Često čujemo rečenice od ljudi iz naše okoline: „Ovisna sam o slatkom. Ne mogu bez čokolade niti jedan dan. Nakon sočnog komada torte, odmah se bolje osjećam.“ Jeste li znali da je ta žudnja za slatkim zapravo povezana s našim emocijama i nepreboljenom traumom?
Slatkiši su često usko vezani s osjećajem utjehe i nagrađivanjem. Kad nešto dobro napravimo ili kada slavimo, počastit ćemo se slatkim. To je normativ u našem društvu koji slatko gotovo uvijek povezuje s lijepim osjećajem, poticajem i raskoši. Stoga, nakon traumatičnog događaja, mnogi će najčešće potražiti utjehu ili nagradu kako bi ublažili emocionalnu bol. I vrlo često će pretjerati u tome. Sjetimo se samo scena u američkim filmovima kada djevojka nakon prekida posegne za cijelom kantom sladoleda i jede ga na žlicu.
Slatkiši pružaju trenutno zadovoljstvo i osjećaj ugode. Razlozi ne čuče samo u naučenim normama već i u kemijskim procesima. Naime, slatka hrana potiče oslobađanje endorfina i serotonina, neurotransmitera koji mogu poboljšati raspoloženje i privremeno smanjiti stres i tjeskobu.
Šećer djeluje poput droge
No, u našem tijelu i mozgu šećer djeluje poput droge. Što ga više jedete, žudite za još; kad ga jednom počnete jesti, teško je prestati.
Istraživanja su pokazala kako mnogi ljudi koji se bore s ovisnošću o hrani ili prejedanjem također se nose s blagom do umjerenom anksioznošću, depresijom ili ADD-om.
Provjereno je da gotovo uvijek u pozadini ovisnosti postoje emocionalne komponente. To su duboke, nezadovoljene emocionalne potrebe – potrebe za razumijevanjem, vrednovanjem, empatijom, ljubavlju i suosjećanjem. Sve to pokušavamo ispuniti hranom, šećerom, pa čak i drugom krajnošću – postizanjem savršenog tijela.
Psiholozi ističu kako emocionalni korijeni ovisnosti mogu proizaći iz traume iz djetinjstva. Svaka ovisnost ukorijenjena je u traumi iz djetinjstva, rani iz djetinjstva i načina na koji smo “zapeli” u razvoju.
Nepreboljene traume iz djetinjstva
Nepreboljene traume iz djetinjstva mogu imati značajan utjecaj na našu emocionalnu dobrobit i ponašanje u kasnijim fazama života. Osobe koje su prošle kroz traumatična iskustva često razvijaju različite obrambene mehanizme kako bi se nosile s tim bolnim emocijama kao što je i izražena potreba za slatkim.
Kada smo izloženi traumi, naše tijelo i um doživljavaju visok stupanj stresa. Kako bismo se nosili s tim stresom, naš organizam može proizvoditi kortizol, hormon stresa koji utječe na naš apetit.
Signal za podršku i iscjeljenje
Važno je osvijestiti da žudnja za slatkim može biti signal da je potrebno obratiti pažnju na naše emocionalno stanje i tražiti adekvatnu podršku. Terapija može biti korisna za procesuiranje traumatskih iskustava i razvijanje zdravih strategija suočavanja s emocijama jer slatkiši su samo trenutačna utjeha koja ne rješavaju temeljni uzrok emocionalnih izazova. Ono što će dugoročno imati kvalitetniji utjecaj na psihičko zdravlje je razgovor s bliskim osobama, terapeutski rad ili sudjelovanje u aktivnostima koje nam pružaju zadovoljstvo i ispunjenje. Važno je potražiti podršku stručnjaka kako bismo pravilno procesuirali i preboljeli traumu i razvili zdrave strategije suočavanja s emocijama, osiguravajući tako cjelokupno blagostanje i emocionalnu stabilnost. Ne odustajte od borbe za svoj boljitak jer zaslužujete nježnost i najbolji tretman prema sebi.
FOTO: Unsplash, Pexels
