Prije skoro desetljeća, gostovala sam u političkoj emisiji na nacionalnoj televiziji. Bila sam mlada i u glavi mi je bilo, moraš biti jako ozbiljna, odrješita i jasna u artikulaciji rečenica kako bi te ozbiljno shvatili i sugovornici, voditelj, publika, ali i struka. Kada je emisija završila, nazvala me jedna žena čije sam mišljenje cijenila. Rekla mi je da sam bila dobra, ali da se ubuduće moram malo više smiješiti kako ne bih izgledala odbojno. Ljudi vole ljupke žene, a ne namrgođene i ljutite. Štreberica kakva jesam, usvojila sam njezin savjet iako mi nije baš najbolje sjeo. Sjećam se, od tada do danas, čak i kada snimam voiceovere, gdje nitko ne vidi moje lice, izgovaram rečenice kroz poluosmijeh. Sada, kada sam u kasnim tridesetima, svjesna sam da iako sam obrazovana i emancipirana, zapravo sam produkt mizoginog svijeta. Uvijek se trudim malo više nego što je potrebno, više od potrebnog sam na usluzi i imam razumijevanja kada bih trebala samo okrenuti leđa ili opsovati. Kada sam to odlučila mijenjati, nisam ni slutila koliko će biti teško zanemariti obrasce koji su se zalijepili u moju podsvijest.
Treba li nam i danas Mary Wollstonecraft?
U društvu koje je stoljećima oblikovalo percepcije o ulozi žena, očekuje se da budemo ljupke, blage i uvijek nasmiješene. Ova očekivanja nisu samo društvene norme, to su duboko ukorijenjeni stavovi koji su oblikovani kulturnim, povijesnim i socijalnim faktorima. To su obrasci obiteljskog odgoja. To su pravila ponašanja u radnom okruženju i na ulici. Takvi obrasci su duboko ukorijenjeni i u obrazovni sustav. Još je Mary Wollstonecraft u “A Vindication of the Rights of Woman” (1792) kritizirala način na koji društvo oblikuje žene, upravo kroz školski sustav, i uči ih da budu submisivne i ovisne o muškarcima. A onda smo i nakon izborenih političkih i ekonomskih prava, usred emancipacije čitali priručnike iz sedamdesetih, kako biti dobra žena i učiniti muža sretnim pa sve do danas kada se kroz vjeronauk, povijest i književnost provlače fundamentalistički stavovi u kojima je sramotno i opasno biti išta drugo od njegovateljice, blage, ljupke i skrušene žene.
O ovoj se problematici ipak malo više govori u javnosti, ali ponašanja su i dalje vrlo, vrlo slična. Bolje je nego ranije, ali unutarnji osjećaj je isti. Sve to itekako utječe na samopouzdanje, sliku o sebi i konekciju s vlastitim emocijama.
Što bi trebale žene, a što muškarci?
Povijesno gledano, žene su se oduvijek, osim u nekim materijarhalnim društvima, percipirale kao nježnije i osjetljivije, dok su se muškarci smatrali zaštitnicima i hraniteljima. Ove rodne uloge bile su jasno definirane i podržavane kroz društvene institucije, uključujući obitelj, religiju i obrazovanje. Ženama se govorilo da moraju biti ljupke i blage kako bi se uklopile u društvene okvire i ispunile očekivanja zajednice. Muškarci su, nasuprot, morali igrati svoje uloge. Pitanje je koliko su obje strane zadovoljne tim dodijeljenim ulogama. Ruku na srce, muškarci su ipak malo više zadovoljni pravilima skrojenima za društvo u kojemu ipak uživaju povlašteniji položaj. No, neki možda ne žele ili im je teško biti u ulozi alfe, providera, borca i hranitelja. A očekuje se da budu. Takvi nisu u ništa sretnijoj poziciji od žena.
Utjecaj na samopouzdanje
Kada se ženama neprestano sugerira da moraju biti ljupke i nasmiješene, očito se ne promisli kako to utječe na samopoštovanje i sliku o sebi. Takva očekivanja stvaraju pritisak da se konstantno prilagođavamo tuđim potrebama i željama, zanemarujući svoje vlastite. Jasno je, i kada ti nije dan za osmijeh, show must go on. No, što je to nego potiskivanje emocija koje ne ulaze u spektar lijepih i ugodnih. Skrivati svoje prave emocije kako bi se zadovoljile društvene norme, rezultira gubitkom autentičnosti i osjećaja vlastite vrijednosti. Možda je vrijeme da se normalizira stav o zdravom odnosu prema sebi. I ne, to ne znači da ćemo hodati svijetom bez samokontole i puštati emocije bez da ih se kanalizira, poput djeteta, već znači da je vrijeme da naučimo kako se odnositi prema emocijama, kako ih proraditi i kako posvetiti vrijeme za bavljenje osobnim procesima koji uključuju dubok i raznolik spektar raznih osjećaja.
Neprestano nastojanje da budemo savršene, milijune žene je dovelo do osjećaja nesigurnosti i sumnje u vlastite sposobnosti. Koliko samo žena vjeruje da nisu dovoljno dobre ili da nisu vrijedne bez stalnog odobravanja drugih? Društvene mreže su najbolji pokazatelj toga.
Slika o sebi, ili način na koji se žena percipira, upravo je i narušen zbog stalnog pritiska da budemo ljupke i blage. Kada to nismo, „časti“ nas se epitetima koji se uglavnom pozivaju na našu rodnu ulogu, na seksualnost i ogorčenost zbog izostanka „pravog muškarca“ u našim životu. Mnogima je lakše progutati knedlu i navući uvježbani lažni osmijeh nego se suočavati s osudama, uvredama i savjetima koje nismo tražile. I to je zona u kojoj treba djelovati. Emocionalna autonomija i zauzimanje stava da je žena dovoljna baš takva kakva je, posao je koji moramo obaviti.
Osvještavanje ovih utjecaja prvi je korak prema promjeni percepcija i stvaranju prostora u kojemu žene mogu biti autentične, samopouzdane i emocionalno iskrene. Kroz razumijevanje i preispitivanje ovih društvenih normi možemo raditi na stvaranju društva koje podržava i cijeni individualnost, raznolikost ženskih iskustava i izraza. I ljupke smo, i tužne, i zadovoljne, i ljute, i nježne, i grube, i uplašene, i hrabre… Plošnost je za crteže. Žene su puno više od toga.
FOTO: Unsplash
