Seksualnost je uz psihičko zdravlje, jedan od najviše stigmatiziranih segmenata života. Budući da je riječ o tabu temi, o njoj se ne govori dovoljno edukativno, od odnosa prema vlastitom tijelu, seksualnoj orijentaciji ili reproduktivnom zdravlju. Poražavajući je podatak da mnoge studentice nikada nisu posjetile ginekologa i da je razmak između ginekoloških pregleda dug čak nekoliko godina.
Govoriti o seksualnosti je važno jer odbacivanje stigme osnažuje ljude, poboljšava zdravlje i pomaže u razumijevanju međuljudskih odnosa.
Jasna Žmak radi kao dramaturginja, spisateljica, istraživačica i psihodramska savjetodavna psihoterapeutkinja pod supervizijom. Docentica je na odsjeku dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno i diplomirala. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je nekoliko knjiga, scenarija te više kritičkih tekstova i kratkih priča. Kao dramaturginja, surađivala je na nizu izvedbenih i filmskih projekata. Nakon pisanja knjige One stvari, Jasna danas organizira radionice gdje se upravo obrađuju teme seksualnosti i za La Vie je objasnila nekoliko pojmova koji dodatno osnažuju stigmu seksualnosti te je otkrila kako se priključiti njenim psiho-dramskim radionicama i saznati sve ono o čemu se šuti.
Zašto je seksualnost u našem društvu sramotna? Što se takvim negativnim diskursom postiže?
Taj “sramotni” status koji seksualnost ima u suvremenim zapadnjačkim društvima posljedica je kompleksnih povijesnih zbivanja u kojima se miješaju utjecaj religije i patrijarhata, Freuda i psihijatrije, kapitalizma i puritanizma. Sve te različite silnice dovele su do toga da danas živimo u izrazito sex-negative društvu u kojemu se o seksualnosti najčešće – šuti. Učinci te sex-negativnosti jako su destruktivni, i na društvenoj i na osobnoj razini, jer nam onemogućavaju da seksualnost integriramo u svoje živote kao još jedan, ravnopravni element naše svakodnevice koji je povezan sa svim drugim aspektima naših života, koji ne bi trebao biti ništa više ili manje skriven od tih drugih dijelova nas. Ono što u 21. stoljeću predstavlja dodatni izazov činjenica je da se danas istovremeno uz te sex-negative poruke u društvu događa i snažna seksualizacija različitih polja što je najvidljivije u npr. oglašavačkoj industriji. Tako s jedne strane imamo šutnju i sram, a s druge eksplicitnu seksualiziranost i naravno da je život između ta dva ekstrema za većinu ljudi prilično zbunjujuć.
Kako su nastali i kako se manifestiraju strahovi od vlastite seksualnosti?
Društveni aspekti o kojima sam govorila u prethodnom pitanju, sva ta sramotnost i šutnja, svi ti paradoksi koji svakodnevno lebde oko nas i naše seksualnosti, neminovno se ugrađuju i u naše unutarnje svjetove, postaju dio nas. Logično je onda da se sve poruke o seksualnosti koje upijamo kroz medije i pop kulturu, kroz udžbenike i razgovore, manifestiraju i u našem ponašanju, u našim osjećajima. Iz mojeg dosadašnjeg iskustva mogu reći da većini cura s kojima radim nedostaje siguran prostor da same sebe mogu bolje upoznati kao seksualna bića. Većina nas nije odrastala u okolnostima u kojima smo o seksualnosti mogle postavljati pitanja, u kojima smo mogle otvoreno razgovarati o stvarima koje nas možda muče, istraživati dijelove sebe povezane uz seksualnost. Umjesto toga dobivale smo zabrane i šutnju, zgražanja i kazne. A onda kada smo odrasle, dospjele smo u javni prostor koji je pun stigmi i imperativa u kojem opet nema razumijevanja i otvorenosti, u kojem nam nedostaje mjesto na kojemu ćemo moći pristupiti same sebi iz jednog drugog, manje osuđivačkog, više inkluzivnog mjesta. To je, između ostalog, razlog zbog kojega sam počela voditi radionice o seksualnosti u okviru projekta One stvari.
Zašto je ženska masturbacija pod tolikom stigmom da se o tome uopće ne govori?
I muška i ženska masturbacija povijesno su bile “problematične” jer je njihova jedina svrha užitak, jer nisu povezane s idejom reprodukcije. Ženska masturbacija dodatno je stigmatizirana – zato što je ženska, zato što su svi aspekti ženske seksualnosti dodatno stigmatizirani u odnosu na onu mušku, ne samo masturbacija. Kao zoran dokaz te neravnoteže dovoljno je da se probate prisjetiti nekoliko filmskih scena u kojima je prikazana muška seksualnost, a potom i nekoliko scena u kojima je prikazana ženska – i vidite što će vam lakše ići. Kao drugi, znanstveniji dokaz za tu neravnotežu, mogu poslužiti brojna istraživanja koja potvrđuju da postoji tzv. orgasm gap odnosno da muškarci svršavaju puno češće od žena. Iako se ta neravnoteža između pristupa ženskoj i muškoj seksualnosti posljednjih godina polako mijenja, pod utjecajem različitih valova feminizma i društvenih pojava poput #metoo pokreta, i dalje u javnom polju postoji velika razlika u načinu na koji gledamo na žensku seksualnost u odnosu na onu mušku. Krivca za takvo stanje stvari ne trebamo tražiti predaleko – to je, naravno patrijarhat. Patrijarhat nam nudi sliku svijeta u kojemu su žene inherentno manje vrijedne od muškaraca, u kojemu se ženama “zna mjesto”, u kojemu je njihov užitak sekundaran i nebitan, u kojemu je, ako govorimo o seksualnosti, sam seksualni čin podređen muškom modelu zadovoljavanja. Patrijarhat je za mnoge ljude nevidljiv jer je do te mjere spojen s načinom na koji kao društvo i kao osobe funkcioniramo da ga je često teško prepoznati, a to znači da ga je još teže promijeniti. No to ne znači da je nemoguće.
Zašto je važno podsjećati na to da je osobno uvijek političko? Mnogi se pozivaju na društveno zadane uloge, sram i šutnju kada je seksualno uznemiravanje u pitanju, pogotovo kada je riječ o nasilju u obitelji.
To služi održavanju statusa quo i oslanjaju se na tradicionalistički pogled na svijet i društvo. Takav pogled implicira ideju da su institucije poput obitelji važnije od osoba koje te institucije čine i toga kako se te osobe osjećaju. A taj pogled je opasan jer pod izlikom tradicije legitimira nasilje i opresiju. Čini mi se da se ideja toga da je osobno političko često krivo interpretira, shvaća na način da svi moramo biti politički aktivni, ali prava političnost je prije svega stvar osobne emancipacije i po meni je ona jedini pravi put do zajedničke, društvene emancipacije i stvaranja novih oblika obitelji i drugih institucija koje će biti sastavljene od osoba koje shvaćaju važnost vlastite osobne i društvene odgovornosti, koje su spremne stvarati neke nove tradicije, bez nasilja i opresije.
Nedavno su izašli rezultati istraživanja koji pokazuju kako polovica studentica u Zagrebu nema svog ginekologa, a prema osječkom istraživanju, njih čak 40 posto spolno aktivnih nikada nije bilo na ginekološkom pregledu. Zašto je tome tako?
Situacija sa seksualnim obrazovanjem u Hrvatskoj prilično je katastrofalna, ne postoji sustavni seksualni odgoj, informacije koje do mladih eventualno dolaze u okviru obrazovanja svode se na temu spolno prenosivih bolesti i reproduktivnog zdravlja, ali kao što vidimo iz ovih statistika ni važnost medicinskog aspekta spolnog zdravlja nije dovoljno dobro artikulirana i integrirana u školski sustav. Mladi su prepušteni samima sebi, a to znači internetu, serijama i pornografiji, uz iznimku pokojeg emancipiranog roditelja ili NGO edukativnog programa. Za promjenu takvog stanja stvari potrebna nam je šira društvena promjena, dakle kreiranje sveobuhvatnog programa seksualnog obrazovanja koji će na seksualnost gledati ne samo iz reproduktivnog ugla, već artikulirati i važnost seksualnosti kao mjesta užitka. To bi naravno podrazumijevalo i reformu viših razina obrazovanja jer, kao što znamo, programi većine domaćih sveučilišnih studija koji se dotiču teme seksualnosti (poput npr. ginekologije) nisu u skladu sa suvremenim saznanjima niti podrazumijevaju inkluzivni pristup ovoj temi. U kombinaciji sa već spomenutim društvenim povijesnim nasljeđem to rezultira ovakvim poražavajućim podacima.
Osim što si napisala knjigu One stvari, održavaš i radionice o seksualnosti. Što se na tim radionicama može naučiti?
S radionicama sam započela tijekom edukacije za psihodramsku psihoterapeutkinju i one su nastale kao organski nastavak osobnog rada koji sam prošla pišući knjigu. Htjela sam iskoristiti znanja koja sam stekla kroz knjigu i kroz edukaciju da omogućim drugim curama i queer osobama da i same mogu proraditi neke vlastite teme iz sfere seksualnosti. Radionice su iskustvenog tipa i baziraju se na psihodramskim tehnikama koje omogućuju da uđemo različite uloge, npr. u ulogu svog srama, da razgovaramo s nekom mlađom ili starijom verzijom sebe ili da provjerimo kako bi se osjećale u svijetu u kojem su svi u poliamoričnim odnosima. U tom smislu, radionice ne nude znanja činjeničnog tipa već se baziraju na stvaraju sigurnog prostora u kojemu zajedno možemo istražiti neke aspekte vlastitog unutarnjeg svijeta i podijeliti svoja iskustva s drugim osobama koje muče slični problemi.
Kako se prijaviti i gdje se održavaju? Kolika je cijena?
Sve informacije o temama, terminima i sadržaju radionica moguće je pronaći na web stranici projekta www.onestvari.net. Plan mi je održavati jednu do dvije radionice mjesečno, do sada sam na njima obradila teme poput tjelesnog samopouzdanja, menstruacije, odnosa prema grudima, poliamorije, queer srama i biseksualnosti, a u budućnosti me čekaju teme poput pristojnosti, odnosa majčinstva i seksualnosti, stresa i seksa, body imagea i granica. Osim kraćih, trosatnih radionica, jednom do dvaput godišnje vodim i duže cikluse o ženskoj seksualnosti koji traju sedam tjedana i na kojima dublje zadiremo u neke intimnije teme, a za narednu godinu imam u planu i održavanje vikend intenziva. Održala sam i predavanje “Seks, laži i klitoris” gdje sam se bavila nekim od najvećih mitova vezanim uz žensku seksualnost. Radionice i predavanja se održavaju u kulturnom centru Šesnaestica, a informacije o cijenama i prijavama objavljene su uz svaku radionicu. Sve koje žele biti u toku s novim radionicama mogu zapratiti FB ili Instagram projekta ili se dodati na mejling listu projekta.
FOTO: Mate Ugrin, Pexels, Unsplash
