Neću se praviti da nisam čula kritike kako je knjiga teška za čitanje. Kako je zamršena i pisana nejasno dok radnja prelazi iz perioda u period. Miješaju se vremena. Malo smo u sadašnjosti, malo u devedesetima, malo u sedamdesetima, pa smo opet u sadašnjosti pa se nađemo usred osamdesetih. No, meni je ovaj stil bio baš prigodan i logičan za specifičan karakter Matthewa Perrya od koga bih na nekom druženju očekivala takav redoslijed pričanja priče, u trenucima oversharinga kada popuste sve kočnice i filteri.

Knjiga počinje njegovim najbolnijim iskustvom, najdubljim dnom u koje je upao, a završava tračkom optimizma gdje je, iako usamljen i razočaran, napokon svjestan sebe na putu stabilnosti. Iako, teško se oteti dojmu kako je knjiga zapravo njegov oproštaj.

Kada poznata i utjecajna osoba svoje najskrivenije tajne javno podijeli, pritom pokazujući svoje najniže padove, neuspjehe, bolove i gubitke uzrokovane teškom ovisnošću o opijatima i alkoholom, onda je jasno da niti slava, uspjeh ni bogatstvo nemaju mnogo toga sa srećom, unutarnjim mirom i samopoštovanjem. Nisu lijek za mentalne bolesti i poremećaje, ali su izvrsno gorivo za nabavljanje ilegalnih supstanci. No, nikako nisu jamstvo osobnog blagostanja. Tko u blještavi svijet Hollywooda zakorači s neizliječenim ožiljcima, oni najčešće postaju sve veći. “Mislim da zapravo morate ostvariti sve svoje snove da shvatite da su to pogrešni snovi”.

View this post on Instagram

A post shared by Matthew Perry (@mattyperry4)

Praznina

Sigurna sam da ste (barem u medijima) vidjeli slavne skulpture tzv. Putnike (Les voyageurs) francuskog umjetnika Brune Catalana. Veliki kipovi koji izgledaju kao da su nedovršeni, kroz koje se vidi horizont i koji predstavljaju prazninu koju čovjek zauvijek ima u sebi kada napusti svoje rodno mjesto. Ta slika mi se često stvarala pred očima dok sam čitala memoare svog omiljenog glumca iz djetinjstva. No, njegova praznina nije uzrokovana napuštanjem mjesta iz kojeg dolazi. To je, naprotiv, za njega bio radostan potez natopljen velikom nadom i vjerom u ispunjenje njegovih snova o uspjehu i slavi. Praznina koju je Matthew Perry osjećao je praznina koja je nastala u najranijem djetinjstvu, kad je njegov otac ostavio njega i majku. Huk slapova Nijagare koji se čuo na mjestu gdje ih je ostavio i otišao u Kaliforniju, a gdje je po njih došao djed, za Matthewa je bio soundtrack za napuštanje, neizvjesnost i nedostajanje. Praznina se širila nedostatkom osjećaja sigurnosti i pripadanja, a produbila se osjećajem nedostatnosti i nezasitnom potrebom za ljubavlju i priznanjem. Bez obzira na silnu količinu ljubavi i pažnje koju je ipak, tijekom života dobivao, praznina se pretvorila u provaliju koju je pokušavao zatrpati silnom količinom opijata i alkohola koji su ga u početku činili mirnim i zadovoljnim, a kasnije su ga pretvorili u ovisnika, koji se više puta morao u teškim bolovima boriti za svoj život. Opijati uzrokuju zatvor, a desetak dana bez obavljanja velike nužde, uzrokovalo je puknuće debelog crijeva, odnosno 14 dana kome i pet mjeseci bolnice.

View this post on Instagram

A post shared by Matthew Perry (@mattyperry4)

Šljokice na crnilo

Ljudi, čak i oni najuspješniji od nas, su bića s gomilom pogrešaka i prtljagom prošlosti s kojima se pokušavamo nositi u svakodnevici. Očaravajući osmijeh, humor, sarkazam, dobar izgled, bogatstvo, brzi automobili, raskošne vile sa zadivljujućim pogledom i priznanja tek su akcesoari koji su poslužili Matthiewu Perryju da doda šljokice na crnilo koje je nosio u sebi i flasteri koji su poslužili za prekrivanje rana u borbi s demonima koji su ga progonili.

Čitajući knjigu doslovno ćete čuti njegov glas, u nekim rečenicama se tako živo osjeti njegov poluosmijeh i užurbani pokreti dok izgovara sarkastične komentare na svoj račun. No, na drugim pak mjestima osjetit ćete muku i težinu pametnog i nježnog čovjeka koji se sunovratio u pakao i pritom je izgubio snagu za put natrag. Toliko racionalnosti, oštroumnih zapažanja, ogoljene, bolne istine, razočaranja, ali i fino nijansiranih, tananih emocija prošarao je Perry, slikovito dočaravši široku lepezu svog unutrašnjeg bića.

Na dijelovima se čini da se banalno opravdava, bespotrebno ponižava bliske ljude, a ponekad ostaneš zadivljen njegovom visokom profesionalnošću, odgovornošću prema suradnicima, dovitljivošću, poštenjem, dubokom emotivnošću i borbenošću. I onda shvatiš da je to samo čovjek koji se tražio kako bi napokon dosegao permanentni osjećaj samopouzdanja i vjere da će netko ostati uz njega i kada upozna sve verzije njegove osobnosti. Unatoč greškama i manama, ne može mu se osporiti šarm i inteligencija koja plijeni čak i kada je u najgorem izdanju.

U svemu je išao do kraja, a njegova angažiranost u pomoći ovisnicima imala je ogroman utjecaj. Nakon što je 15 puta išao na rehabilitaciju i na iste potrošio 7 milijuna dolara, odradio 6000 sastanaka anonimnih alkoholičara i prošao 14 operacija tijekom svoje ovisnosti o drogama, sebi nije pomogao, ali mnogima jest. Godine 2013. dobio je i nagradu Champion of Recovery od Ureda za nacionalnu politiku kontrole droga Obamine administracije.

Za one koji pate

Njegova je želja bila da knjigom „Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar“ pomogne onima koji pate, da iz vlastite, vrlo intimne perspektive ispriča svoju priču o kojoj se godinama nagađalo, ali i da se (nisam sigurna koliko uspješno) ispriča onima koje je povrijedio dok je bio u potrazi za komadićem mira i satisfakcije za ranjenog sebe. Roditelji, žene koje su ga voljele pa čak i neki prijatelji, nisu ostali neokrznuti njegovim bolom koji je i ih usput išibao.

Ukoliko očekujete pikanterije sa snimanja Prijatelja i pitku priču o Hollywoodu srednjovječnog komičara, onda Prijatelji, ljubavnici i velika, užasna stvar nisu knjiga za vas. No, ako ste jednako kao Perry zaljubljeni u divne poglede i zalaske sunca, ako ste ikada patili, borili se sa samopouzdanjem, ako možete naslutiti kako izgleda praznina u duši, ako vas zanima kako predgovore piše Lisa Kudrow, kakav je i s čim se suočava stvarni Matthew Perry, onda ćete zasigurno biti zadovoljni nitima koje je ostavio kako biste se još jednom povezali s (anti)junakom vremena kojeg više nema. Ono što je ostavio jest podsjetnik kako se ne treba odnositi prema samome sebi i kako je postavljanje granica važno za funkcionalan život koji donosi barem tračak zadovoljstva.

FOTO: Instagram, Marko Turkalj

Malo je ljudi koji tako živo mogu predočiti slike iz svoje mašte, kreirati likove i nove svjetove kroz koje vas provedu poput iskusnog turističkog vodiča koji osim opsežnog znanja, posjeduje kritički um, šarm, dosjetljivost i dosljednost. Njena literatura je višeslojna i obimna, sa snažnim porukama, kritikama, raščlanjivanjima sustava i opomenama društvu na koje je nemoguće ostati hladan. Na tako živopisan način, ona istražuje teme kao što su rod, politika i klimatske promjene, često kroz distopijsku prizmu. No, osim Sluškinjine priče, po kojoj je najpoznatija, Atwood je izdala mnoge knjige koje su zaista vrijedne pažnje. Ona je velika spisateljica čiji su zapisi riznica znanja i slobodarskih načela. Priznajem da sam se potpuno zaljubila u njen rad tek nakon odgledane prve sezone serije Sluškinjina priča i od tada do danas me ne prestaje oduševljavati svojim briljantnim umom i osobnošću. Odslušala sam i njezin masterclass kreativnog pisanja i posvetila posljednjih nekoliko godina istraživanju rada ove divne umjetnice i znanstvenice, potpuno oduševljena znanjem koje posjeduje i talentom kojim nas je počastila kroz svoje zapise.

Izdvojila sam njenih šest knjiga za koje vjerujem da bi svatko trebao pročitati.

View this post on Instagram

A post shared by Margaret Atwood (@therealmargaretatwood)

The Circle Game

Kako biste otkrili kako je sve počelo, vrijedi pročitati njenu prvu uspješnicu. Atwood je izdala svoju prvu knjigu poezije pod naslovom The Circle Game još davne 1964. Zbirka se bavi ljubavlju, ranjivošću, moralom i tehnologijom – svim temama koje će nastaviti istraživati ​​u svojim kasnijim radovima.

Za The Circle Game, Atwood je osvojila svoju prvu veliku književnu nagradu: Guvernerovu književnu nagradu za poeziju 1966. godine. Knjiga je službeno označila njezin dolazak na kanadsku književnu scenu, a njena briljantnost ostala je iskričava do danas.

The Edible Woman

Prvi roman s njenim potpisom, The Edible Woman, objavljen je u Kanadi 1969. Ovdje koristi elemente nadrealnog dok opisuje mladu ženu po imenu Marian čije zaruke prati sve bizarniji niz događaja, koji uključuju gubitak njezine sposobnosti da jede. Produkcijska kuća Entertainment One preuzela je televizijska prava za The Edible Woman.

Bogata metaforama, komična i pronicljiva, priča bilježi dramatičan raspad ega Marian McAlprin.  Život joj počinje izmicati kontroli, baš kada se čini da je Marian spremna ispuniti san “svake žene” da zamijeni svoj mučan posao za brak i novi život kod kuće s djecom. Način njezina kolapsa i zapanjujući završetak čine čitanje često urnebesnim.

View this post on Instagram

A post shared by Margaret Atwood (@therealmargaretatwood)

Survival

Godine 1972. Atwood je objavila Survival, svoje prvo djelo kritike. Knjiga predstavlja detaljnu analizu kanadske književnosti, njezinih prednosti i slabosti, u pokušaju da se shvati što je jedinstveno i karakteristično u pisanju kanadskih autora i autorica. Survival je postao bestseler i u to je vrijeme bilo obvezno štivo za studente književnosti diljem zemlje.

View this post on Instagram

A post shared by Margaret Atwood (@therealmargaretatwood)

Sluškinjina priča

Objavljena 1985., Sluškinjina priča je knjiga koja je donijela preokret na međunarnoj razini. Distopijski roman koji je opisao užase jednog imaginarnog totalitarnog sustava uspostavljenog na području dotadašnjeg SAD-a.

Zbog izlijevanja kemikalija, stopa rađanja je bila nevjerojatno niska. To je, zajedno s nasiljem nad ženama, dovelo do uspona Gileada i restriktivnih rodnih uloga.

Kao Sluškinja, glavna junakinja Offred je prisiljena imati seks sa svojim Zapovjednikom, kako bi zatrudnjela, jednom mjesečno u takozvanoj Ceremoniji. Sloboda joj je potpuno ograničena. Ne smije nikamo ići bez dopuštenja, ne smije čitati, zatvarati vrata ili pokazivati ​​bilo kakvu individualnu osobnost.

Odvedena je, zajedno s najboljom prijateljicom Moirom i mnogim drugim fertilnim ženama, u Centar za preodgoj Rachel i Lead, koji su žene koje su tamo živjele jednostavno nazivale “Crveni centar”. Tamo je teta Lydia poučavala Offred, naučila je o Gileadovim uvjerenjima, novom užasnom životu na koji je trebala biti prisiljena i kako je vlada gledala na žene u usporedbi s muškarcima.

Sluškinjina priča donijela je Atwood drugu Guvernerovu književnu nagradu i prvu nominaciju za nagradu Booker. Od tada je roman doživio nekoliko adaptacija, za film, predstavu, balet, operu i TV seriju.

Alias Grace

Ovaj roman koji miješa povijest i fikciju, Atwood je napisala 1996. I riječ je o još jednoj njenoj knjizi koja je adaptirana u TV seriju. Alias ​​Grace temelji se na istinitoj priči o mladoj imigrantkinji koja iz Irske dolazi u Kanadu u 19. stoljeću te je kao 16-godišnjakinja optužena za ubojstvo svog poslodavca, njegove domaćice i ljubavnice. Roman duboko djeluje na psihološkoj razini jer se bavi Graceinim životom i obiteljskom poviješću, njezinim iskustvima, traumom kroz koju prolazi kao sluškinja tinejdžerica, a bavi se i psihološkim devijacijama. Psihologija je ta koja, na kraju, daje rješenje misterije koja se provlači kroz cijelu priču.

Svjedočanstva

Nastavak Sluškinjine priče pojavio se 30 godina kasnije, usred velike popularnosti serije, tako da pompa oko ove knjige nije mogla biti veća. Međutim, roman je opravdao očekivanja i Atwood je isporučila jednako briljantan nastavak koji je zasluženo osvojio Bookerovu nagradu (zajedno s Djevojka, žena, druga autorice Bernardine Evaristo).

Radnja je smještena 15 godina nakon originala i sadrži oporuke triju žena koje raspravljaju o nastanku i funkcioniranju Gileada. Tetka Lydia postala je poznata edukatorica, saveznica Gileadovog šefa špijuna i arhivarka Gileadovih tajni. U svojoj knjižnici, tetka Lydia prisjeća se kako je od zatvorenice postala suradnica tijekom ranih dana Gileada. Sada je stara, umire i spremna je za osvetu. Njezin plan uključuje dvije tinejdžerice. Agnes Jemima, rođena u Gileadu, ima skoro 13 godina kada saznaje da je njezina prava majka bila odbjegla sluškinja. Umjesto da se uda, Agnes Jemima postaje tetka na obuci. Šesnaestogodišnja Daisy u Torontu otkriva da je kći odbjegle sluškinje nakon što ljudi za koje je mislila da su joj roditelji poginu u eksploziji. Tetka Lydia okuplja djevojke pod svojim nadzorom, a zatim ih šalje da pokušaju pobjeći s Gileadovim tajnama. U romanu se istražuju omiljene teme sestrinstva, mogućnosti za obespravljene i neodoljiva privlačnost slobode.