Opsovati režim, rat i dominantnu političku struju i to na javnoj televiziji, devedesetih je zaista bio poduhvat ravan junačkome. Kritizirati globalizaciju i kapitalizam u vremenu kada se antikapitalisti smatraju ludima i arhaičnima, reklo bi se i otpisanima, potezi su ravni čestitog i hrabrog čovjeka. Ukazivati na šund i njegove posljedice, ravno je prosvjetiteljstvu. Ismijavati licemjerstvo klera, ravno je etiketi državnog neprijatelja i to u službeno sekularnoj državi. Zalagati se za prava djece i pokazati empatiju prema marginaliziranim društvenim skupinama, ravno je progresivnom aktivistu. I onda dođeš i zasereš sve što si do sada hrabro, časno, zdravorazumski i pravdoljubivo radio.
Sudeći prema Rambovom smislu za humor i njegovom dosadašnjem poigravanju iskrivljenim vrijednostima društva, nakon što se vijest o „incidentu“ pročula, pomislila sam da možda postoji mogućnost kako je riječ o uvrnutom performansu koji ima za cilj progovoriti o ukorijenjenosti mizoginije, seksizma i patrijarhata. Kako se sustav kritizira i ukazuje se na problematiku koja je uvučena u svaku poru društva. Međutim, izgleda da je sve suprotno od toga i taj isti, progresivni Rambo Amadeus ipak nije daleko odmakao od patrijarhalne toksične muškosti. Njegove riječi opravdanja (a ne isprike) koje je napisao na svom FB profilu, iskreno su me rastužile i razljutile.
Pokazivanje nadmoći u trenucima frustracije i povrijeđenog ega, lupanjem po guzici?
Prvo ću objasniti dio s kojim se slažem, a odnosi se na degutantne poteze snimanja potrebitih. Naime, emisija Dnevnica, gdje se i dogodio ovaj seksistički ispad, snima siromašne osobe kojima pomaže i to prikazuje svekolikom auditorijumu je sve samo ne plemenita. Na toliko je nivoa problematična. Od isticanja i samopromocije onih koji pomažu i dodatno obezvređivanje i stigmatizacija onih kojima se pomaže. Takav pristup ljuti i s tim se slažem. Sve ostalo što je Rambo napisao u svojoj Facebook objavi je problematično pa čak i užasno.
Objasnio je da se ne slaže s konceptom emisije, da mu je dotična producentica Lejla Kašić bila iritantna, manipulativna, histerična, ludača koja se treba liječiti… Sve da je tome tako, čemu šljapkanje, štipkanje, pljuskanje ili lupanje po dupetu?
„Nije mi preostalo drugo nego da pizdim. Na primer zbog producentkinjinog permanentog ispravljanja svake moje rečenice u vezi bilo čega. To je trebalo izdržati.
Zatim zbog bestidnog koketiranja, prenemaganja, koje mi je išlo na živce čitav dan.
Zbog lažnog moralisanja i insistranja na tome kako je taj rad ne znam koliko human, a zapravo se socijalno ugroženi izlažu medijima zarad njene lične promocije.
Zbog činjenice da je generalni sponzor emisije firma koja ima kladionice , a znamo da je to trenutno najveći problem i najbrži put ka siromaštvu protiv kog se ovaj serijal kao bori.
Ali da podsjetim, optužen sam, i javno osudjen zbog seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja.
Evo da preciziram.
Dotičnu gospodjicu sam – dok smo se približavali kući socijalno ugrožene porodice, savim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je satjerala u ponižavajući položaj. Nekakav zadnji pokušaj da odustane od grubog upada u intimu jedne porodice. Nesretno artikulisan kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne.
Nije to niko vidio, nije se ni ona bunila, mogao bih da negiram, ali mrzi me da foliram. Nisam taj lik.
Dakle pljesnuo sam, pipinuo ili štipnuo (stvar forenzičke interpretacije) u trajanju od jedne sekunde. Vjerujem da postoje satelitski snimci koji to mogu da potvrde, danas se i onako snima svaki pedalj planete.“
Prema ovim njegovim riječima, ispada da je on u trenutku svoje bespomoćnosti, posegnuo za muškom nadmoći lupajući po guzici ženu koja mu je tijekom suradnje ugrozila ego. Tako je svoju frustraciju izrazio klasičnim viševjekovnim potezom kojim su se oduvijek služili mužjaci kada su htjeli iskazati svoju nadmoć nad ženama. I to je toliko degutantno da je sve što je dalje Lejla Kašić učinila za svaku pohvalu. Objavivši javno istinu, prijavivši policiji slučaj i ne ustuknuvši, dala je svoj doprinos u zaustavljanju ovakvog prostačkog ponašanja. Dala je primjer ženama kako postupiti kada ih muškarci seksualno uznemiravaju, a to vodi i zlostavljanju. Šutnja nije zlato i poruka prešućivanja i posramljivanja žrtve je pogreška koja se više ne smije ponavljati. Osuda, glasno zauzimanje za sebe, svoju sigurnost i dostojanstvo su lekcije kojima trebamo učiti djevojčice. Jedino se tako mogu zaštiti. UNICEF-ova brza reakcija i oduzimanje ambasadorstva Rambu Amadeusu je civilizacijski čin koji je pokazao da društvo treba i mora imati nultu toleranciju na seksizam, nasilje, omalovažavanje i diskriminaciju na temelju roda ili ako je nekima draže – spola. I zaista je smiješno da se još uvijek na ovu temu vode polemike.
