Znanost iza naslova

Wolynnova teza nije puki terapeutski osjećaj. Knjiga se naslanja na epigenetička istraživanja Rachel Yehude, neuroznanstvenice s Mount Sinai School of Medicine, koja je u radu s djecom preživjelih holokausta dokumentirala biokemijske tragove traume kod potomaka onih koji su je proživjeli. Yehuda je pokazala kako se promjene u ekspresiji gena povezanih s reakcijom na stres mogu prenositi naraštajima čak i kad dijete nikada nije ni čulo priču svojih roditelja, baka i djedova.

Wolynn taj uvid nadograđuje radom Bessela van der Kolka, autora The Body Keeps the Score, i terapeuta poput Berta Hellingera, čiji je sustav obiteljskih konstelacija oblikovao njegov pristup. Spaja ih u ono što naziva metodom temeljnog jezika (Core Language Approach): pretpostavku da naše najdublje strahove ispisujemo rečenicama koje nisu posve naše, već posuđene iz nepriznatih obiteljskih priča.

Riječi koje pripadaju nekom drugom

Najupečatljiviji dio knjige tiče se onoga što Wolynn naziva temeljnim rečenicama, fraza poput “ostat ću sama”, “ne zaslužujem živjeti”, “ne mogu disati”, “nešto strašno će se dogoditi”. Riječi naizgled banalne, ali za onoga tko ih izgovara neobjašnjivo tjelesno teške. Wolynnova teza glasi: te rečenice često ne opisuju naš život. Opisuju nečiji drugi. Bake koja je rodila mrtvo dijete i o tome nikada nije govorila. Pradjeda koji se nije vratio iz logora. Tete koja je nestala iz obiteljskih fotografija nakon abortusa o kojem se šuti. Mlade majke koja je umrla pri porodu, a čije su ime u obitelji prestali izgovarati.

To je posebno relevantno za prostor poput našega. Generacije žena u Hrvatskoj i regiji nose, znale to ili ne, tihu povijest: ratove, prisilna preseljenja, gubitke pred kojima se trebalo “biti jaka”, abortuse o kojima se nije govorilo, brakove sklopljene radi sigurnosti, prešućena nasilja. Naše bake i mame često su traumu preživljavale tako što su je zaključale i nastavile funkcionirati. Funkcionirale su, ali šutnja koja je nastala oko tih mjesta, Wolynn bi rekao, nije bila prazna. Naselila se.

Kako čita obitelj

Središnji alat knjige je mapa temeljnog jezika, kojom čitateljica korak po korak istražuje vlastite simptome i traži uzorke u obitelji. Wolynn predlaže nekoliko vrsta pitanja: koje su rečenice obilježile vaše djetinjstvo, koji su događaji u obitelji prešućivani, tko je rano umro, tko je nestao iz priče, koja se imena više ne izgovaraju. Cilj nije optužiti roditelje, Wolynn je u tom smislu vrlo precizan, ovo nije terapija “kriva je majka” nego prepoznati da i oni nose nešto što nisu izabrali.

Praktični dio knjige uključuje vizualizacije, takozvane iscjeljujuće rečenice i rad s genogramom, proširenim obiteljskim stablom u koje se upisuju ne samo imena, nego i događaji, datumi gubitaka, prekidi. Te su metode dijelom posuđene iz obiteljskih konstelacija. Čitateljice sklonije strogo evidencijski utemeljenoj psihoterapiji ovdje će se vjerojatno povući, i to je pošteno upozorenje. Wolynnov pristup miješa neuroznanost, narativnu terapiju i nešto što se najbliže može opisati kao ritualno: nije sve dokazivo dvostruko slijepim ispitivanjima, ali jest klinički zabilježeno kod dovoljno ljudi da knjigu vrijedi uzeti ozbiljno.

Što s tim učiniti

Nije započelo s vama nije knjiga koja obećava brzo rješenje. Wolynn izrijekom piše da intelektualno razumijevanje obično nije dovoljno; treba ga pratiti i tjelesno iskustvo prepoznavanja. Ali knjiga nudi nešto što je za mnoge čitateljice, posebno žene koje su godinama nosile dijagnoze depresije i anksioznosti bez vidljivog razloga, neobično oslobađajuće: dopuštenje da neki teret ne mora biti njihov.

To je možda i njezin najvažniji prilog. U kulturi koja od nas traži da budemo “vlastiti projekt”, da popravimo sebe, optimiziramo sebe, oslobodimo sebe, Wolynn nudi suprotnu vijest. Niste sami u sebi. Možda nikad niste ni bili. Vaše tijelo pamti i ono što vam nitko nikada nije ispričao.

Faulknerov citat kojim Wolynn otvara knjigu, Prošlost nije mrtva. Ona čak ni nije prošlost, možda nikad nije bio precizniji. Za one od nas koje nasljedujemo povijesti opterećene ratovima, šutnjama i ženskim sudbinama koje se nikada nisu glasno izgovorile, Nije započelo s vama čita se manje kao priručnik za samopomoć, a više kao tih, ozbiljan poziv da posegnemo unatrag, ne da bismo se vratile, nego da bismo se mogle pokrenuti naprijed.

Mark Wolynn, Nije započelo s vama. Prijevod: Aleksandra Barlović. Petrine knjige, Zagreb, 2023.

FOTO: Mozaik, Unsplash, Pexels