Što hiperneovisnost zapravo jest

Hiperneovisnost nije samostalnost. Samostalnost je sposobnost: znati se nositi sama, donositi odluke, nositi posljedice, bez kontinuirane potvrde okoline. To je razvojno postignuće i nešto što većina nas legitimno cijeni.

Hiperneovisnost je drugo: nemogućnost da se ne nosi sama. Razlika je u izboru. Samostalna osoba može tražiti i primati pomoć. Hiperneovisna osoba ne može, ili može, ali kroz toliko unutarnjeg otpora, krivnje ili nelagode da se isplati ne pokušavati.

U kliničkoj literaturi pojam se najčešće povezuje s izbjegavajućim stilom privrženosti, konceptom koji su John Bowlby i Mary Ainsworth razvili šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Djeca koja su naučila da plač ne dovodi do utjehe, bilo zato što su skrbnici bili emocionalno nedostupni, kronično preopterećeni, hladni, kaotični ili predvidljivo razočaravajući, vrlo brzo razviju strategiju: ne tražiti više. Pouzdanije je odustati od zahtjeva nego trpjeti razočaranje koje slijedi nakon njega.

Ta strategija je u djetinjstvu inteligentna. U odrasloj dobi postaje skupa.

Trauma koja ne izgleda kao trauma

Ono što hiperneovisnost čini posebno teško vidljivom jest to što se savršeno preklapa s onim što okolina nagrađuje. Dobivate komplimente: “Ti si fenomenalna, ne znam kako stigneš sve.” Mama vas hvali drugima kao “snalažljivu”. Šef vam povjerava više jer “se može računati na vas”. Partner se opušta jer ne morate ništa. Ne tražite, dakle, ne tražite.

Razlika između zdrave i hiperneovisne osobe nije u tome rade li mnogo, obje rade. Razlika je u tome što hiperneovisnoj osobi misao da netko drugi nešto napravi za nju izaziva tjelesni nemir. Dug. Asimetrija. Strah od onoga što slijedi, od mogućeg očekivanja, kontrole, manipulacije, ili jednostavno razočaranja kad pomoć dođe drugačija od one koju bi sebi pružila. Lakše je sve napraviti sama.

Iz tog razloga hiperneovisnost često ide u paru s naizgled kontradiktornim ponašanjem: ekstremnom dostupnošću drugima. Davati je sigurno. Primati je opasno. Ljudi koji izgaraju u pomaganju drugima, terapijska je istina koju je teško prihvatiti, često nisu prebogati empatijom, nego strukturalno nesposobni biti u poziciji onoga koji prima. Davanje ih drži u kontroli odnosa. Primanje ih čini ranjivima.

Hrvatski kontekst, koji nije isti kao američki

Ovdje treba zastati. Veći dio terapijskog vokabulara koji posuđujemo dolazi iz konteksta u kojem je dominantan kulturni ideal individualizam. Američka hiperneovisna žena bori se protiv mita o samodostatnoj heroini neoliberalne radne kulture, girlboss arhetipa, “I don’t need a man” estetike, self-made mitologije.

Hrvatski kontekst je drugačiji.

Postjugoslavenska generacija žena odrasla je s majkama i bakama koje su radile dvostruke smjene, državni posao i kompletno domaćinstvo, i to bez ikakvog kulturno konzistentnog priznanja da je to neljudski raspored. “Snalažljiva žena” nije bila ideal nego nužnost. Tijekom rata i tranzicije pokazalo se da su upravo žene one koje održavaju kućanstva, infrastrukturu odnosa, brigu o starima i djeci, često uz vlastitu plaću kao primarni izvor prihoda. Generacija koja je sad u tridesetima i četrdesetima naslijedila je tu šablonu kao normu, ne kao iznimku.

To znači da kod nas hiperneovisnost ima dodatni, kulturno utemeljen sloj. Nije samo trauma, to je i identitet. “Sama sam si sve napravila” nije priznanje izolacije, to je dokaz vrijednosti. Tražiti pomoć je, u nizu obiteljskih i radnih konteksta, znak slabosti za koji se plaća skupo: gubitkom statusa, povjerenja, autonomije.

Zato kod nas pojam koji TikTok izvozi kao osobnu patologiju ima i kolektivnu dimenziju koju treba imenovati. Generacija naših majki nije imala izbor. Mi ga imamo, barem djelomično i pitanje je koliko ga koristimo.

Što razlikuje hiperneovisnost od stvarne snage

Tu se događa najvažniji dio razgovora, jer feministička intuicija ovdje može krenuti u pogrešnom smjeru. Kritika hiperneovisnosti nije poziv na ovisnost. Nije poziv da žene budu manje sposobne, manje kompetentne, manje samostalne. Nije ni romantizacija “tradicionalne” raspodjele uloga u kojoj žena “smije” biti slaba jer netko drugi nosi teret.

Pojam koji terapijska literatura nudi kao zdrav cilj nije ovisnost, nego međuzavisnost –interdependence. Sposobnost biti u odnosu u kojem se daje i prima, traži i nudi, oslanja i nosi. Snaga nije u tome da se nikoga ne treba; snaga je u tome da se može birati kome i kako se vjeruje. Hiperneovisna osoba taj izbor nema. Ne može vjerovati, pa ostaje sama. To je gubitak, ne pobjeda.

Test je jednostavan, iako ne i lagan: kad vam netko ponudi pomoć, što se prvo dogodi u tijelu? Olakšanje, neutralnost, ili napetost? Ako je redovito napetost, vrijedi se zapitati zašto. Nije da niste sposobni primiti, niste sigurni da je sigurno primiti.

Kako se to mijenja

Polako, što neće biti popularan odgovor. Mehanizam hiperneovisnosti naučen je tijekom godina i živi u tijelu, ne u glavi. Intelektualno razumijevanje da bi bilo zdravo prihvatiti pomoć ne mijenja refleks koji pomoć odbija.

Klinički pristup koji najviše obećava jest postupna, mala praksa primanja. Pristati na pomoć koja ne podrazumijeva veliku zaduženost. Pustiti prijateljicu da donese kavu. Reći partneru: “Možeš li ti ovo, ja danas ne mogu.” Pisati šefu: “Trebam dan više.” Svaki put kad sustav ne kolabira nakon takvog zahtjeva, dobiva se mali podatak, nije bilo opasno. Akumulacija tih podataka, u terapiji se to zove korektivno emocionalno iskustvo, vremenom mijenja refleks.

Druga, suptilnija razina jest odnos prema vlastitoj iscrpljenosti. Hiperneovisna osoba često ne primjećuje da je iscrpljena dok se ne razboli, ne slomi, ne dobije godišnji nakon kojeg ne može ustati iz kreveta. Trening je u tome da se umor uoči ranije i prizna prije nego što njegov račun naplati tijelo.

I treća: neka vrsta tugovanja. Tugovanje za tim što je hiperneovisnost nekad bila stvarno potrebna. Što je dijete koje smo bile imalo razlog za njezin razvoj. Ne svako odsustvo skrbi nije bilo dramatično, ne svaki roditelj nije bio loš, ali je nešto u sustavu zaključilo da je sigurnije ne tražiti. Taj zaključak nije pogreška djeteta. To je inteligencija djeteta. Sad, kao odrasle, imamo informacije koje ono dijete nije imalo: da su odnosi mogući. Da ima ljudi koji daju bez naplate. Da slabost nije presuda.

Glas koji u nama refleksno kaže “ne, hvala, imam sve” nije neprijatelj. To je dio nas koji je svojevremeno radio važan posao. Sad radi posao koji više nije potreban i koji košta više nego što štedi.

Možda ne treba prestati raditi sve sama. Možda samo treba, jednom dnevno, pustiti da netko donese kavu.

FOTO: Unsplash, Pexels

Što vas je osobno privuklo logoterapiji i egzistencijalnoj analizi, i gdje je vidite kao posebno korisnu u psihijatrijskoj praksi?

Moja prva ljubav bila je psihoanaliza i dugo sam bila uvjerena da će to biti moj put. Međutim, rad s umirućim pacijentima je to promijenio. Jer u tim trenucima ljudi postavljaju najizravnija pitanja o životu, smrti i smislu. U pokušaju da pacijentima pomognem u pronalasku odgovora, otkrila sam egzistencijalni pristup koji je postao moja terapija izbora. Psihodinamsko razumijevanje i dalje integriram u svoj rad, ali vjerujem da svaka dobra psihoterapija u svojoj srži postaje egzistencijalna. Kada se čovjek zaista susretne sa sobom, neizbježno se otvara pitanje slobode, odnosno što će učiniti sa sobom i kako će živjeti smisleno. Logoterapija definitivno pomaže da se ne izgubimo u beskonačnoj analizi, nego usmjerava na preuzimanje odgovornosti i konkretne izbore koji su jednako bitni kao i poznavanje sebe.

U psihijatrijskoj praksi logoterapijski pristup je vrijedan jer polazi od ideje da psihička ograničenja ne oduzimaju čovjeku mogućnost da pronađe smisao, bez obzira na okolnosti ili traumu koju je proživio. To osobi može vratiti osjećaj dostojanstva i nade, bez obzira na dijagnozu.

U radu sa stresom i traumom, kako razlikujete “normalnu reakciju na teško iskustvo” od stanja koje već traži terapijsku intervenciju?

 Jako je važno je razlikovati normalnu reakciju na teške događaje od stanja koje zahtijeva terapijsku intervenciju, jer se danas često medikaliziraju emocije pa se na psihijatrijski pregled dovodi osoba koja je tužna jer je izgubila supružnika ili prekinula vezu. Nije svaka patnja patologija. Postoje iskustva koja bole upravo zato što su ljudska, logično povezana s gubitkom, promjenom ili povredom. Takva patnja ne traži uklanjanje ili sediranje, nego prostor da bude proživljena. Granica između normalne reakcije i stanja koje zahtijeva terapiju ne nalazi se u samoj boli, nego u njezinu intenzitetu, trajanju i utjecaju na funkcioniranje. Kada osoba više ne može spavati, jesti ili održavati svakodnevne aktivnosti, tada patnja prelazi njezine kapacitete i potrebna je pomoć. Terapija u tom trenutku nije samo ublažavanje simptoma, nego prostor u kojem proživljeno iskustvo može dobiti oblik i smisao.

Kod poremećaja ličnosti, što vam je najvažnije u stvaranju terapijskog odnosa – i što je najteže održati kroz vrijeme?

U terapijskom odnosu ne postoji jedno pravilo koje vrijedi za sve. Ono što je najvažnije već je na neki način zapisano u strukturi ličnosti pojedinca. Terapija postaje učinkovita kada osoba dobije upravo ono što joj je najviše nedostajalo u ranijim odnosima. To su primjerice povjerenje i sigurnost kod paranoidnih obrazaca, stabilnost kod graničnih ili osjećaj istinske viđenosti kod narcističnih. Najveći izazov pritom nije samo prepoznati tu potrebu, nego izbjeći ponavljanje istih problema u odnosima koje je osoba već doživjela. Upravo zato je nužno da terapeut bude svjestan vlastitih reakcija koje se javljaju u odnosu. To mogu biti osjećaji ljutnje, bespomoćnosti, nesigurnosti, ali i privlačnost, potreba za spašavanjem, pretjerana bliskost… Te reakcije nisu prepreka terapiji, nego njezin ključni materijal. Ako ih terapeut ne prepozna, nesvjesno ponavlja isti obrazac; ako ih osvijesti i obradi, upravo tu nastaje mogućnost novog, istinski terapijskog odnosa.

Sindrom sagorijevanja: koje su “rane crvene zastavice” koje ljudi često ignoriraju dok ne bude prekasno?

Burnout rijetko dolazi naglo, već se postupno uvlači u svakodnevni život. U početku se javlja emocionalna iscrpljenost i distanca u kojoj je osoba fizički prisutna, ali psihički odsutna, a s vremenom dolazi i do pada učinkovitosti. Ono što je nekada bilo jednostavno postaje teško i zahtjevno. Ono što bi trajalo pet minuta sada traje sat vremena. Postaje teško odgovoriti na mail, uzvratiti poziv, donijeti odluku ili dovršiti najjednostavnije obaveze. Cinizam i osjećaj besmisla javljaju se kasnije, ali problem je što se rani znakovi često ignoriraju i pripisuju običnom umoru. Upravo zato je važno razvijati osjetljivost na vlastite unutarnje signale.

U logoterapiji se puno govori o smislu, kako radite sa osobom koja kaže: “Ne osjećam ništa, sve mi je prazno”?

Kada osoba kaže da ne osjeća ništa i da je sve prazno, to gotovo nikada nije stvarna praznina. Najčešće se radi o prekidu kontakta sa sobom koji je nastao kao obrambeni odgovor na preintenzivna iskustva. U tom smislu „ne osjećati“ postaje način preživljavanja. Terapija tada ne pokušava nasilno vratiti osjećaje, nego stvara siguran prostor u kojem se kontakt može postupno obnoviti. Nutrina nikada nije prazna, ona je samo nedostupna. To iznova potvrđujem u radu s klijentima koji su se naizgled činili praznima, a u terapiji su se postupno razotkrivali kao kompleksni i sposobni za smisao. Tako da terapija nije „punjenje praznine“ nego ponovno otkrivanje i uspostavljanje kontakta s onim što je oduvijek bilo tu ali je iz različitih razloga potisnuto.

Moralna ozljeda (moral injury) sve se češće spominje u pomagačkim zanimanjima – kako je prepoznati i po čemu se razlikuje od burnouta?

Moralna ozljeda sve se češće prepoznaje u pomagačkim zanimanjima i razlikuje se od burnouta po svom izvoru. Za razliku od burnouta, moralna ozljeda ne nastaje iz iscrpljenosti, nego iz etičkog konflikta. Moralna ozljeda nastaje u situacijama u kojima osoba zna što bi bilo ispravno učiniti, ali to ne može zbog ograničenja sustava, primjerice kada liječnik mora odlučiti kojem će pacijentu dati respirator, a kojemu neće. U takvim okolnostima javljaju se snažni osjećaji krivnje, srama i izdaje vlastitih vrijednosti. Psihoterapija može pomoći u obradi tih iskustava, ali ne može ukloniti njihov uzrok, zbog čega su nužne i šire, sistemske promjene.

Možete li opisati jedan primjer logoterapijske tehnike ili pitanja koje često otvara pomak kod klijenata u krizi?

U radu s osobama u krizi često koristim jednostavno pitanje koje otvara novu perspektivu: Što bi volio da si napravio kad bi gledao na ovu situaciju pred svoju smrt? Takav pogled uklanja višak vanjskih očekivanja, strahova, pritiska i dovodi osobu bliže onome što je za nju stvarno važno. A kroz logoterapiju upravo je bitno da osoba dođe u kontakt s odlukom koja je najviše u skladu s njom samom, ne nužno najlakšom ili „najispravnijom“, nego onom koja je za nju najistinitija

Projekt “Sentinel uma”: što vas je motiviralo da se uključite i koje su najveće prepreke destigmatizaciji mentalnog zdravlja kod liječnika i zdravstvenih djelatnika?

Projekt Sentinel Uma nastao je iz osobnog iskustva i potrebe koju smo prepoznale među kolegama. Suočavanje sa suicidima liječnika i svakodnevnim pritiscima struke otvorilo je pitanje mentalnog zdravlja unutar sustava koji ga često zanemaruje. Jednostavno smo vidjele potrebu na koju nije bilo odgovoreno. Najveća prepreka destigmatizaciji nije samo društvo, nego i ono što su sami liječnici internalizirali. U medicinskoj kulturi i dalje dominiraju vanjska i intelektualna postignuća, dok se emocionalni aspekt potiskuje. Mnogi liječnici pate u tišini, a nedavno istraživanje koje smo proveli pokazalo je i da često posežu za psihofarmacima bez traženja stručne pomoći. Cilj projekta je stvoriti prostor u kojem će briga o sebi postati jednako legitimna kao i briga o drugima.

Radili ste i na projektima mentalnog zdravlja adolescenata i emocionalnog zdravlja žena – koje razlike primjećujete u potrebama i jeziku podrške između tih populacija?

U radu s adolescentima ključno je izbjeći patroniziranje i moraliziranje, jer su izrazito osjetljivi na neautentičnost i brzo je detektiraju. Važno je govoriti njihovim jezikom ne kroz imitaciju, nego kroz stvarno razumijevanje njihovog svijeta, uz spremnost terapeuta da bude autentičan, pokaže vlastitu ljudskost i time postane netko kome mogu vjerovati. Ono što im je najpotrebnije jest osjećaj da netko stvarno je uz njih, da ih vidi i razumije.

S druge strane, u radu sa ženama često se pokazuje koliko je važno precizno verbalizirati njihovo unutarnje iskustvo. Kada im se emocije jasno imenuju, dolazi do prepoznavanja i olakšanja. Posebno su im važne teme krivnje, srama, pa potom i potisnute ljutnje, granica i vlastitih potreba, a shvatila sam da žene isto jako vole kada se govori o seksualnosti.

Kao edukatorica: što biste voljeli da svaki budući terapeut “uđe u praksu” s jednom jasnom unutarnjom vještinom ili stavom – i zašto baš to?

Vjerujem da nije dovoljno poznavati teoriju, nego ju je potrebno živjeti i utjeloviti. Terapija se mijenja i postaje efikasna u trenutku kada terapeut prestane djelovati isključivo iz intelekta i počne biti istinski i intuitivno prisutan u odnosu. Frankl je takav susret nazivao egzistencijalnim i smatrao ga važnijim od bilo koje tehnike. Taj susret nije moguć bez ozbiljnog osobnog rada, niti iz pozicije predrasuda, moraliziranja ili patologiziranja, nego zahtijeva otvorenost i radoznalost prema unutarnjem svijetu bez donošenja brzih sudova. To ujedno znači i da ne možemo voditi druge dalje nego što smo sami stigli. Što smo više u kontaktu s vlastitom krivnjom, agresijom, seksualnošću, slobodom ili smrtnošću, to ćemo autentičnije i sigurnije moći biti uz drugoga. Terapeut ne djeluje samo kroz ono što zna, nego kroz ono što jest. A ta razina prisutnosti je najsnažniji terapijski alat.

FOTO: Lea Murn privatna arhiva

Kako izgleda u stvarnom životu

Fawn response se prepoznaje po brzini. Konflikt se pojavi, a vi već imate poriv da ga neutralizirate. Ne zato što ste sigurni da je kompromis najbolji, nego zato što vam je napetost nepodnošljiva. Možda se zateknete kako se ispričavate i kad objektivno niste krivi. Možda govorite “ma nije ništa” i kad jest nešto. Možda pristajete na stvari koje vam ne odgovaraju, samo da se drugi ne osjeća loše.

U vezi se to zna vidjeti kao stalno ugađanje partnerovu ritmu, raspoloženju i preferencijama. U prijateljstvima kao preuzimanje uloge osobe koja sluša, razumije i oprašta, dok vaše potrebe nekako stalno ostaju za “kasnije”. Na poslu kao spremnost da pokrijete tuđe propuste, da izbjegnete neugodne razgovore, da kažete “može” i kad ste već na rubu.

Paradoks je što ljudi s fawn responseom često imaju reputaciju stabilnih i “lakih za suradnju”, dok iznutra žive u kroničnom oprezu.

Zašto se to često zamijeni s dobrotom

Dobrota je izbor. Empatija je kapacitet. Zrelost je mogućnost da ostaneš u razgovoru i kad je neugodno, bez da izgubiš sebe. Fawn response je automatska reakcija na prijetnju. U njegovoj srži nije velikodušnost nego strah od posljedica.

Zato se fawn response često hrani tuđim očekivanjima. Kad te netko doživljava kao osobu koja “ne pravi probleme”, to može izgledati kao kompliment, ali često znači da ste postali praktični. U odnosima u kojima nema sigurnosti, fawn response postaje valuta mira. Plaćate ga šutnjom, popuštanjem i samoponištavanjem.

Kako znate da ne “pomažete”, nego se štitite

Jedan od najjasnijih znakova je osjećaj nakon situacije. Ako nakon “smirivanja” osjećate prazninu, sram, ljutnju prema sebi ili gorčinu, vjerojatno niste djelovali iz mira nego iz panike. Drugi znak je tijelo. Ako vam srce ubrza, u grlu se stisne knedla, a onda automatski krenete ublažavati, objašnjavati, pravdati se ili nuditi rješenja, to nije samo komunikacijski stil. To je živčani sustav koji traži sigurnost.

Treći znak je to što vam je teško podnijeti tuđu nelagodu. Ne tuđu bol, nego tuđu ljutnju, razočaranje ili tišinu. Kao da je na vama odgovornost da se sve odmah popravi.

Kako fawn response utječe na granice i samopoštovanje

Kad je ugađanje osnovna strategija, granice postaju mutne. Ne zato što ih nemate, nego zato što ih ne uspijete izgovoriti na vrijeme. Učite se čitati druge, predviđati njihove reakcije i prilagođavati se prije nego što dođe do konflikta. S vremenom prestanete razlikovati što stvarno želite, a što radite da se ne bi dogodilo nešto loše.

Samopoštovanje u takvom obrascu često ovisi o tuđoj potvrdi. Ako su drugi zadovoljni, vi ste “dobro”. Ako su ljuti, vi ste “pogriješili”. I tu nastaje začarani krug: što više spašavate odnose, to manje vjerujete da vas netko može voljeti i kad niste savršeno ugodni.

Zašto je teško prestati

Zato što prestanak ne izgleda kao olakšanje, nego kao rizik. Kad krenete postavljati granice, u početku se može činiti kao da radite nešto pogrešno. Možete osjećati krivnju, nelagodu, pa čak i strah, iako racionalno znate da tražite normalne stvari. To je normalno. Vaše tijelo uči novo pravilo: da konflikt nije nužno opasnost, da “ne” ne znači gubitak ljubavi, i da tuđa reakcija nije vaša odgovornost.

Što može pomoći već danas

Prvi korak je usporiti reakciju. Fawn response je brz, zato mu je protuteža pauza. Ne morate odmah odgovoriti, objasniti, riješiti. Dovoljno je reći: “Dajte mi malo vremena da razmislimo.” ili “Čujem vas, ali trebam trenutak.” Time šaljete signal tijelu da niste u opasnosti i da imate prostor.

Drugi korak je razlikovati empatiju od samoponištavanja. Možete razumjeti tuđe emocije i svejedno ne popustiti. Možete biti topla i jasna u istoj rečenici. Možete reći: “Shvaćam da ti je ovo važno, ali ja ovo ne mogu.” To nije hladnoća. To je granica.

Treći korak je tolerirati tuđu nelagodu. Netko će se možda naljutiti. Netko će možda dramatično reagirati. Netko će se možda povući. To ne znači da ste loša osoba. To često znači da odnos više ne može funkcionirati na vašoj šutnji. A to je važna informacija.

Kad “mir” nije mir, nego šutnja

Ako ste cijeli život učili da je vaša uloga da smirite, ispeglate i spasite, možda vam mir izgleda kao odsustvo konflikta. Ali pravi mir nije tišina koja vas boli. Pravi mir je osjećaj da smijete biti autentična i kad se drugi ne slažu s vama. Da smijete reći “ne” bez straha da ćete izgubiti vrijednost.

Fawn response nije sramota. To je trag nečega što ste nekad morali raditi da biste preživjeli emocionalno. Dobra vijest je da ono što je naučeno može biti i „odnaučeno“. Polako, sigurno i uz dovoljno podrške.

Ako se prepoznajete, možda vam nije problem u “preosjetljivosti” ili u tome da ste “previši dobri”. Možda vam je živčani sustav dugo vjerovao da je sigurnost jednaka ugađanju. A sad je vrijeme da nauči nešto novo: da ste sigurni i kad se ne spašavate.

FOTO: Pexels, Dupephotos

Šećer djeluje poput droge

No, u našem tijelu i mozgu šećer djeluje poput droge. Što ga više jedete, žudite za još; kad ga jednom počnete jesti, teško je prestati.

Istraživanja su pokazala kako mnogi ljudi koji se bore s ovisnošću o hrani ili prejedanjem također se nose s blagom do umjerenom anksioznošću, depresijom ili ADD-om.

Provjereno je da gotovo uvijek u pozadini ovisnosti postoje emocionalne komponente. To su duboke, nezadovoljene emocionalne potrebe – potrebe za razumijevanjem, vrednovanjem, empatijom, ljubavlju i suosjećanjem. Sve to pokušavamo ispuniti hranom, šećerom, pa čak i drugom krajnošću – postizanjem savršenog tijela.

Psiholozi ističu kako emocionalni korijeni ovisnosti mogu proizaći iz traume iz djetinjstva. Svaka ovisnost ukorijenjena je u traumi iz djetinjstva, rani iz djetinjstva i načina na koji smo “zapeli” u razvoju.

Nepreboljene traume iz djetinjstva

Nepreboljene traume iz djetinjstva mogu imati značajan utjecaj na našu emocionalnu dobrobit i ponašanje u kasnijim fazama života. Osobe koje su prošle kroz traumatična iskustva često razvijaju različite obrambene mehanizme kako bi se nosile s tim bolnim emocijama kao što je i izražena potreba za slatkim.

Kada smo izloženi traumi, naše tijelo i um doživljavaju visok stupanj stresa. Kako bismo se nosili s tim stresom, naš organizam može proizvoditi kortizol, hormon stresa koji utječe na naš apetit.

Signal za podršku i iscjeljenje

Važno je osvijestiti da žudnja za slatkim može biti signal da je potrebno obratiti pažnju na naše emocionalno stanje i tražiti adekvatnu podršku. Terapija može biti korisna za procesuiranje traumatskih iskustava i razvijanje zdravih strategija suočavanja s emocijama jer slatkiši su samo trenutačna utjeha koja ne rješavaju temeljni uzrok emocionalnih izazova. Ono što će dugoročno imati kvalitetniji utjecaj na psihičko zdravlje je razgovor s bliskim osobama, terapeutski rad ili sudjelovanje u aktivnostima koje nam pružaju zadovoljstvo i ispunjenje. Važno je potražiti podršku stručnjaka kako bismo pravilno procesuirali i preboljeli traumu i razvili zdrave strategije suočavanja s emocijama, osiguravajući tako cjelokupno blagostanje i emocionalnu stabilnost. Ne odustajte od borbe za svoj boljitak jer zaslužujete nježnost i najbolji tretman prema sebi.

FOTO: Unsplash, Pexels