Logično bi bilo za očekivati da se u Hrvatskoj u lipnju 2025. bruji o umjetnoj inteligenciji, obnovljivim izvorima i geopolitici, no ipak ne. Hrvatska i dalje drži tempo vlastitog karnevala između izvanredne press konferencije, redovnog moralnog sunovrata i lokalnih izbora s okusom sapunice treće produkcije. Iako je sve već viđeno, svaki put nas uspije šokirati, ali ne zato što je novo, nego zato što nas još uvijek boli.
Sisak – kad gradonačelnik brže digne plaću nego barjak
Domagoj Orlić, novo lice na čelu Siska, odlučio je odmah testirati staru narodnu mudrost: “Po jutru se dan poznaje”. Njegovo prvo jutro u uredu nije bilo rezervirano za razgledavanje gradskih problema, nego za dizanje vlastite plaće do zakonskog maksimuma. U gradu gdje su rjeđe prilike od požara, Orlić je sam sebi poželio sretan početak. U vremenu inflacije i egzodusa, Sisak barem zna da se jedan građanin više neće žaliti na životni standard.
Split – “ajmo HDZ, bar znamo što nas čeka”
Nakon što je Puljak bio previše “intelektualan”, “kulturan” i “nekako čudan”, Split se vratio osnovama: HDZ. Tomislav Šuta je novi gradonačelnik – osoba za koju bi i Google upitao: “Mislili ste: Šuta, Tomislav?” I dok se politički komentatori pitaju tko je čovjek, građani Splita vjerojatno samo žele da im se ne sruši škola, ne potopi kvart i da fešta traje duže od jedne večeri. Male stvari. Šta zna narod što je plan prostornog razvoja kad može dobit tri šahta i feštu od sv. Duje?
SDP – samo ime bez sadržaja
Nema više iluzija: SDP više ne postoji kao ozbiljna stranka, već kao metafizički entitet koji se pojavljuje na izbornim listićima iz čiste nostalgije. Izgubili su Rijeku, grad koji im je bio zadnje urbano uporište. To je kao kad ti i najvjerniji pas pobjegne iz dvorišta. Uz to, rasformirane su gradske organizacije u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, kao da su odlučili da im je organizacija ionako smetala u saborskim hodnicima.
SDP je poput softvera iz 2006. koji više nije kompatibilan ni s jednim operativnim sustavom, a programeri su zbrisali u Irsku. Stranački čelnici djeluju kao da im je glavni cilj – ne uprljati se odgovornošću. Kritiziraju HDZ kao da ih netko pita, i sve više podsjećaju na klub za političko preživljavanje, a ne na političku opciju.
Vlada – premijer kao stabilna iluzija
I dok sve gori i pada, Andrej Plenković lebdi iznad svega kao hologram stabilnosti. Kad Plenković govori, ne znaš je li to izjava za medije ili direktna transkripcija iz priručnika EU birokracije. U njegovoj verziji stvarnosti, HDZ je uvijek ozbiljna opcija, a svi drugi su ili komični ili opasni; ponekad oboje.
Plenković uspijeva ostati iznad afere, iznad inflacije, iznad zakona gravitacije.
Marija Selak Raspudić – parole, floskule i ni jedan konkretan mehanizam kako funkcionira grad
Marija Selak Raspudić – parole, floskule i ni jedan konkretan mehanizam kako funkcionira grad
Kandidatura Marije Selak Raspudić za gradonačelnicu Zagreba bila je… hm, kako reći… više filozofski performans nego politička ponuda. Ako išta, to je bila kampanja u kojoj su floskule zamijenile program, parole istisnule projekte, a emocionalni nacionalizam poslužio kao podgrijana juha za birače bez apetita.
Ona se, da podsjetimo, u zbiljskom govoru ponosno deklarirala kao osoba koja se “uspjela roditi kao Hrvatica”. Ova izjava zvuči kao poziv na darvinističko takmičenje u prenatalnom domoljublju. Kao da je izbor državljanstva u maternici bio stvar osobne genijalnosti i hrabrosti.
No, pravo iznenađenje nije došlo iz pupkovine, nego iz glave. Jer kandidatkinja za gradonačelnicu nije uspjela objasniti ni jedan konkretan mehanizam kako funkcionira grad. Niti promet, niti zdravstvo, niti upravljanje otpadom. Zato je, valjda, stalno pričala o “vrijednostima” i “svjetonazoru”, kao da će tramvaji voziti brže ako vjeruju u transcendenciju.
Program? Nije ga bilo. Ili, ako jest, sakrio se iza gomile fraza tipa “Zagreb zaslužuje bolje”, “Vratimo dostojanstvo građanima” i “Vrijeme je za promjenu”, što su sve rečenice koje možeš zalijepiti na bilo koju kutiju keksa i proglasiti je stranačkim manifestom. U stvarnosti, njezina kampanja je djelovala kao seminarski rad bez fusnota.
Hrvatsko zdravstvo, korupcija u bijelom
Da sve ne ostane samo na verbalnim akrobacijama, pobrinuli su se specijalci. Doslovno.
Uhićenja po hrvatskim bolnicama – Kirurzi, ravnatelji, ortopedi, svi u lancu zdravlja – odvedeni zbog sumnje na korupciju, mita, pogodovanje i svega što ide uz špricu i ugovor o javnoj nabavi. Hrvatski pacijent ionako čeka šest mjeseci na MR, ali sada može barem biti siguran da su neki od onih koji su ga pregledali – pregledani od strane USKOK-a.
Zdravstvo je postalo reality show u kojem se liječnici natječu tko će prije postati pacijent pravosuđa. Naravno, svi su “šokirani”, i svi imaju “puno povjerenje u institucije”, što je fraza koju izgovaraju točno dvije sekunde prije nego što angažiraju odvjetnika i prebace imovinu na supružnika.
Apsurd na infuziji
Hrvatska politička scena nije više ni cirkus – cirkus barem ima red i raspored. Ovo je improvizirani performans na trgu, s glumcima koji ne znaju tekst, redateljima koji su davno otišli u Bruxelles i publikom koja, iako zna da je sve lažno, ostaje sjediti jer je platila kartu u obliku PDV-a.
Ostaje samo pitanje: hoće li sljedeći čin biti tragedija, komedija – ili samo još jedan ponedjeljak?
Dok jedni dižu plaće, drugi parole, a treći optužnice, država klizi dalje – ne nužno prema propasti, ali svakako prema sitcomu. Hrvatska danas nije ni tragedija ni farsa. Ona je, da parafraziramo klasike, teatar apsurda s lošim osvjetljenjem i još gorom publikom.
I sve to, naravno, uz poruku: Ponosno se rodi, ništa ne nauči, pričaj visoko, rasti duboko i digni plaću na maksimum. Ako stigneš prije uhićenja.
FOTO: Instagram, Pexels
