Tjeskoba, nemir, moralne dileme i turbulentan privatni život briljantnog znanstvenika, teorijskog fizičara, J.Roberta Oppenheimera dao je poseban ton filmu Oppenheimer. Bez ustezanje, moglo bi se reći da je riječ o jednom od boljih ostvarenja Christophera Nolana koje će zasigurno zauzeti posebnu poziciju u svjetskoj kinematografiji i u godinama koje dolaze. Scenarij i režiju radio je prema autoritativnoj biografiji, Američki Prometej: Trijumf i tragedija J. Roberta Oppenheimera, iz 2005. koju potpisuju Kai Bird i Martin J. Sherwin.
Film Oppenheimer je spoj ekspanzivne drame koja miješa laboratorij, politiku, romantične veze, ljubavi, intrige, identitet, kultne osobe iz povijesti, moral i psihologiju. Sastoji se od dvojnosti i kontrasta; Fizije pune boja i entuzijazma znanstvenika te Fuzije u crno-bijelom izdanju, koja naglašava ogorčenost i zavist koju Strauss (predsjednik Komisije za atomsku energiju i vođa kampanje za opoziv Oppenheimerove sigurnosne dozvole) osjeća prema Oppenheimeru.
Oppenheimer, mračni vitez atomskog doba…
… i otac atomske bombe, kontroverzna je ličnost koja je briljantno oslikana od prve do zadnje minute filma. Krupni kadrovi na licima ključnih likova tako moćno oslikavaju njihove unutarnje borbe, uvjerenja i emocije da doslovno probijaju filmsko platno i naglašavaju maestralnost glumačke postave. Teško je reći je li famoznije odigrao svoju ulogu Cillian Murphy (J. Robert Oppenheimer), Robert Downey Jr. (Lewis Strauss), Emily Blunt (Kitty Oppenheimer), Matt Damon (Leslie Groves) ili Florence Pugh (Jean Tatlock).
Je li tri i pol sata radnje puno?
Tri i pol sata djeluju obeshrabrujuće, sugerirajući da je riječ o sporoj i razvodnjenoj radnji. No, Nolan se vješto poigrao likovima, sadržajem i slojevitim porukama, da vrijeme, doslovno proleti pred očima gledatelja. Tenzija i iščekivanje, analiza odnosa i nadmudrivanja, komplicirani ciljevi i komplicirani likovi (neki od njih dobro poznati iz svijeta politike i znanosti), ne daju predahnuti i trend pregledavanja društvenih mreža za vrijeme gledanja filma, bacaju u zaborav.
Što muči Oppenheimera?
Studenta Oppenheimera muče apokaliptične vizije i nesanica, dok starijeg Oppenheimera progoni krivnja zbog sudjelovanja u tragičnom ishodu tisuća ljudskih sudbina. Posebno mu teško pada otrežnjujuća spoznaja da je američko vodstvo spremno upotrijebiti bilo koju vrstu oružja, pa čak ono i za masovno uništenje, samo ako im ono zapadne u ruke. U međuvremenu, tu je buran ljubavni život i koketiranje s komunističkim idejama koje će ga kasnije deplasirati i smjestiti na popis nepoželjnih u „lovu na vještice“ senatora Josepha McCarthyja. Na fingiranom suđenju, odnosno postupku iza zatvorenih vrata, dolazi do ključnog oblikovanja javnog mišljenja o Oppenheimeru i njegovoj reputaciji, ali i padu njegove karijere u nuklearnoj fizici. Ono što je njemu važno jest pokušaj iskupljenja (zbog sudjelovanja u ovom povijesnom projektu) mučeništvom. Ispitivanje njegove supruge u ovom procesu je jedna od najbriljantnijih segmenata uloge Emily Blunt u filmu.
Kakav je odnos prema žrtvama?
Ono što se mora priznati Nolanu jest činjenica da nije vulgarizirao stradanja, nije koristio dokumentarističke slike japanskih žrtava i gradova koji su postali simboli ljudske okrutnosti i primjer što se događa kada se tehnologija i znanstvena dostignuća nađu u pogrešnim rukama. Naglasio je problematiku dehumaniziranja žrtava u ratu suptilno i filozofski, stavljajući u prvi plan simbole. Ostavio je prostora na gledatelju da se sam opredijeli je li za njega bacanje atomske bombe, opravdani ratni alat pobjednika nad fašizmom ili bespotrebna demonstracija sile nad Japanom. Doduše, Japan je u tom trenutku Drugog svjetskog rata već bio na koljenima i koji bi, sa ili bez atomske bombe, predao ratno koplje (čak i prema uvjerenju Oppenheimera).
Nuklearna eksplozija
Dok se raspliće radnja u tajnom laboratoriju u pustinji Los Alamosa, osjećate i divljenje i gorčinu, gdje svo svoje znanje i ideje ulažu najveća imena fizičara, u stvaranje najubojitijeg oružja svih vremena.
Na kraju, za prikaz nuklearne eksplozije, nije korišten CGI – računalno generirana grafika, ali su vrhunski upakirana radijska izvješća za detalje učinaka bombi, čuvajući upečatljive slike za dočaravanje razaranja, a zvuk je tako besprijekorno obrađen da možete samo zapljeskati umijeću i izvrsnosti. Dok ćete s druge strane biti iznova razočarani u poteze svjetskih moćnika.
Sve ovo čini film toliko velikim i stoga je uistinu važno pogledati ga, barem kao dodatak općoj kulturi jer će se , bez sumnje, o ovom filmu još dugo govoriti.
FOTO: Screenshot
