Igra s čitateljem

Cortázar u uvodnoj napomeni nudi čitatelju izbor: romani se mogu čitati linearno, od prvog do 56. poglavlja, i kao takav funkcionira kao konvencionalni narativ. No može se čitati i prema tablici skokova koja knjige pretvara u labirint poput same dječje igre školica, gdje se skače s polja na polje, nekad naprijed, nekad unatrag, nikad sasvim sigurno kamo će se završiti. Drugi način čitanja uključuje sva poglavlja, umetajući tzv. “potrošiva poglavlja”, esejističke ekskurze, citate, fragmente koji narativ razbijaju i istovremeno obogaćuju.

Ta struktura nije puka formalna vježba. Cortázar je njome postavio temeljno pitanje: tko priča priču, pisac ili čitatelj? Odgovor koji nudi jest: oboje.

Dva kontinenta, jedan nemir

Radnja se odvija na dva mjesta. U prvom dijelu pratimo Horacioa Oliveiru, argentinskog intelektualca koji živi u Parizu, besciljno luta, filozofira, voli Magu, zagonetnu ženu koja intuicijom doseže ono što on umom ne može i druži se s gomilom ekscentričnih prijatelja u tzv. Klubu zmije. U drugom dijelu Oliveira se vraća u Buenos Aires, gdje njegova potraga za smislom dobiva gorče, ironičnije nijanse.

Pariz i Buenos Aires nisu samo kulise. To su dva načina bivanja u svijetu, dvije kozmologije, i Cortázar između njih napinje cijeli roman kao žicu.

Zašto čitati danas

Školice su roman o nemiru koji ne nalazi razrješenja i upravo zato ostaju nevjerojatno aktualne. Oliveira nije heroj koji rješava probleme; on je čovjek koji ne zna ni kako formulirati pravo pitanje. U tome je blizak svakom čitatelju koji se ikad osjećao izgubljenim ne zbog nedostatka odgovora, nego zbog sumnje da prava pitanja nikad nisu ni postavljena.

Cortázar piše s lakoćom koja prikriva ogromnu erudiciju, jazz, filozofija, surrealizam, svakodnevna apsurdnost Buenos Airesa i sve to pretvara u roman koji se, paradoksalno, čita kao igra, a pamti kao ozbiljna literatura.

Za one koji još nisu čitali: počnite od prvog poglavlja, ali znajte da negdje postoji i drugi ulaz.

FOTO: Dupephotos, mvinfo.hr