Tradicionalna žena: simbol časti ili sredstvo kontrole

U patrijarhalnim društvima, ženska uloga bila je jasno definirana: majka, supruga, čuvarica doma, nositeljica tradicije. U slavenskoj, balkanskoj, ali i široj europskoj kulturi, žena je često bila srce kuće, ali rijetko njezin glas. Uloga joj je bila časna – ali i strogo kontrolirana.

Pogledamo li primjere iz prošlosti, poput Hrvatske u 19. i početkom 20. stoljeća, tradicionalna žena bila je „ponos kuće“, ali njezino obrazovanje, politički angažman ili ekonomska samostalnost nisu bili društveno poželjni. U selima, žene su radile na zemlji, rađale djecu i održavale običaje, ali nisu odlučivale.

Politika i religija: saveznici retradicionalizacije

U 21. stoljeću, čini se da su politika i religija ponovno pronašle zajednički jezik u narativu o „zaštiti obitelji“, „vrednovanju majčinstva“ i „povratku pravim vrijednostima“. U mnogim zemljama Istočne Europe – uključujući Poljsku, Mađarsku, Srbiju i djelomično Hrvatsku – političke elite sve češće zazivaju tradicionalne rodne uloge kao lijek za demografsku krizu, pad nataliteta i „krizu identiteta“.

Primjer: mađarska vlada pod Viktorom Orbánom nudi znatne porezne olakšice ženama koje rode četvero i više djece, ali istovremeno ograničava spolni odgoj, prava LGBT+ zajednice i feminističke organizacije. Poruka je jasna: žena je poželjna ako rađa i ostaje u okviru „naravnog“.

Mediji i nostalgija: retro je ponovno in

Kroz popularnu kulturu i medije također svjedočimo suptilnom povratku tradicionalnih uloga. Instagram profili „tradwives“ (tradicionalnih žena) slave žene koje se odriču karijere da bi služile obitelji. U TikTok videima gledamo savršeno stilizirane majke koje peku kruh i odgajaju petero djece uz osmijeh. Netflix serije poput The Crown i Bridgerton romantiziraju doba kada su žene bile „kraljice doma“.

Ove poruke, premda naizgled bezopasne, često zamagljuju stvarnost povijesne nepravde i neravnopravnosti.

Žena danas: između izbora i očekivanja

Retradicionalizacija ne dolazi kao eksplicitna zabrana prava – ona se događa tiho, kroz pritisak, sramoćenje, valorizaciju „prirodne“ žene i moraliziranje izbora koji odstupaju. Suvremena žena često je rastrgana između ideala moderne neovisnosti i tradicionalnih očekivanja: biti majka, ali i karijerno uspješna; biti poželjna, ali ne „previše slobodna“; biti poslušna tradiciji, ali i nositeljica napretka.

Primjerice, mlade žene u Hrvatskoj sve češće svjedoče neformalnim pritiscima na „ženstvenost“, sklonost „obiteljskim vrijednostima“ i očekivanje da će se „s vremenom primiriti“. Feministički pokret se na to neprestano pokušava oduprijeti – ali povratak tradiciji dolazi iz mnogih kutova.

Je li retradicionalizacija nužno loša?

Važno je postaviti i kontra-pitanje: može li povratak nekim oblicima tradicije biti osnažujuć? Za neke žene, izbor da budu domaćice ili majke nije nužno podređenost, već osobna odluka. Problem nastaje kada tradicija postane obaveza, a izbor se pretvori u dužnost.

Ravnoteža se, dakle, ne nalazi u potpunom odbacivanju tradicije, već u pravu žene da bira – slobodno, informirano i bez osude.

Retradicionalizacija društva ne mora biti opasna ako se odvija kao slobodan povratak vlastitim korijenima. No kad postane alat za kontrolu, zaustavljanje društvenog napretka i redefiniranje uloge žene unutar rigidnih okvira – tada postaje izazov demokraciji, jednakosti i osobnoj slobodi.

U konačnici, borba nije protiv tradicije, već za mogućnost izbora. I u tom izboru, prava žena ne smiju biti prošlost nego temelj budućnosti.

FOTO: Unsplash, Pexels

Od kruha i ruža do cvijeća i bombonjera

Fraza “Kruh i ruže”, koja potječe iz istoimenog štrajka tekstilnih radnica u SAD-u 1912. godine, sažima suštinu ženskih zahtjeva: kruh kao pravo na dostojanstven rad i ekonomsku sigurnost te ruže kao pravo na bolji život, kulturu i slobodno vrijeme. Danas se taj simbolizam zamjenjuje površnim gestama – ruže bez kruha postale su standard.

No, žene i dalje rade za niže plaće u usporedbi s muškarcima. Prema podacima Eurostata, rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj 2023. iznosio je 11,3%, što znači da žene u prosjeku zarađuju manje za isti posao. Osim toga, žene su češće zaposlene u slabije plaćenim sektorima poput obrazovanja i zdravstva, dok su rukovodeće pozicije još uvijek većinom u rukama muškaraca.

Trudnoća – pravo ili prepreka?

Iako su zakonski zaštićene, žene u Hrvatskoj se i dalje suočavaju s diskriminacijom na tržištu rada zbog trudnoće. Prema istraživanju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, svaka treća žena u Hrvatskoj doživjela je neki oblik diskriminacije na radnom mjestu zbog trudnoće – od nemogućnosti napredovanja do gubitka ugovora na određeno vrijeme.

Trudnoća se često ne doživljava kao normalan dio života već kao problem poslodavcima. Istodobno, očevima se često ne daju jednake mogućnosti za korištenje roditeljskog dopusta, što dodatno opterećuje žene.

Neplaćeni rad: nevidljiv, ali ključan

Kućanski poslovi i briga o djeci i dalje su pretežno ženska odgovornost. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, žene u Hrvatskoj u prosjeku provedu dvostruko više vremena na neplaćene kućanske obaveze nego muškarci. I dok se u nekim obiteljima taj teret ravnomjernije raspoređuje, društvene norme još uvijek favoriziraju tradicionalnu podjelu uloga.

Ironično, žene koje se odluče posvetiti karijeri često su kritizirane kao “loše majke”, dok muškarce koji preuzmu dio kućanskih obveza društvo hvali kao “iznimne očeve”. Ova dvostruka mjerila pokazuju da ravnopravnost još nije postignuta.

Feminizam 2025.: Stigmatizacija i retradicionalizacija

Iako se feminizam izborio za mnoga prava, on je i dalje stigmatiziran. Nerijetko se prikazuje kao radikalni pokret umjesto kao ono što jest – borba za jednakost. Pojavljuju se i trendovi retradicionalizacije, gdje se promoviraju konzervativne vrijednosti koje ograničavaju ulogu žena na majčinstvo i obitelj.

Takvi procesi često dolaze iz političkih i društvenih krugova koji žele zadržati status quo. U isto vrijeme, stvarni problemi – ekonomska neovisnost, politička zastupljenost i ravnopravna podjela obaveza – ostaju neriješeni.

Povratak poante 8. marta

Ako želimo da 8. mart ponovno dobije svoje pravo značenje, moramo prestati gledati na njega kao na dan darivanja i početi ga shvaćati kao dan podsjetnika na borbu koja još nije gotova. Prava žena ne bi smjela ovisiti o dobronamjernosti poslodavaca, političara ili partnera, već o sustavnim promjenama koje osiguravaju jednake mogućnosti i jednak tretman u svim aspektima društva. Ruže su lijepe, ali bez kruha nemaju nikakvu vrijednost.

FOTO: Pexels

“Sufražetkinja” – Carol Drinkwater

Ova fascinantna povijesna priča prati život mladih žena koje se pridružuju sufražetskom pokretu u Engleskoj. Kroz osobne priče protagonistica otkrivamo s kakvim su se preprekama suočavale u borbi za ravnopravnost.

“The Women’s Suffrage Movement” – Sally Roesch Wagner

Ova knjiga donosi pregled ženskog sufražetskog pokreta u SAD-u kroz oči aktivistica koje su pomicale granice u borbi za pravo glasa. Priče su temeljene na stvarnim događajima i nude dubok uvid u povijest pokreta.

“Things a Bright Girl Can Do” – Sally Nicholls

Smještena u razdoblje Prvog svjetskog rata, ova knjiga prati tri mlade žene koje dolaze iz različitih društvenih slojeva, ali ih povezuje zajednička strast za promjenom. Kroz njihove oči promatramo izazove, rizike i pobjede koje su sufražetkinje morale proći.

“No Surrender” – Constance Maud

Jedan od rijetkih romana napisanih u vrijeme kada se borba za pravo glasa još uvijek vodila, “No Surrender” nudi autentičan prikaz života i izazova s kojima su se sufražetkinje suočavale. Knjiga kombinira političku dramu s emotivnim portretom junakinja.

“The Suffragette: The History of the Women’s Militant Suffrage Movement” – Sylvia Pankhurst

Ova knjiga nije samo povijesni prikaz sufražetskog pokreta već i osobno svjedočanstvo jedne od najpoznatijih britanskih sufražetkinja, Sylvie Pankhurst. Kroz njezine riječi oživljavaju događaji koji su oblikovali moderni feminizam.

Sufražetkinje su svojim djelovanjem promijenile povijest i položile temelje za ravnopravnost spolova koju danas uživamo. Njihove priče pretočene u književnost pružaju uvid u hrabrost, odlučnost i neodustajanje koje su obilježile ovaj pokret. Ako vas zanima povijest ženskih prava ili tražite inspirativne priče snažnih žena, ove knjige su odličan izbor!

FOTO: Unsplash, Amazon

Kako je počeo Vaš aktivistički rad u udrugama i što Vas je potaknulo da se posvetite borbi za prava osoba s invaliditetom te prava žena i djece?

Prva udruga koju sam osnovala sa svojom tadašnjom suprugom ( živjele smo zajedno 6 godina) je bila udruga Nostra Domus- za prava žena, djece i osoba s invaliditetom. U toj udruzi je vladala inkluzija (suživot osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta) članova udruge kada je i nastao Deafblind bend EnTre. Članovi benda su surađivali,stvarali kroz razumijevanje inkluzije. Djelovali smo u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, počeli nastupati na UpsetArt festivalu, CeKaTe te sam ostvarila mnoga poznanstva koja i danas traju. No, 2023. sam izašla iz te udruge jer nažalost nije svaki čovjek za inkluziju.

Druga udruga koju sam osnovala sa svojim prijateljem iz djetinjstva, 2021 god., je Udruga osoba oštećena sluha Centar Zagrebačka županija, u kojoj sam i voditelj brojnih projekata gdje potičem članove da se aktiviraju u zajednicu, promoviram hrvatski znakovni jezik.

Koji su najvažniji projekti na kojima trenutačno radite u udrugama i kako ti projekti utječu na zajednicu?

Svi projekti koje radimo u udruzi Centar su jednako važni jer, nažalost, toliko toga nedostaje u svijetu osoba oštećena sluha, a što je ustvari normalno. Jedini u državi provodimo projekte natjecanja u ribolovu, streličarstvu, povezivanja članova kroz cijelu Zagrebačku županiju, ali smo i među četiri udruge u državi koja provodi projekt osobne asistencije ( osobni asistent, komunikacijski posrednik, prevoditelj hrvatskog znakovnog jezika) koji plaća Ministarstvo rada,socijalne politike. Imamo nekoliko zaposlenika uz mnogo volontera. Na taj se način otvaramo zajednici u kojoj živimo ,približavamo hrvatski znakovni jezik svima koji ga žele upoznati, ali i upoznati nas osobe sa invaliditetom jer postoji stara primitivna stigma kroz koju nas ljudi diskriminiraju, omalovažavaju, boje se nepoznatog.

S obzirom na izazove s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, što smatrate najvećim preprekama u Hrvatskoj za postizanje ravnopravnosti?

Ravnopravnost je teška, neshvaćena riječ. Lako ju je umetnuti u rečenicu ,ali u praksi nigdje nije ostvarena. Tako nam je valjda u DNK.

Kakva je trenutna situacija u pogledu zakonskih prava i podrške za osobe s invaliditetom? Postoje li određene reforme ili promjene koje biste željeli vidjeti u narednim godinama?

Trenutna zakonska prava osoba sa invaliditetom su uspješno ostvarena kroz osobnu asistenciju,  inkluzivni dodatak koji uvelike pomaže. Kaže zakon da osobe sa invaliditetom imaju prednost pri zapošljavanju dok u praksi poslodavci radije državi plaćaju penale da ne moraju zaposliti osobu sa invaliditetom. Objema navedenim stranama odgovara takva situacija , ne gledaju malog čovjeka. Kaže zakon da osobe sa invaliditetom imaju prednost kod osobnog liječnika, u bolnicama  dok u praksi doktori govore da smo svi invalidi i ne poštuju taj zakon. Je li je onda i doktor invalid? U takvim situacijama se glasno izborim za sebe jer sam živo biće s dušom, osjećajima kao i svi ostali.

Na koji način vaša udruga pomaže ženama i djeci u osjetljivim situacijama? Možete li podijeliti neki primjer uspjeha iz vašeg rada u toj oblasti?

Izvrsnu suradnju imamo sa Društvom Naša djeca Dugo Selo, gdje nam je i sjedište udruge Centar. Djeci prepričam priče na znakovnom jeziku ( govorno i znakovno) tako da i nauče neke znakove, upoznaju se s još jednim načinom komunikacije, upoznaju osobu s oštećenjem sluha i vida, prošire svijest o društvu u kojem žive.
Prije dvije godine sam bila pozvana u osnovnu školu u Zaboku gdje sam dvama razredima pjevala i znakovala istovremeno dok me njihov učitelj pratio na gitari. Predobro iskustvo.

Koliko su važne inkluzija i senzibilizacija javnosti u borbi za prava osoba s invaliditetom? Kako putem svojih udruga radite na podizanju svijesti u društvu?

Inkluzija je jako bitna jer svi smo mi različiti, ali smo prvotno svi ljudi. Kako prihvaćaš različitost, tako  prihvaćaš i sebe. Svi smo socijalna bića, ali ima i snobova, psihopata, narcisa. U Hrvatskoj je inkluzija održiva jedino kroz obostrano financijsko zadovoljstvo. Osobno, što se inkluzije tiče, imam nekoliko prijatelja, poslovnih suradnika koji su ljudine. Obožavam ih.
U udruzi se  kroz projekte povezujemo sa zajednicom, u kojoj se održava projekt (Velika Gorica, Dugo Selo, Zaprešić, Gradec, Rugvica), na način da dijelimo građanima kartice sa dvoručnom i jednoručnom abecedom hrvatskog znakovnog jezika, a neki građani uzmu,zahvale na karticama dok neki pogrdno, odbojno odbiju taknuti,pogledati karticu. Ljudi su to.

Kako vidite ulogu umjetnosti i kulture, kroz vaš rad u bendovima EnTre i Deaf Music Dreamers, u promicanju socijalne inkluzije i razumijevanja izazova osoba s invaliditetom?

Za Deafblind bend EnTre mogu reći samo- bilo je lijepo dok je trajalo. Moj prvi bend u životu osmišljen kao promotor inkluzije kroz nas članove benda , naše autorske pjesme (pišem, skladam), ali inkluzija opet nije uspjela. Nas osobe s invaliditetom se ne shvaća ozbiljno dok ne kažemo –  Dosta!

Sada djelujem u bendu Deaf Music Dreamers gdje smo svi glazbenici sa slušnim aparatima. Rock s/na slušnim aparatima. Dražen Maleković svira gitaru,elektronske bubnjeve,slaže aranžmane, producira videospotove,tehnički rider, Robert Vincek svira bass gitaru, Mona Vincek prevodi pjesme na znakovni jezik (internacionalni zj, hrvatski zj), a ja sam vokalistica, pišem pjesme. Dražen i ja smo članovi HZAMP-a.
Djelujemo od osmog mjeseca ove godine,a imali smo nastupe za Međunarodni dan gluhih osoba 28.09.2024. u Dugom Selu, u sklopu udruge Centar, naš videospot je pušten na HRT 1 u emisiji Normalan život, kod Ane Tomašković, 11.10.2024., nastupali smo u BiH, Živinice Tuzlanski kanton, 19.10.2024. na Međunarodnom tjednu gluhih, nagluhih osoba i znakovnog jezika u Bosanskom centru za kulturu Živinice, slijede nastupi na UpsetArt festivalu, CeKaTe Trešnjevka Zagreb 24.11.2024., nastup u Poljskoj, Varšava, izbor za Miss i Mistera gluhih osoba 30.11.2024. što će biti popraćeno europskim live prijenosom. Svi mi zajedno u bendu se odlično slažemo, pomažemo jedni drugima, razumijemo se i poštujemo. Zato se vidi napredak. To je u inkluziji bilo teško ostvariti.

Koje promjene biste željeli vidjeti u sustavu obrazovanja kada je riječ o podršci djeci s invaliditetom i njihovim obiteljima?

Zajedno kroz glazbu promičemo svijest o osobama sa oštećenjem sluha, ali i vida kroz moju gluhosljepoću iako ona za mikrofonom ne dolazi do izražaja. Čuje se glas svih nas.

U udruzi osoba oštećena sluha Centar Zagrebačka županija radimo na promicanju hrvatskog znakovnog jezika,  borimo se da bude više zaposlenih fonetičara i logopeda, osobito za djecu sa umjetnim pužnicama. Teško je jer roditelji djeci zabranjuju upoznavanje sa znakovnim jezikom kao i institucija Suvag. Po meni je to čisti primitivizam, neznanje jer kroz učenje znakovnog jezika se razvija mozak, motorika, svjesniji si informacija koje izlažeš, a samim time i važnosti riječi koje izgovaraš. Ti si ono što govoriš.

Koji su vaši planovi i vizija za budući rad u udrugama? Postoji li neki specifičan projekt ili inicijativa koju planirate pokrenuti u skoroj budućnosti?

S obzirom na moje zdravstveno stanje, jesam operirala rak dojke, ali imam još pet godina tretmana tabletama,injekcijama, pregledima i stoga ću krajem ove godine napustiti udrugu Centar (kuća je izgrađena) i posvetiti se glazbi kroz Deaf Music Dreamers bend, uživati u svome vrtu. Kakva jesam, tko zna, možda osnujem neku novu udrugu za osobe sa oštećenim sluhom.

Kako se vaša osobna iskustva, kao osobe koja se suočava s gubitkom vida i sluha, odražavaju na vaš rad u udrugama i vaš pristup aktivizmu? Što biste savjetovali osobama koje se suočavaju sličnim izazovima?

Rad u udrugama je vrlo stresan. Pogotovo ako si osoba s invaliditetom. Jedino kroz projekte se može doći do novaca za aktivnosti, nema poklona, donacija na lijepu riječ, samo rad i moljakanje, ali upornošću, vječitim dokazivanjem svoga rada uspije se steći povjerenje, prepoznatljivost. Uz puno koraka, na kraju ima rezultata. Definitivno treba težiti originalnosti u projektima, slozi, poštovanju, razumijevanju među članovima što je također težak posao jer ljudi smo.

Život je jedna priča, knjiga koju samo ti pišeš. Nekada si scenarist,a nekada si u kazalištu i gledaš predstavu. Nemoj si dozvoliti da u starosti žališ za propuštenim prilikama jer vrijeme ne čeka nikoga. Uzdaj se u se, na se i poda se. Opusti se i uživaj!

FOTO: Marijana Ibriks privatna arhiva

Što je Female Gaze?

Female gaze je pogled koji stavlja ženu u središte pripovedanja, ne kao objekt već kao subjekt s vlastitim željama, mislima i složenošću. Dok je male gaze, kako ga je definirala teoretičarka Laura Mulvey, oblikovan iz muške perspektive i često služi za seksualizaciju ženskog tela, female gaze se fokusira na žensko iskustvo – emocionalno, mentalno i tjelesno, iz kuta žena. Umjesto da se žene prikazuju kao seksualni objekti ili pomoćne figure, female gaze im daje agenciju, omogućujući im da budu glavne akterice vlastitih priča.

Jedan od ključnih aspekata ovog pogleda je naglasak na empatičnom prikazu – kako žena doživljava svijet, sebe i druge. To je mnogo intimniji, introspektivniji pristup, koji gledatelja poziva da razumije ženski subjekt na dubljem nivou.

Primjeri iz popularne kulture

“Fleabag” (Phoebe Waller-Bridge)

Ova serija je jedan od najboljih primjera female gaze narativa u modernoj televiziji. Glavna junakinja, koju igra i piše Phoebe Waller-Bridge, nije idealizirana ni romantizovana. Njena složenost, ranjivost i humor su centralni dio priče. Kroz razbijanje “četvrtog zida”, Waller-Bridge gledateljima pruža uvid u unutrašnji svijet žene koja se bori s tugom, seksualnošću i nesavršenostima, bez potrebe da se uklopi u konvencionalne rodne uloge.

“I May Destroy You” (Michaela Coel)

Michaela Coel u ovoj seriji progovara o traumi seksualnog napada iz perspektive žene koja pokušava da se oporavi i ponovno pronađe smisao u svom životu. Umjesto da se priča fokusira na nasilnika, kamera prati Arabelinu unutrašnju borbu i oporavak. Ova serija nudi empatiju prema ženskoj borbi, bez senzacionalizacije ili eksploatacije nasilja nad ženom – što je i bit female gaze pristupa.

“Portrait of a Lady on Fire” (Céline Sciamma)

Ovaj film je savršen prikaz ženske ljubavi, želje i intimnosti, prikazan kroz ženski pogled. Redateljica Céline Sciamma pažljivo bira kadrove koji reflektiraju žensku želju i ljubav, bez objektifikacije tijela. Gledatelji su pozvani da razumiju emocionalnu i seksualnu dinamiku između dvije žene, što je prikazano na način koji je u suprotnosti s tipičnim muškim pogledom, fokusiranim na seksualnu konzumaciju.

“Big Little Lies” (Jean-Marc Vallée)

Iako ju je režirao muškarac ova serija, sa snažnim ženama poput Reese Witherspoon, Nicole Kidman i Zoë Kravitz u glavnim ulogama, djeluje iz perspektive ženskih iskustava. Teme kao što su majčinstvo, nasilje, karijera i prijateljstvo prikazane su s fokusom na složenost ženskih identiteta. Scene nasilja nisu tu da bi šokirale, već da bi gledatelji mogli razumjeti emocionalne i psihološke posljedice koje žene trpe.

Zašto je Female Gaze važan?

Female gaze donosi novi način pripovijedanja, gdje su ženske emocije i iskustva u prvom planu. Za modernu ženu, to je ključna promjena – više nije dovoljno samo biti “jaka ženska uloga” koja se uklapa u muški narativ. Female gaze omogućava ženama da budu autentične, da izraze ranjivost, složenost, humor, bol i strast na način koji nije filtriran kroz mušku optiku.

Također, female gaze otvara prostor za inkluzivnost i raznolikost. Žene različitih rasa, seksualnih orijentacija i životnih iskustava imaju mogućnost prepoznati svoje priče na ekranu, kroz ženski pogled koji ih ne osuđuje niti nameće očekivanja.

U doba kada žene preuzimaju sve više kreativne kontrole u industriji zabave, female gaze postaje sve prisutniji, donoseći sa sobom osvježavajući pogled na svijet kroz oči žena. Umesto da budu promatrane, žene sada imaju priliku da promatraju, govore i stvaraju vlastite narative. Za modernu ženu, ovo je prava revolucija – oslobađanje od stereotipa i put ka autentičnom prikazu ženskog života u umjetnosti i medijima.

U svijetu koji često i dalje favorizira muški pogled, female gaze daje ženama moć da definiraju sebe i svoje priče, otvarajući nove horizonte kako za kreativce, tako i za publiku.

FOTO: Unsplash

“We Should All Be Feminists” – Chimamanda Ngozi Adichie

Kroz ovu kratku, ali moćnu knjigu, Chimamanda Ngozi Adichie istražuje ključne koncepte feminizma i poziva na promjenu u društvenim percepcijama i normama. Adichie naglašava važnost jednakosti spolova i osnaživanje žena kao ključnog koraka ka pravednijem društvu.

“The Source of Self-Regard” – Toni Morrison

Ova zbirka eseja, govora i kritika od strane legendarne spisateljice Toni Morrison pruža duboke uvide u iskustva Afroamerikanki i žena širom svijeta. Morrisonova prodorna analiza rasizma, seksizma i identiteta nudi čitateljima inspiraciju za borbu protiv nepravde i traženje svojeg glasa.

“Year of the Tiger” – Alice Wong

Alice Wong donosi osnažujuće priče žena s invaliditetom kroz svoje romane. Kroz duboke priče o hrabrosti, otpornosti i samoprihvaćanju, čitatelji dobivaju uvid u životne izazove s kojima se suočavaju žene s invaliditetom te inspiraciju za borbu protiv predrasuda i diskriminacije.

“Girl, Woman, Other” – Bernardine Evaristo

Ova roman pripovijeda priče o dvanaest različitih likova, većinom žena, koje su povezane kroz različite aspekte njihovih života. Kroz raznolike glasove i iskustva, Bernardine Evaristo istražuje teme poput identiteta, roda, rase i seksualnosti, nudeći duboke uvide u složenost ženskog iskustva.

“Nevidljiva žena i druge priče” – Slavenka Drakulić

Ova zbirka priča autorice Slavenke Drakulić istražuje različite aspekte ženskog iskustva, od svakodnevnih borbi do dubokih unutarnjih konflikata. Slavenkina prodorna analiza društvenih normi i očekivanja pruža čitateljima inspiraciju za osnaživanje i traženje vlastitog identiteta.

U ovim knjigama leži moć koja se preljeva na čitatelje da se bore za jednakost i pravednost u svijetu.

FOTO: Pexels, Screenshot

Femicid i atmosfera straha

U 2024. svjedočimo porastu broja femicida i pokušaju uvođenja atmosfere straha kada god žena nije poslušna, kada odbije muškarca ili odluči izaći iz emotivne veze u kojoj nije sretna. U 2024. mnoge se žene pitaju, jesam li sigurna u svojoj kući? Spašavanje žive glave i zabrinutost za vlastiti život se čini kao realna briga.

Trad wife pokret

Trend „trad wife“, odnosno popularizacija pokreta tradicionalnih žena koji se promovira na društvenim mrežama, pogotovo na Tik Toku, odraz je retradicionalizacije društva i neshvaćanja opasnosti ovakvog „pokreta“. Žene su izborile emancipaciju, mogućnost školovanja, pravo da biraju i budu birane, kako bi se zaštitile, bile samostalne bez ovisnosti o partneru i njegovoj obitelji te kako bi mogle samostalno odlučivati o svom životu, što je posebice važno kada je nužan izlazak iz toksičnih i nasilnih odnosa. Trad wife je slatkast i idealističan prikaz života u zlatnoj krletci i simpatično je kada netko ima mogućnost izbora da živi na taj način. No, opasno je veličati ovakav način ovisnosti o bilo kojoj osobi, koliko god ona bila (u početku) benevoletna. Vraćanje unazad nikada nije donijelo ništa dobro.

Žene na mjestima odlučivanja- statistička greška

Žene na mjestima odlučivanja i dalje izgledaju kao statistička greška, a podjelama na muške i ženske poslove ne nazire se kraj. U medijima se piše o ženama u IT industriji ili vozačicama tramvaja kao o svjetskom čudu.

Jesmo li u boljoj poziciji nego žene prije 100 godina- jesmo. Trebamo li danas biti zadovoljne uređenjem društva- ne. Marširat ćemo i ovog 8. marta podsjećajući na nepravedan patrijarhalni svijet koji štiti pozicije moći privilegiranih muškaraca. Sretan nam još jedan Dan žena kada se ponovno borimo za iste stvari. I nećemo odustati. Pozvat ću na marš i mamu koju stalno srećem na stanici, neka povede i sina jer svijet ravnopravnosti moraju izgraditi nove generacije bez obzira na spol i rod.

Internalizirana mizoginija se sastoji od dva glavna elementa: samoobjektiviziranja i pasivnog prihvaćanja rodnih uloga. Ženama je prirodno, odgojem i društvenim normama usađeno da i same sudjeluju u mizoginiji, da podgrijavaju seksističke stavove i postupke, da opravdavaju nepravedno postavljene postulate i uloge koje dodatno učvršćuju nepravdu prema ženama. I tako i odgajaju nove generacije mizoginista/ica.

Edukacija, svijest, podrška i promicanje feminističkih vrijednosti nužni su za prepoznavanje i suočavanje s ovim oblicima diskriminacije žena. Pogotovo kada se oko nas događa toliko nasilja nad ženama, a društvo i dalje šapuće o nestašnosti i krivnji žena koja je dovela do tragičnih ishoda.

Žene su odgajane na mizoginim postulatima

Žene su od najranije dobi preplavljene porukama i postupcima mizoginije koji nas uvjeravaju da „nismo dovoljne“, „nismo potpune“, „nismo ostvarene“, da smo „manje od“, da ne „zaslužujemo tjelesnu autonomiju“ i da su „muškarci superiorniji“. Mi ovo apsorbiramo od djetinjstva i podsvjesno i same nerijetko povjerujemo u nametnute postulate koji nas degradiraju i uništavaju samopouzdanje. Tijekom života se učenjem, osvješćivanjem i radom na sebi oslobodimo tih loših poruka koje kreiraju ružnu sliku o samima sebi, a ponekad te vrijednosti ostaju apsorbirane. One ne žive tiho u nama, umjesto toga, modificiraju se i izlaze u svijet, doprinoseći sustavu ugnjetavanja. Potlačeni postaje tlačitelj.

Sociološka istraživanja pokazuju kako internalizirana mizoginija negativno utječe na socijalizaciju žena, tjelesno i mentalno zdravlje te iskustva na poslu i u školi. Internalizirana mizoginija kod žena povezana je s ukorijenjenim vjerovanjem u mit o silovanju, a pokazalo se da žene koje prihvaćaju te rodne uloge manje krivnje pripisuju počiniteljima silovanja. Također, internalizirana mizoginija je često uzrok iskrivljene slike o sebi i poremećaja u prehrani.

Internalizirana mizoginija osim muškaraca koji brane svoju povlaštenu poziciju unutar duboko ukorijenjenog patrijarhata, pretvara žene u ambasadorice androcentrističkog sustava od koji se mnoge nadaju nekoj vrsti pomirenja s vlastitom traumom ili potvrđivanju od strane muškaraca za ponavljanje iste radnje koje su ih traumatizirale. Mnoge žene stavljaju ogroman pritisak na sebe kako bi se uklopile u određeni imidž koji je privlačan muškarcima ili ono što društvo definira da bi žena trebala biti.

Osvijestiti mizogine stavove je prvi korak u njihovom iskorijenjivanju

Internalizirana mizoginija je kao tihi neprijatelj koji živi unutar nas, često neprimjetan, ali značajan u svojem utjecaju. Uvjerenja koja smo internalizirali/e kroz društvene norme, medije, obitelj i okolinu u kojoj smo odrasli/e je teško prepoznati, ali važno je shvatiti da je svaki korak prema oslobađanju od ovih uvjerenja ključan. Borba protiv rodne diskriminacije i predrasuda, igra ključnu ulogu u stvaranju društva koje promiče ravnopravnost. Ako smo do sada šutke prihvaćale stereotipe i predrasude koje se stoljećima serviraju, vrijeme je za prihvaćanje izazova i odbacivanje mizoginih stavova. Svakodnevno ispravljanje osoba (pa i samih sebe) u seksizmu i mizoginiji prvi su koraci koji mogu demontirati seksističke i mizogine sustave koji održavaju kulturu diskriminacije. Svakako, treba imati u vidu da je odučavanje od internalizirane mizoginije teško. To je dug proces koji se aktivno suočava s višestrukim aspektima naših života, zbog toga koliko su duboko ukorijenjene patrijarhalna kultura i mizoginija u našu svakodnevicu.

Mizoginija, kao i internalizirana mizoginija, nedostatak je ljudske pristojnosti, suosjećanja i brige. Suočavanje s ovom problematikom omogućuje da budemo svjesni/e svojih misli i ideja o drugim ženama, ali i sebi. Iako nam društvo poručuje drugačije, važno je imati na umu da ženstvenost nije inferiorna. Društvo koje očekuje da postignemo određenu razinu ženstvenosti, dok nas istovremeno omalovažava zbog toga, je zastarjelo i neinformirano. Lijek za ovakve nepravilnosti i socijalne kontradiktornosti je feminizam koji aktivno suprotstavlja naše vlastite predrasude. Upravo one koje proizlaze iz internalizirane mizoginije i patrijarhata.

FOTO: Unsplash, Pexels

Tko će nam povjerovati kad…

Ravnopravni bijeli muškarci još uvijek drže većinu političke, ekonomske i društvene moći u svijetu, a svi ostali se bore da im život funkcionira s mnogo manje moći i sredstava. Niti jedna feministica nikada nije ništa postigla time što je bila ljubazna, ali to ne znači da se prema ljudima ne treba odnositi s poštovanjem i pristojnošću. Feminizam nije ukorijenjen u predrasudama protiv muškaraca. Naprotiv, feminizam je najoptimističniji politički pokret na planetu. Nemaju sve žene jednaka prava diljem svijeta, a to je vrlo važno zapamtiti kada se pitate je li feminizam doista potreban.

Feminizam je jednako ravnopravnost

Feminizam doslovno, ali pojednostavljeno, znači „jednaka prava za sve“. Mrziti sustavno ugnjetavanje žena u društvu, mrziti dobacivanje i seksualno uznemiravanje, mrziti razliku u plaćama, definitivno nije isto što i mrziti muškarce. Drugim riječima, nazivati se mizandristima je način ponovnog prisvajanja jedne od najčešćih uvreda feministica.

Muškarci koji tvrde da su istinski zabrinuti zbog mržnje prema muškarcima ili “mizandrije” hvataju se za slamku i traže status žrtve koji jednostavno ne postoji. Momcima je još uvijek prilično dobro u postojećem sustavu, a ravnopravnog društva nema bez zajedničke borbe muškaraca i žena za ravnopravnost.

FOTO: Unsplash, Pexels