U razgovoru s psihologinjom Nensi Friszl Zečević otvaramo vrata temama koje se često prenose iz generacije u generaciju — tihim obrascima boli, srama, samoodricanja i unutarnje borbe žena s naslijeđenim identitetima. Kroz holistički i empatičan pristup, Friszl Zečević osvjetljava kako intergeneracijska trauma, internalizirana mizoginija i kulturni narativi oblikuju emocionalne živote žena danas. No, ovaj intervju nije samo o boli — već o mogućnosti njenog prepoznavanja, razumijevanja i transformacije u snagu, slobodu i autentičnost.
Kako iz Vašeg iskustva intergeneracijska trauma oblikuje emocionalne i identitetske obrasce kod žena u suvremenom društvu?
Intergeneracijska trauma, prema mom iskustvu, može oblikovati emocionalne i identitetske obrasce, ali važno je naglasiti da nije svaka žena njome određena. Obrasci koje vidim u praksi često uključuju prenesene osjećaje srama, krivnje ili potrebe za pretjeranim samoodricanjem, no jednako tako svjedočim snazi, otpornosti i prekidanju tih lanaca. Žene danas sve više razvijaju svijest o vlastitoj vrijednosti i imaju kapacitete birati nove načine ponašanja, osjećanja, postojanja, čak i ukoliko su imale iskustva i osjećale teret nekog teškog obiteljskog nasljeđa.
Na koji način u svakodnevnoj psihološkoj praksi prepoznajete prijenos neizražene boli i neosviještenih obrazaca iz generacije u generaciju, osobito u ženskoj liniji?
Prijenos neizražene boli često se očituje kroz obrasce ponašanja koji nadilaze realne životne okolnosti – primjerice, pretjerani osjećaj odgovornosti za druge, teškoće u postavljanju granica ili osjećaj da moraju “biti jake” bez prava na podršku. U ženskoj liniji to se ponekad očituje kroz tihu patnju ili pokrenuti proces samodestrukcije. Ipak, važno je istaknuti da mnoge žene danas osvještavaju te obrasce, razvijaju emocionalnu pismenost i aktivno rade na tome da unesu više slobode i autentičnosti u svoj život.
Možete li objasniti kako internalizirana mizoginija, kao oblik društveno uvjetovane samomržnje, utječe na formiranje uloge žrtve kod žena?
Internalizirana mizoginija odnosi se na nesvjesno usvajanje društvenih poruka koje umanjuju vrijednost ženstvenosti. U nekim slučajevima može pridonijeti formiranju obrasca sumnje u vlastite sposobnosti, sramu zbog vlastitih potreba ili osjećaju da nije dopušteno biti vidljiva i snažna. No iz svog iskustva mogu reći da to ne znači da žene automatski zauzimaju ulogu žrtve. Mnoge od njih, čak i kad su izložene takvim utjecajima, razvijaju duboko unutarnje samopouzdanje i sposobnost da prepoznaju i transformiraju ove nesvjesne uvjetovanosti.
Kroz koje mehanizme psihe žene nesvjesno reproduciraju obrazac žrtvovanja i kako se taj proces može osvijestiti u terapijskom kontekstu?
Jedan od najčešćih mehanizama je nesvjesna lojalnost – osjećaj da, ako su njihove majke ili bake trpjele, i one same moraju “nositi teret” kao dokaz ljubavi ili pripadnosti obitelji. Također, postoji duboko ukorijenjeno uvjerenje da vrijedimo samo ako se žrtvujemo za druge. U psihološkom radu stvaramo siguran prostor za istraživanje tih uvjerenja, postavljamo pitanja poput: “Što znači biti dobra kći, majka ili partnerica?” i potičemo osvještavanje novih, zdravijih obrazaca odnosa prema sebi i drugima.
U kojoj mjeri smatrate da kulturalni narativi o ženskoj patnji i “svetosti” žrtve perpetuiraju osjećaj krivnje i odgovornosti za tuđu sreću među ženama?
Kulturalni narativi imaju svoju težinu, osobito u zajednicama koje glorificiraju tiho trpljenje i samoodricanje. Ovi obrasci mogu stvarati osjećaj krivnje kada žena izrazi svoje potrebe ili postavi granice. Međutim, važno je naglasiti da živimo u vremenu velikih promjena – sve više žena uči prepoznavati i propitivati te priče, razvijajući unutarnju slobodu da biraju drugačije. Iz mog iskustva, najvažniji korak je osvještavanje: kad žena shvati da sreća drugih nije njena isključiva odgovornost, otvara prostor za izgradnju autentičnih odnosa.
Kako u svojoj praksi pristupate razgradnji duboko ukorijenjenih identifikacija sa žrtvom, bez negiranja stvarnog iskustva boli i traume?
Priznavanje stvarnog iskustva boli je temelj uspješnog terapeutskog procesa. Ne možemo i ne trebamo negirati patnju koju osoba nosi unutar sebe. No, istovremeno, u radu nježno i postojano podržavam klijentice da otkriju vlastitu unutarnju snagu, mogućnosti izbora i osobnu odgovornost za daljnje korake. Proces ne uključuje minimiziranje boli, već njegovo transformiranje iz temelja: bol ne nestaje kad ju ignoriramo, već kad je obuhvatimo s razumijevanjem i ljubavlju prema sebi.
Možete li podijeliti koje su ključne prepreke, ali i prekretnice koje žene susreću u procesu oslobađanja od internaliziranih obrazaca samoponižavanja?
Ključne prepreke su duboko usađeni strah od odbacivanja, osjećaj srama kad izraze svoje potrebe i nesigurnost oko toga “zaslužujem li bolje”. Prekretnice često dolaze kroz male, ali snažne trenutke: kad žena prvi put jasno postavi granicu bez osjećaja da mora sve objašnjavati, ili kad prepozna svoju unutarnju vrijednost neovisno o tuđem odobravanju. Svaki takav trenutak je moćan znak osobnog rasta.
Kakav značaj pridajete radu sa somatskim aspektima traume u procesima razrješavanja intergeneracijskog prijenosa boli?
Rad s tijelom smatram nezamjenjivim dijelom procesa iscjeljenja. Trauma se ne zadržava samo u mislima i emocijama, već i u tijelu – kroz napetost, obrasce disanja, držanje. Kroz somatski rad – svjesno disanje i osluškivanje tijela – klijentice mogu dublje povezati iskustvo tijela i uma te otpustiti ono što je verbalno teško izraziti. To omogućuje autentičnije i trajnije iscjeljenje.
Postoji li specifičan terapijski okvir ili tehnike koje smatrate osobito učinkovitima u radu s internaliziranim obrascima mizoginije i transgeneracijske traume?
U svom radu koristim kombinaciju tehnika: vrlo bitna terapija kod traumatizacija je EMDR, koristim i najsuvremeniji uređaj kvantne medicine za neurofeedback i biofeedback, s klijentima radim na tjelesnoj svjesnosti, ali najvažnije je da pristup bude prilagođen svakoj osobi individualno, jer ne postoji univerzalno rješenje. Fokus je uvijek na pronalasku uzroka ili izvora problema, dijagnosticiranju, promjeni načina i pristupa, te osnaživanju unutarnje svijesti i osobne slobode i neutralizaciji osjećaja krivnje.
Ako promatramo širu društvenu sliku, što smatrate ključnim koracima za kolektivno iscjeljenje “ženskog nasljeđa boli”?
Vjerujem da ključni koraci uključuju edukaciju o emocionalnom zdravlju, stvaranje prostora za otvoreni dijalog o iskustvima žena, međusobnu podršku bez osuđivanja te promicanje vrijednosti osobne autonomije i autentičnosti. Kolektivno iscjeljenje počinje osobnim iscjeljenjem – kada svaka žena prepozna svoju unutarnju vrijednost i prestane nositi teret koji nije njezin, ona postaje nositeljica promjene i za sebe i za buduće generacije.
Kao psihologinja koja njeguje holistički pristup zdravlju, vjerujem da istinsko iscjeljenje nastaje kroz povezivanje tijela, uma i emocija u cjelinu. U svom radu uvijek nastojim vidjeti osobu ispred mene u njenoj punini – s njezinom boli, ali i s njezinom snagom. Ne vjerujem u jedinstvene obrasce koji bi vrijedili za sve žene; vjerujem u individualna iskustva, u osobne puteve rasta i u slobodu da svaka žena sama za sebe definira što za nju znači zdravlje, sreća i snaga. Moj cilj je pružiti sigurno, podržavajuće okruženje u kojem svaka osoba može postati svjesnija svojih unutarnjih resursa i graditi život u skladu sa svojom autentičnom prirodom.
FOTO: Unsplash, Pexels, privatna arhiva
