajednička odgovornost. Faktor kulture snažnije predviđa burnout od broja djece, njihove dobi ili koliko vremena roditelj s njima provodi.
Europska je slika jednako oštra. Analiza inicijative Make Mothers Matter iz 2025. donosi brojku koja bi trebala biti naslovnica svake konferencije o majčinstvu: više od dvije trećine majki u Europi osjeća se mentalno preopterećeno, a to psihičko opterećenje najčešće dolazi u paketu s anksioznošću, depresijom i kroničnom iscrpljenošću. Analiza izričito naglašava da to nije privatna borba, nego društvena, oblikovana rigidnošću tržišta rada, nedovoljnim roditeljskim dopustima i tradicionalnim očekivanjima od majki.
Pew Research Center već je 2023. izmjerio da 70 posto majki i 60 posto očeva u SAD-u smatra roditeljstvo zahtjevnijim nego što je bilo generaciju ranije, a 29 posto ih je reklo da im je roditeljstvo stresno “većinu vremena ili cijelo vrijeme”. Čak 43 posto roditelja izjavilo je da svoju djecu želi odgajati drukčije nego što su sami odgajani. Upravo taj podatak objašnjava zašto je gentle parenting bio tako privlačan, i upravo taj podatak objašnjava zašto se sada ne odriče, nego preoblikuje.
Što je, konkretno, hybrid parenting
Za razliku od gentle parentinga, hibridni pristup ne obećava savršenstvo. Njegov princip je jednostavan: uzmite što radi, ostavite ono što vam razara dan.
U praksi to znači nekoliko stvari koje struka sada preporučuje bez grižnje savjesti. Prva su granice s empatijom, umjesto izbjegavanja riječi “ne” ili potpunog eliminiranja time-outa, roditelji postavljaju jasna pravila i djeci objašnjavaju zašto ona postoje. Druga je split-shift parenting, podjela smjena: jedan roditelj preuzima dijete dok drugi radi, obavlja posao u kućanstvu ili se odmara. Trgovanje vikend-jutrima postalo je, kako piše IBTimes u siječnju 2026., ključna strategija za očuvanje obiteljske ravnoteže. Treća je najvažnija, otvoreno priznavanje da roditelj nije robot i da povremeno gubljenje strpljenja nije izdaja nijednog pristupa.
Pezalla je za CNN sažela što, prema njezinom istraživanju, svakom djetetu stvarno treba: struktura, toplina, priznavanje njegove individualnosti i pristup roditeljstvu kao dugoj igri. Sve ostalo, kaže ona, buka je u pozadini. To je, napominje, u osnovi autoritativni odgojni stil koji razvojna psihologija poznaje desetljećima. Samo ga danas zovemo drugačije.
Algoritamska kriza
Ono što se u brojkama teško uhvati, a u svakodnevici je sveprisutno, jest da velik dio gentle parenting pokreta nikad nije bio stvarno o djeci. Bio je, barem djelomično, o izvedbi. O majci koja pod svaku cijenu ostaje smirena jer zna da bi netko mogao snimiti njezin lom. O svjesnoj odluci da dijete ne vidi ono što je ona vidjela kao mala. O kolektivnom obećanju generacije da će “prekinuti ciklus”.
To je plemenita ambicija i često uspijeva. Ali, i tu je prva empirijska kritika, pristup koji je izuzetno nježan prema djeci često uopće nije nježan prema roditeljima. I dok Instagram nudi devedesetosekundne klipove savršeno reguliranih majki, istraživanja pokazuju da iza kamere vlada glicerin, ne smirenost.
Ono što se mijenja u 2026. jest upravo to: roditelji, poglavito majke, prestaju tretirati odgoj kao projekt koji mora biti objavljiv. Hibrid nije regresija u autoritarnost ni odustajanje od empatije; to je priznanje da se odgoj ne može ispisati u karuselu s osam slajdova.
Kanarinac u rudniku
Ako postoji jedna rečenica koju vrijedi zadržati iz ovih podataka, ona nije o metodi, nego o perspektivi. Studija objavljena u časopisu Nature Scientific Reports u prosincu 2025. opisuje roditeljski burnout kao kanarinca u rudniku, ne kao osobnu slabost, nego kao rani signal da sustav oko roditelja ne funkcionira. Ne nedostaje više roditeljskog dopusta, ne nedostaje više javnih vrtića, ne nedostaje više fleksibilnih radnih modela, nedostaje samo sve više Instagrama.
Hybrid parenting, pokazuju brojke, nije nova filozofija. On je ostatak, ono što roditeljima ostane kad skinu suvišno. Majke koje su ga prve počele prakticirati nisu postale manje predane. Postale su manje performativne. A djeca, kako Pezalla podsjeća, otpornija su nego što im se vjeruje.
Možda je to i najvažniji pomak 2026. godine: roditelji koji su odrasli na mantri “savršenog djetinjstva” konačno sebi dopuštaju da ne budu savršeni roditelji. Statistika kaže da im tada, zapravo, ide bolje.
FOTO: Unsplash
