U javnom diskursu digitalni rad se često predstavlja kao prostor oslobođenja: fleksibilno radno vrijeme, rad od kuće, samostalno upravljanje karijerom i izbjegavanje hijerarhija tradicionalnog tržišta rada. Platforme poput OnlyFansa, Upworka, Fiverra ili društvenih mreža nude narativ individualnog izbora i poduzetništva, posebno ženama koje su povijesno bile isključene iz stabilnih i dobro plaćenih poslova. Međutim, feministička politička ekonomija upozorava da se izbor ne može analizirati izvan materijalnih uvjeta u kojima se donosi. Pitanje nije mogu li žene birati digitalni rad, nego zašto im se taj izbor sve češće nameće kao jedina održiva opcija.
Prekarni rad i feminizacija nesigurnosti
Pojam prekarnog rada u sociologiji označava oblike zaposlenja koje karakteriziraju nesigurni ugovori, niska i nestabilna primanja, nedostatak socijalne zaštite i slaba radnička prava. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, žene globalno čine većinu u nesigurnim oblicima rada, a taj trend se dodatno produbio nakon ekonomske krize 2008. godine i pandemije COVID-19. Feminističke ekonomistice ovaj proces nazivaju feminizacijom rada i feminizacijom siromaštva jer upravo žene češće preuzimaju fleksibilne, ali nesigurne poslove kako bi uskladile plaćeni rad s neplaćenim radom brige.
Digitalne platforme savršeno se uklapaju u ovu logiku. Freelancing i platformni rad nude fleksibilnost, ali istovremeno prebacuju sav rizik na radnicu. Ne postoji minimalna satnica, plaćeno bolovanje, porodiljno odsustvo niti mirovinski doprinosi. Prema istraživanjima Europske komisije, više od 60 posto platformnih radnika ne može predvidjeti svoje mjesečne prihode, što dugoročno povećava ekonomsku nesigurnost, posebno u kontekstu rasta troškova života.
OnlyFans između seksualne autonomije i tržišne prisile
OnlyFans se često navodi kao primjer digitalne platforme koja ženama omogućava finansijsku nezavisnost kroz monetizaciju vlastitog tijela. Feminističke rasprave o seksualnom radu desetljećima su podijeljene između radikalnih i seks-pozitivnih perspektiva, ali suvremeni kontekst zahtijeva analizu širu od moralnih pozicija. Ključno pitanje nije je li seksualni rad legitiman, već u kakvim ekonomskim okolnostima se odvija.
Statistike pokazuju da je prihodna struktura na OnlyFansu izrazito nejednaka. Procjene govore da više od 80 posto kreatorica zarađuje manje od minimalne plaće u svojim zemljama, dok mali postotak ostvaruje visoke prihode. Ovaj obrazac odgovara onome što ekonomija naziva winner-takes-all tržištem, tipičnim za digitalne platforme. Žene, posebno mlade, često ulaze na platformu u kontekstu inflacije, rasta stanarina i nesigurnog tržišta rada, što dovodi u pitanje ideju slobodnog izbora. Kada su osnovne životne potrebe ugrožene, odluke postaju strategije preživljavanja.
Inflacija, troškovi života i pritisak na individualna rješenja
Inflacija predstavlja rast općeg nivoa cijena, što znači da za isti iznos novca možemo kupiti manje nego ranije. U posljednjim godinama inflacija je posebno pogodila osnovne životne troškove poput hrane, stanovanja i energenata. Feministička ekonomija naglašava da inflacija nije rodno neutralna jer žene u prosjeku imaju niže plaće, češće rade u sektorima s niskim primanjima i snose veći teret neplaćenog rada.
U takvom ekonomskom kontekstu, digitalni rad se nameće kao brzo rješenje za financijske rupe. Freelancing, content creation ili OnlyFans obećavaju brzu monetizaciju vještina ili tijela, ali rijetko nude dugoročnu sigurnost. Umjesto sistemskih odgovora na inflaciju, niske plaće i urušavanje socijalne države, odgovornost se prebacuje na pojedinku da se “snađe” na tržištu.
Neoliberalni feminizam i mit o osnaživanju
Pojam neoliberalnog feminizma opisuje diskurs koji individualni uspjeh žena predstavlja kao dokaz rodne ravnopravnosti, dok zanemaruje strukturalne nejednakosti. U tom okviru, žena koja uspije na OnlyFansu ili kao freelancerka postaje simbol osnaživanja, dok se neuspjeh individualizira i depolitizira. Sociologinja Nancy Fraser upozorava da je feminizam u neoliberalnom kontekstu često kooptiran kako bi legitimizirao deregulaciju tržišta i razgradnju kolektivnih prava.
Osnaživanje bez sigurnosti nije oslobođenje, nego prilagodba. Kada su digitalni poslovi jedina alternativa lošim ili nedostupnim radnim mjestima, tada izbor postaje prisila maskirana slobodom.
Izbor ili nužda u ekonomiji preživljavanja
OnlyFans, freelancing i drugi oblici digitalnog rada ne mogu se razumjeti izvan šire slike globalne ekonomije obilježene inflacijom, prekarizacijom i slabljenjem socijalne zaštite. Feministička analiza ne negira individualnu agenciju žena, ali insistira na tome da se agencija uvijek ostvaruje unutar struktura moći.
Pravo pitanje, stoga, nije biraju li žene slobodno digitalni rad, nego zašto je ekonomski sistem proizveo uvjete u kojima je takav rad često jedina realna opcija. Bez kolektivnih rješenja, regulacije platformi, jačanja radničkih prava i ekonomskih politika koje uzimaju u obzir rodne nejednakosti, digitalni rad će ostati simptom, a ne rješenje krize rada.
FOTO: Pexels
