Prosvjedi žena koji su promijenili svijet: Ima li Iran taj potencijal?

Sadržaj članka

Podijeli

Nema promjene i napretka dok se ne pobune potlačeni. Povijest je toliko puta tome svjedočila. Svako toleriranje nepravde, samo je odgađanje sukoba. I dok uljuljkani u jesenski cosy ambijent s toplim čajem u ruci čitamo o posljednjim vijestima iz Irana, nemoguće je ne osjetiti hladnoću i jezu. Ovi događaji ukazuju da je krajnje vrijeme za otpor agresivnom, korumpiranom režimu koji je osim osiromašene zemlje, u svojim tlačiteljskim pandžama sasjekao dostojanstvo žena, njihovu slobodu, ali i sigurnost te pravo na život. Posve je jasno da takva sudbina može zadesiti bilo koju zajednicu na kugli zemaljskoj ukoliko se fanatične, konzervativne struje dokopaju moći.

Nakon smrti 22-godišnje Mahse Amini i nasilničkog postupanja moralne policije jer djevojka nije pravilno nosila hidžab, rodila se iskra koja pokreće buktinju oslobođenja. Cijeli svijet bruji o novoj iranskoj revoluciji. Hoće li uistinu ovi događaji imati sretan kraj i hoće li pobijediti progresivna struja, ovisi ne samo o hrabrosti i organiziranosti iranskog naroda već i o Ujedinjenim narodima, koji bi barem sada mogli opravdati svrhu svog postojanja.

Da se borba za jednakost i pravdu oduvijek odvijala na ulicama, govore ženski prosvjedi koji su promijenili tijek povijesti. Izdvojila sam 5 antologijskih prosvjeda o kojima vrijedi znati jer oni su podsjetnik na snagu udruživanja te što se sve može postići kada se složno pohrli ka cilju.

Ženski marš na Versailles

Politička nestabilnost najčešće dovodi do poskupljenja cijena, što najteže pada najsiromašnijima. U Francuskoj je 1789. buktio politički preokret Francuske revolucije. Tog ljeta prosvjednici su upali u Bastilju. Istodobno su zalihe žita bile pri kraju zbog loše žetve, a cijena kruha je skočila. U znak prosvjeda, brojne Parižanke okupile su se na trgu, a zatim su 5. listopada promarširale prema Versaillesu, gdje je kralj Luj XVI. držao dvor.

Brojni su se muškarci pridružili ženama dok su se probijale do grada. Na kraju su neki članovi gomile nasilno upali u kraljevske apartmane u Versaillesu kako bi iznijeli svoje zahtjeve. Nakon toga je kralj pristao preseliti kraljevsku obitelj u Pariz kako bi bio bliže narodu i nije se vratio živjeti u Versailles.

Marš sufražetkinja u Washingtonu

Konvencija o pravima žena u Seneca Fallsu u New Yorku, na kojoj je pročitana Deklaracija osjećaja, održana je 1848. Početkom 1900-ih održano je nekoliko prosvjeda kojima je cilj bilo ostvarivanje prava glasa za žene. Ovaj, održan u Washingtonu DC 3. ožujka 1913., bio je planiran za dan prije inauguracije predsjednika Woodrowa Wilsona zbog najveće pažnje medija. Tisuće su sudjelovale u mimohodu tražeći uvođenje amandmana u ustav, prema kojemu bi žene ostvarile biračko pravo. Nakon marša, najmanje 100 ih je hospitalizirano zbog ozljeda koje su im nanijeli prolaznici. Marš je bio dio višegodišnjeg pokreta za pravo glasa žena i uslijedilo je više marševa. Borba se odužila, a žene su konačno dobile pravo glasa ratifikacijom 19. amandmana 1920. godine.

Ženski marš, Prestoria

Ovaj marš iz 1956. bio je prosvjed protiv zakona o propusnicama koji su bili dio južnoafričkog sustava apartheida, a posebno protiv zahtjeva da žene nose propusnice. Prosvjed je istovremeno bio dio pokreta protiv apartheida u Južnoj Africi i pokreta za prava žena.
Veliki je značaj ovog Ženskog marša. Žene su još jednom pokazale da je stereotip o ženi kao politički nesposobnoj i nezreloj, vezanoj za dom, zastario i netočan. FSAW i Congress Alliance stekli su veliki ugled očitim uspjehom pothvata. FSAW je politički odrastao i više se nije mogao podcjenjivati. Postigao je izvanredan uspjeh za tijelo staro jedva 2 godine. Savez je odlučio da će se 9. kolovoza ubuduće slaviti kao Dan žena, a sada se, u novoj Južnoj Africi, obilježava svake godine kao nacionalni praznik.

“Slobodan dan” na Islandu 1975.

Žene su bile nedovoljno plaćene i nedovoljno zastupljene u vladi. Stoga su odlučile štrajkati. Zapravo, uzele su “slobodan dan” kako bi pokazale svoju važnost za društvo. 24. listopada te godine 25.000 žena okupilo se na ulicama Reykjavika, a 90% ženske populacije nije išlo na posao, kuhalo, čistilo ili se brinulo o djeci.

Vigdis Finnbogadottir pet godina kasnije je postala prva žena, predsjednica zemlje, a taj joj je dan pomogao da bude izabrana. Nažalost, razlika u plaćama nije stvar prošlosti i još ima prostora za napredak.

Ovakav se prosvjed održao i 2016. na godišnjicu štrajka. Tada su žene napustile posao u 14.38 kako bi simbolično ukazale na razliku u plaćama.

Ni jedna više!

Dana 3. lipnja, žene u Argentini bile su potaknute na štrajk i sudjelovanje u maršu “Ni una menos” (Ni jedna više) protiv ubojstava žena u Buenos Airesu. Prosvjed protiv rodnog nasilja uvelike je porastao nakon što su tinejdžerice, Melina Romero, Chiara Paez, Daiana Garcia i Angeles Rawson, ubijene u svega nekoliko mjeseci.

Godine 2018. pokret #NiUnaMenos prerastao je u prosvjede Zelenog vala, koji su pozivali na legalan i siguran pristup pobačajima u Latinskoj Americi. Tada su prosvjednici ponovno izašli na ulice u Argentini obučeni u zelenu odjeću i mašući zelenim zastavama i maramicama. Ovaj put sveobuhvatna poruka njihovoj vladi bila je: legalizirajte pobačaj. Nakon toga je ova izrazito rimokatolička zemlja legalizirala pobačaj na povijesnom glasovanju u Senatu.

Slični članci