Priprema kose prije šamponiranja

Prije nego što stanemo pod tuš, kosu je dobro nježno raščešljati.

Četka s prirodnom dlakom i fleksibilnim ili silikonskim zupcima može pomoći u uklanjanju čvorova i smanjiti petljanje tijekom pranja. Posebno je važno izbjegavati agresivno povlačenje i grubo raščešljavanje jer time možemo nepotrebno oštetiti vlas.

Nakon toga kosu treba temeljito namočiti.

Ako na kosi imate veću količinu laka, suhog šampona, ulja ili drugih styling proizvoda, dobro je nekoliko trenutaka ispirati kosu prije nego što nanesete šampon.

I još nešto: izrazito vruća voda nije potrebna kako bi kosa bila dobro oprana. Mlaka voda sasvim je dovoljna, a pritom je nježnija prema vlasištu i dužini kose.

Koliko šampona zapravo trebamo koristiti?

Više šampona ne znači nužno i čišću kosu.

Količina koju trebamo koristiti ovisi o dužini, gustoći i stanju kose. Za kosu srednje dužine i gustoće možemo krenuti s količinom približno veličine većeg badema, a zatim je prilagoditi prema potrebi.

Šampon prvenstveno nanosimo na vlasište jer je upravo ondje potrebno ukloniti višak sebuma, nečistoće i ostatke proizvoda.

Ako se na dužini nalazi veća količina styling proizvoda, šampon možemo nježno rasporediti i kroz ostatak kose. Ono što treba izbjegavati jest agresivno trljanje i „gužvanje” kose tijekom pranja.

Cilj nije koristiti što veću količinu šampona, nego dobro očistiti vlasište i kosu uz što manje mehaničkog oštećenja.

Treba li kosu šamponirati jednom, dvaput ili tri puta?

Vjerojatno ste čuli pravilo da kosu treba prati dvaput. No broj šamponiranja nije univerzalan.

Ponekad je jedno pranje sasvim dovoljno. Drugi put bit će potrebna dva šamponiranja, a u nekim slučajevima i treće, primjerice ako je kosa izrazito masna, dugo nije prana ili je na njoj velika količina proizvoda za styling.

Umjesto da slijepo pratimo određeni broj, bolje je obratiti pažnju na to kako se kosa i vlasište ponašaju tijekom pranja.

Cilj je jednostavan: temeljito očistiti kosu i vlasište, bez nepotrebnog isušivanja i agresivnog tretiranja.

Vlasište masiramo, ne grebemo

Kod pranja kose najveći posao trebaju odraditi jagodice prstiju.

Vlasište nježno masiramo kružnim pokretima, bez grebanja noktima i bez agresivnog trljanja.

Za pranje se mogu koristiti i silikonske četke za vlasište koje pomažu rasporediti šampon i pružaju ugodnu masažu. Važno je, međutim, i s njima biti nježan. Cilj nije „ribanje” vlasišta.

Temeljito ispiranje je važnije nego što mislimo

Jedna od čestih pogrešaka jest prebrzo ispiranje.

Šampon treba dobro ukloniti s kose i vlasišta prije nego što nanesemo sljedeći proizvod. Ostaci proizvoda mogu otežati kosu i ostaviti dojam da je ponovno masna ubrzo nakon pranja.

Nakon šampona slijedi regenerator ili maska, uglavnom na dužini i vrhovima, ovisno o vrsti proizvoda i potrebama kose.

Ako je kosa suha i oštećena, masku možemo ostaviti nešto dulje da djeluje. Kod izrazito suhe kose može pomoći i plastična kapica koja zadržava toplinu i vlagu dok proizvod djeluje.

Kod kose koja se brzo masti često je dovoljan laganiji regenerator koji se nakon kratkog vremena temeljito ispere.

Pritom uvijek treba slijediti upute konkretnog proizvoda, nije svakoj maski potrebno 20 minuta ili sat vremena djelovanja.

Što radimo s mokrom kosom nakon pranja?

Mokra kosa osjetljivija je na mehanička oštećenja, zbog čega nakon pranja zahtijeva nježnije postupanje.

Umjesto snažnog trljanja ručnikom, višak vode bolje je nježno istisnuti ili kosu zamotati u mekan ručnik od mikrofibre.

Raščešljavanje također treba biti pažljivo, počevši od vrhova prema korijenu, uz odgovarajući češalj ili četku namijenjenu mokroj kosi.

Tek nakon toga slijede proizvodi poput leave-in regeneratora, seruma, ulja ili zaštite od topline, ovisno o tipu kose i načinu stiliziranja.

Možda problem ipak nije u šamponu

Kad nismo zadovoljni kosom, često prvo pomislimo da nam treba novi šampon, maska ili serum.

No ponekad problem nije u proizvodu nego u načinu na koji ga koristimo.

Previše šampona, previsoka temperatura vode, agresivno trljanje, nedovoljno ispiranje ili grubo postupanje s mokrom kosom mogu poništiti velik dio truda koji ulažemo u njegu.

Ne postoji jedna savršena rutina koja odgovara svima. Potrebe tanke, guste, kovrčave, bojane, suhe ili masne kose nisu iste.

Ali jedno pravilo vrijedi gotovo uvijek: prema kosi i vlasištu treba postupati nježno.

Zdrava i njegovana kosa ne počinje samo kvalitetnim proizvodima. Počinje načinom na koji je peremo.

TEKT I FOTO: Kate Brozinčević

Test koji stvarno nešto otkriva

Najpouzdaniji način da razlikujete umor od prerastanja posla nije koliko loše se osjećate, nego bi li se taj osjećaj preselio s vama na drugo radno mjesto sutra. Izgaranje se, kad promijenite posao ili barem uvjete, obično stvarno smanji, jer je vezano uz preopterećenje, nedostatak autonomije ili toksičnu dinamiku koja je specifična za tu poziciju. Prerastanje je uže i, koliko god paradoksalno zvučalo, lakše ga je riješiti jer se ne tiče vaše sposobnosti da funkcionirate, nego neusklađenosti između onoga što sada znate raditi i onoga što vam trenutna uloga još uvijek traži od vas.

Postoji nekoliko konkretnih signala koji upućuju na prerastanje, a ne na iscrpljenost. Zadatke koje ste prije nalazili izazovnima sada rješavate u pola vremena i bez imalo napora, a to vas ne veseli nego frustrira, jer ste svjesni da ste sposobni za više. Kolege vam se sve češće obraćaju za savjet umjesto da im vi tražite pomoć, dok vaša formalna pozicija na papiru ostaje ista. Prisjećate se ideja koje ste prije godinu ili dvije predlagali s entuzijazmom i shvaćate da ste ih sami odavno prerasli, no organizacija oko vas se u međuvremenu nije pomaknula. I možda najvažniji znak: kad zamislite sebe za pet godina na istom mjestu, radeći iste stvari koje danas radite tečno i bez napora, osjećaj koji se javi nije olakšanje nego nešto bliže tjeskobi.

Zašto je ova razlika toliko bitna

Ako ste zapravo prerasli ulogu, a sebi govorite da ste samo umorni, rješenje koje ćete potražiti, dulji odmor, bolja organizacija vremena, manje prekovremenih, neće djelovati, jer ne cilja na pravi uzrok. Vratit ćete se s godišnjeg jednako otupjeli, i vjerojatno ćete to protumačiti kao znak da je problem u vama, da niste dovoljno otporni ili disciplinirani, umjesto da prepoznate da vam trenutna pozicija jednostavno više ne nudi ništa što biste trebali naučiti. S druge strane, ako je stvarno riječ o izgaranju, a vi to protumačite kao znak da trebate promijeniti posao, riskirate da u novoj ulozi ponovite isti obrazac jer korijen problema, preopterećenje, nejasna očekivanja, nedostatak kontrole, putuje s vama i nije vezan uz konkretno radno mjesto.

Zato ima smisla, prije nego što donesete bilo kakvu odluku, iskreno provjeriti gdje se osjećaj proteže. Je li prisutan i vikendom, u razgovoru s prijateljima, u odnosu prema stvarima koje inače volite raditi izvan posla ili je vezan isključivo uz sam čin dolaska na to konkretno mjesto i obavljanje tih konkretnih zadataka? Jedno traži oporavak i, često, promjenu uvjeta unutar iste uloge. Drugo traži rast, novu odgovornost, novi kontekst, ponekad i posve novo mjesto na kojem ono što već znate raditi napokon predstavlja izazov, a ne rutinu.

Onaj stisak u želucu u nedjelju navečer rijetko laže. Pitanje nije hoćete li mu vjerovati, nego hoćete li mu postaviti pravo pitanje.

FOTO: Unsplash

Kako mikroplastika uopće ulazi u tijelo

Prema opsežnom pregledu objavljenom u časopisu Journal of Environmental Management, mikroplastika u organizam ulazi na tri osnovna načina: gutanjem putem hrane i vode, udisanjem sitnih čestica iz zraka te, u manjoj mjeri, kroz kožu. Autori navode da su čestice plastike već pronađene u krvi, debelom crijevu, testisima, endometriju, sjemenoj tekućini, ispljuvku, majčinom mlijeku i fekalijama, što pokazuje koliko se duboko i široko ove čestice šire kroz organizam.

Slično potvrđuje i pregledni rad objavljen u časopisu Frontiers in Environmental Science, koji ističe da se školjkaši smatraju jednim od najznačajnijih izvora unosa mikroplastike hranom, dok je konzumacija soli također prepoznata kao put unosa čestica u tijelo. Udisanje mikroplastike iz kućne prašine i zraka također se sve više prepoznaje kao značajan put izloženosti, dok se kroz kožu čestice apsorbiraju u znatno manjoj mjeri, osim ako je koža oštećena ili upaljena.

Srce i krvne žile: veza koja je iznenadila kardiologe

Jedna od najodjeknutijih studija posljednjih godina objavljena je u ožujku 2024. u prestižnom časopisu New England Journal of Medicine, koji inače rijetko objavljuje radove o okolišnim uzrocima bolesti. Talijanski istraživači predvođeni Raffaeleom Marfellom pratili su 304 pacijenta koji su podvrgnuti kirurškom uklanjanju plaka iz karotidne arterije zbog suženja krvne žile. Analizom uklonjenog plaka utvrdili su prisutnost mikro- i nanoplastike, najčešće polietilena i polivinilklorida, kod gotovo 60 posto pacijenata.

Ono što je posebno zabrinulo znanstvenu i medicinsku zajednicu jest da su pacijenti kod kojih je plastika pronađena u plaku, tijekom prosječno 34 mjeseca praćenja, imali gotovo četiri i pol puta veći rizik od srčanog udara, moždanog udara ili smrti od bilo kojeg uzroka u odnosu na one kod kojih plastika nije pronađena. Autori su naglasili da studija ne dokazuje uzročno-posljedičnu vezu, no da rezultati snažno upućuju na to da bi mikroplastika mogla predstavljati novi, dosad nepriznati čimbenik rizika za kardiovaskularne bolesti.

Mikroplastika u mozgu i moguća veza s demencijom

Još jedna studija koja je 2025. godine izazvala veliku pozornost objavljena je u časopisu Nature Medicine. Istraživači sa Sveučilišta Novi Meksiko, predvođeni toksikologom Matthewom Campenom, analizirali su moždano, jetreno i bubrežno tkivo osoba preminulih 2016. i 2024. godine. Otkrili su da mozak sadrži znatno veće koncentracije mikroplastike od jetre i bubrega, te da je količina plastike u moždanom tkivu iz 2024. bila oko 50 posto veća nego u uzorcima iz 2016. godine, što prati globalni trend rasta plastičnog otpada u okolišu.

Dodatno, kod osoba koje su imale dijagnosticiranu demenciju pronađene su i do deset puta veće koncentracije mikroplastike u mozgu u odnosu na osobe bez te dijagnoze. Autori naglašavaju da ovo ne dokazuje da mikroplastika uzrokuje demenciju, nego da postoji povezanost koju je nužno dalje istražiti, budući da bolesti poput demencije mogu same po sebi utjecati na sposobnost mozga da uklanja strane čestice.

Vrijedi napomenuti da je ova studija izazvala i određene znanstvene kontroverze oko metodologije mjerenja, pa je njemački Savezni institut za procjenu rizika (BfR) objavio detaljnu stručnu analizu u kojoj priznaje kvalitetu metoda, ali poziva na oprez pri tumačenju uzročnosti.

Probavni, reproduktivni i dišni sustav

Sustavni pregled objavljen u časopisu Environmental Science & Technology krajem 2024. godine analizirao je dostupne ljudske i životinjske studije o učincima mikroplastike na probavni, reproduktivni i dišni sustav. Autori navode da su za reproduktivne ishode, poput kvalitete spermija, i za probavne ishode, poput slabljenja imunološkog odgovora, dokazi iz životinjskih studija ocijenjeni kao “visoke” razine pouzdanosti, dok je ljudskih opservacijskih studija još uvijek razmjerno malo, svega tri uključene u analizu.

Pregledni rad posvećen isključivo reproduktivnom zdravlju žena, objavljen u časopisu Archives of Gynecology and Obstetrics, ukazuje na to da eksperimentalne studije na životinjama i humanim stanicama pokazuju da mikroplastika može negativno utjecati na funkciju jajnika i razvoj embrija, iako autori jasno navode da su potrebna daljnja klinička istraživanja na ljudima kako bi se ti nalazi mogli sa sigurnošću primijeniti i na ljudsku populaciju.

Kada je riječ o dišnom sustavu, pregled objavljen u časopisu Frontiers in Public Health navodi eksperimentalne dokaze da izlaganje mikroplasticima može usporiti rast stanica pluća i izazvati morfološke promjene na stanicama, dok druge studije upućuju na dodatno pogoršanje već postojeće astme kod izloženosti mikroplastici.

Jetra pod pritiskom

Sustavni pregled objavljen 2025. godine, koji je obuhvatio 25 studija provedenih između 2022. i 2025. godine, usredotočio se na učinke mikro i nanoplastike na zdravlje jetre. Analizom studija na ljudskim jetrenim stanicama znanstvenici su dosljedno zabilježili oksidativni stres, upalu, staničnu smrt, poremećaje u funkciji mitohondrija te poremećaje metabolizma masti, pri čemu su nanoplastike, odnosno najsitnije čestice, pokazale najveću toksičnost. Učinci su bili izraženiji što je doza čestica bila veća i što su čestice bile manje.

Djeca kao posebno osjetljiva skupina

Pregled objavljen u časopisu Journal of Environmental Management posebno upozorava da mikroplastika predstavlja povećan rizik za zdravlje i razvoj djece, s obzirom na to da su njihovi organski sustavi još u razvoju, a omjer unosa hrane i tekućine u odnosu na tjelesnu masu veći nego kod odraslih. Autori navode da bi mehanizmi poput oksidativnog stresa i upale, koji su već dokumentirani kod odraslih, kod djece mogli imati dugoročnije i teže posljedice upravo zbog osjetljivosti razvojnih procesa.

Što znanost još ne zna

Važno je naglasiti da većina spomenutih istraživanja, osim studije o karotidnim plakovima, još uvijek dolazi iz laboratorijskih i životinjskih modela, a ne iz velikih kliničkih studija na ljudima. Sustavni pregled objavljen u prosincu 2025. u časopisu Cureus izričito razdvaja mehanističke spoznaje dobivene iz eksperimentalnih i životinjskih studija od izravnih kliničkih dokaza na ljudima, te zaključuje da su potonji i dalje ograničeni i pretežno opservacijski, iako dosljedno upućuju na povezanost izloženosti mikroplastici s upalnim i metaboličkim promjenama u organizmu.

Također, pregledni članak u časopisu Cancer Cytopathology, u kojem je citirana i sama Tracey Woodruff s Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu, jedna od vodećih istraživačica na ovom području, ističe da je dosadašnji dokazni materijal uglavnom ograničen na in vitro i životinjske studije, no da broj upozoravajućih signala ubrzano raste, što opravdava daljnja ulaganja u istraživanje ove teme.

Znanost o mikroplastici i njezinom utjecaju na zdravlje tek je u ranoj, ali izrazito aktivnoj fazi razvoja. Dokazi iz kliničkih studija na ljudima, poput one objavljene u New England Journal of Medicine, pokazuju da prisutnost mikroplastike u tijelu može biti povezana s ozbiljnim zdravstvenim ishodima poput srčanog i moždanog udara, dok istraživanja mozga upućuju na to da bi ove čestice mogle imati i neurološke posljedice koje tek trebamo razumjeti. Istovremeno, velik dio dokaza i dalje dolazi iz laboratorijskih uvjeta, pa je oprez pri tumačenju rezultata nužan koliko i ozbiljno shvaćanje upozoravajućih signala koje znanstvenici bilježe iz godine u godinu.

Za sada, znanstvenici se slažu barem oko jedne stvari: mikroplastika je stigla u svaki kutak našeg tijela brže nego što smo uspjeli razumjeti njezine posljedice, a to je razlog više da istraživanja na ovu temu pratimo i dalje, s pažnjom kakvu ova tema zaslužuje.

FOTO: Unsplash, Pexels

Međutim, najvažniji je nalaz stigao 2025. godine, kada su korejski istraživači Seung-Kwon Myung i Yunseo Park u časopisu The American Journal of Medicine objavili meta-analizu 23 randomizirana ispitivanja s 1.474 sudionika. Kada su analizirali sve studije zajedno, rezultat je bio pozitivan, kolagen je poboljšavao hidrataciju, elastičnost i smanjivao bore. No kada su istraživanja podijelili prema izvoru financiranja, slika se promijenila: studije koje nije financirala farmaceutska industrija ili proizvođači dodataka prehrani nisu pokazale nikakav učinak, dok su industrijski financirane studije dosljedno izvještavale o pozitivnim rezultatima. Isti obrazac ponovio se i kada su promatrali samo metodološki najkvalitetnije studije, učinak na hidrataciju, elastičnost i bore tada više nije bio statistički značajan. Autori su stoga zaključili da trenutačno ne postoji čvrst klinički dokaz koji bi opravdao korištenje kolagena za sprječavanje ili liječenje starenja kože.

Industrija dodataka prehrani reagirala je na ovu analizu, ističući da je kolagen jedan od najistraženijih sastojaka za zdravlje kože te da su ga kao takvog prepoznala regulatorna tijela poput kanadske Health Canada, japanske Consumer Affairs Agency i brazilske agencije ANVISA. Vrijedi napomenuti da se takva regulatorna priznanja obično odnose na dopuštenje da se određena tvrdnja stavi na etiketu proizvoda, a ne na neovisnu znanstvenu potvrdu djelotvornosti.

Zglobovi i osteoartritis

Za razliku od kože, dokazi o učinku kolagena na zdravlje zglobova pokazuju konzistentniju sliku kroz različita, uključujući i neovisno financirana istraživanja. Pregled objavljen u Nutrients 2023. godine, koji su potpisali Martínez-Puig, Costa-Larrión, Rubio-Rodríguez i Gálvez-Martín, povezao je sastav različitih vrsta kolagenskih dodataka s njihovim učinkom na zdravlje zglobova, uz nalaz da suplementacija može podržati regeneraciju hrskavice i smanjiti upalu, posebice kod osoba s osteoartritisom. Novija krovna analiza (umbrella review) meta-analiza iz 2025. godine, koja je obuhvatila 113 randomiziranih ispitivanja i gotovo 8.000 sudionika, također je potvrdila da su nalazi vezani uz zglobno-mišićno zdravlje i simptome osteoartritisa dosljedno povoljni, za razliku od miješanijih rezultata na drugim poljima poput probave ili kostiju.

Kosa, probava i mišići

Kada je riječ o tvrdnjama koje se tiču rasta kose, zdravlja crijevne sluznice, mišićne mase ili metaboličkog zdravlja, dokazna baza znatno je slabija. Broj neovisnih, dobro dizajniranih ispitivanja ovdje je malen, a u mnogim se studijama kolagen kombinira s drugim sastojcima poput kalcija, vitamina D ili vitamina C, što otežava izdvajanje čistog učinka samog kolagena.

Kolagen kao dodatak prehrani nije prevara, ali nije ni čudotvorni lijek koji marketing često sugerira. Za zglobove, a posebice kod osteoartritisa, dokazi su relativno dosljedni i dolaze iz više neovisnih izvora. Za kožu je situacija suptilnija. Sveukupni rezultati djeluju ohrabrujuće, no kada se pogleda samo ono što pokazuju metodološki najstrože i neovisno financirane studije, taj se učinak gubi. Tko odluči probati kolagen, realno je očekivati blago poboljšanje elastičnosti kože ili manje izraženu bol u zglobovima uz redovito uzimanje kroz najmanje osam tjedana, a ne dramatičnu preobrazbu izgleda ili zdravlja.

FOTO: Unsplash, Dupephotos

“Krhotine od soli” nastale su iz vrlo osobnog i bolnog iskustva. Kako je izgledao trenutak kad si odlučila da će to iskustvo postati kazališni tekst, a ne ostati samo privatno?

U opisu projekta spominješ da si na knjige Oriane Fallaci naišla “gotovo proročanski”, u vrijeme oporavka. Možeš li nam opisati taj trenutak i zašto su ti baš njezine riječi tada značile? Bili su to dani kada sam mogla samo čitati i spavati. U bolnicu sam, sasvim slučajno i iz čisto praktičnih razloga, ponijela najdeblju još nepročitanu knjigu iz kućne biblioteke – Jedan čovjek Oriane Fallaci – samo da mi slučajno ne ponestane stranica. Čitala sam bez prestanka, nisam je mogla ispustiti iz ruku. Govorila je o boli, gubicima, smrti, posrtanju i padanju, ali i o hrabrosti, autentičnosti, ljudskom dostojanstvu i važnosti da ostaneš čovjek kada je najteže. Bila je poput zraka. Imala sam osjećaj da Oriana govori izravno meni. Slušajući je, ostajala sam na nogama. Pronalazila sam razlog da ustanem i sutra, da izdržim još malo, da idem dalje, sve dok poput bljeska u meni nije odjeknula misao – ovo me iskustvo može uništiti ili postati moje pogonsko gorivo.

Autorski projekt Krhotine od soli rodio se ne kao odluka da javno ispričam svoju priču, nego kao potreba da svom iskustvu pronađem oblik i smisao. Kazalište mi je ponovno pružilo prostor i vrijeme da svoju ranu pokušam pretvoriti u bogatstvo.

Predstava je smještena u jedan jedini prostor – kuhinju, s preciznim mjerama i brojem pločica. Zašto je baš kuhinja postala pozornica ove priče?

Kuhinja je za mene centar svemira, pupak svijeta, mjesto elementarne ljudske egzistencije. To je prostorsvakodnevice. U njoj se odvijaju najosnovnije radnje kojima održavamo život. Tu se kuha i jede, okuplja za stolom, slavi, oplakuje, brine, čeka, razgovara, uči, voli. Njezine keramičke pločice veliko su platno obojeno intimnim sjećanjima. Sjediti sam na tom poprištu vlastitog postojanja učinilo mi se kao precizna slika raspada koji sam osjećala u tijelu i umu. Sam čin brojanja… pločica, pukotina, prijeđenih koraka, šalica, tanjura, obroka – postao je način da se unutarnji bezdan iznese u konkretnu stvarnost. Kao i pokušaj ponovnog uspostavljanja reda u kaosu. Kuhinja je tako postala moja gladijatorska arena za borbu sa samom sobom.

Sat bez kazaljki koji “mjeri sjećanja” jedna je od najjačih slika u opisu predstave. Otkud ta ideja i što za tebe predstavlja?

Citat Oriane Fallaci, o satu bez kazaljki koji označuje hod sjećanja, odredio je logiku vremena ovog komada i stvorio mjesto gdje granice između stvarnosti, snova, sjećanja i biografije, postaju porozne. Sat bez kazaljki postao je ključ za otvaranje vrata autofikcije, nužno potrebne za ovu priču. Zauzdava vrijeme i prilagođava ga unutrašnjem svijetu protagonistice, daje joj potreban ritam da se izrazi, objasni samoj sebi i ponovno izmisli.

U tekstu govoriš o ženi koja “sklizne u rupu jezika” jer za njezino iskustvo ne postoji pravi naziv. Koliko je proces pisanja bio ujedno i proces traženja jezika koji do sada nije postojao? Kako je izgledala suradnja s dramaturginjom Anitom Čeko na pretvaranju osobnog iskustva u dramaturšku strukturu? Gdje su bile najveće granice između intimnog i onoga što je moglo postati javno?

Suradnja s dramaturginjom Anitom Čeko bila je čarobna i duboko me promijenila. Početna ideja nije bila da i ja sama sudjelujem u stvaranju teksta, ali se moja potreba za pronalaskom vlastitog glasa nije mogla dogoditi bez mene koja govorim. I tako je započela ova avantura. Istovremeno sam bila i uzbuđena i uplašena. Bilo je strašno ostati sa sobom pred praznim papirom. Anita je tu preuzela ulogu Sokrat u teškom porođaju mojih riječi. Razgovarale smo, raspisivale, kolažirale i uvezivale materijale. Postavljale smo pitanja i tražile odgovore. Pisale, brisale i opet pisale. Učila me disciplini i preciznosti u oblikovanju vlastitih misli. Uz njezinu beskrajnu podršku, strpljenje i znanje, otkrivala sam skrivene dijelove sebe, širila svoje postojanje, zauzimala prostor vlastite slobode. Tako se korak po korak gradila dramska struktura a s njom i naše neraskidivo prijateljstvo. Tijekom procesa brinula me granica između intimnog i javnog. Gdje se ona nalazi? Jesam li ju prešla? Raditi u kazalištu znači izlagati se. Ali izložiti se ne znači nužno i dijeliti vlastitu intimu. Istim se pitanjem bavila i Oriana Fallaci. Ona ga je objasnila pojmom autofikcije. Pojmom kojim je razdvojila novinarstvo od spisateljstva. Pitanje istine koja se nalazi onkraj činjenica. To je oštrica noža koja me potpuno obuzela i po kojoj sam odlučila hodati. Moje je vlastito iskustvo postalo samo poligon za istraživanje, za suočavanje, za borbu, za hrabrost da se strahu pogleda u oči, za osobno dopuštenje da se izraziš u svijetu koji je naizgled otvoren i slobodan, a istinski duboko ograničen, opterećen šutnjama i bježanjima od odgovornosti i nelagode.

U radu se oslanjaš i na tekstove Elene Ferrante i Adriane Cavarero. Kako su ti okviri pomogli da osobnu priču povežeš sa širom porukom? Predstava se opisuje kao dijalog s Fallacinim “Pismom nerođenom djetetu”. Kako je izgledao taj dijalog u praktičnom, izvedbenom smislu kroz tekst, glas, prisutnost?

U procesu pisanja svojevrsni orijentir bio je esej Elene Ferrante Akvamarin i Tu che mi guardi, tu che mi racconti: Filosofia della narrazione (Ti koji me gledaš, ti koji me pričaš: Filozofija naracije) Adriane Cavarero. Ferrante otvoreno govori o dugom i upornom radu kako bi se naracija prelila preko svojih margina i time uhvatila stvarnost. Dok Cavarero obrazlaže tezu o “nužnom drugom”. Tek u pogledu sugovornika pripovijedanje nadilazi puko prenošenje informacija, a autobiografsko “ja” dobiva mogućnost postati priča i oblikovati vlastiti identitet. Unutar tih okvira tražila sam vlastiti izraz, pronalazila vlastite metode kako sama sebi postati “drugi” i u razgovoru stvoriti novi oblik postojanja. Ogledalo sam pronašla u Oriani Fallaci i njezinoj knjizi Pismo nerođenom djetetu. Struktura komada nastajala je osluškivanjem Orianinog glasa i mojim neposrednim odgovaranjem istom. U izvedbenom smislu čin čitanja postao je moj scenski partner.

Kao autorica i istovremeno izvođačica, nosiš dvostruki teret – pisanje i izvedbu vlastite priče na sceni svaku večer iznova. Kako se s tim nosiš?

Doći pred premijeru zahtijevalo je veliku količinu rada, strpljenja i upornosti. Prešla sam ogroman put zahvaljujući mojim suradnicima, mojim prijateljima, mojim velikim osloncima. Posebno moram istaknuti uz Anitu Čeko, Ladu Bonacci, Editu Sentić i Hrvoja Korbara koji su od prve rečenice bili uz mene. Njima zahvaljujem što Krhotine od soli ni na trenutak nisu bile teret, već mjesto susreta, upoznavanja, rasta i zajedničkog smijeha. Upravo su oni moja najsigurnija i najljepša kuhinja.

Iskustva spontanog pobačaja, kako sama navodiš, često se u društvu svode na nešto što se “nije dogodilo”. Što bi željela da gledateljice i gledatelji ponesu sa sobom nakon predstave, posebno one koje su prošle nešto slično?

Bježanje, sram, strah, šutnja, zatvaranje očiju, predrasude, laž, divlje su zvijeri koje svakoga dana vrebaju našu ljudskost. Pitanje je jedino, hoćemo li im se prepustiti ili im se oduprijeti? Krhotine od soli bile su moj način da ono o čemu se šuti pokušam izgovoriti, da pronađem hrabrost za pogledati ono od čega bih najradije pobjegla i da tako svoje iskustvo pretvorim u neku drugačiju priču. Ne znam i ne razmišljam o tome s čime bi se trebalo otići nakon predstave. Svako iskustvo gledanja bit će mi jednako vrijedno. Moja osnovna želja je podijeliti s publikom razmišljanje da nije važno što nam se dogodilo nego kako ćemo na to što nam se dogodilo reagirati.

Naslov “Krhotine od soli” nosi u sebi i bol i nešto što ostaje, taloži se. Kako si došla do tog naslova i što on za tebe znači?

Radni naziv prvih zapisa bio je Krhotine, sasvim jednostavno i intuitivno, jer se radilo o bljeskovima misli, slika i fragmenata koji su mi prolazili kroz glavu. Kako se dramska radnja gradila kolažiranjem tih slika, bilo je prirodno da motiv krhotina ostane. Danas o njima razmišljam i kao o raspadnutoj cjelini koja posjeduje mogućnost ponovno se sastaviti u bezbroj novih. Sol je došla kasnije, kroz proces pisanja. Probijanje kroz vlastiti materijal doista je djelovalo prvo kao trljanje soli na ranu. S vremenom upravo su ti kristalići soli, ostali kao trag isplakanih suza, postali putokaz prema meni samoj.

Nakon svega, procesa pisanja, probi, prvih izvedbi, je li se promijenio tvoj odnos prema toj 2024. godini i onome kroz što si prošla?

„O smrti ljudi koje smo voljeli nakon nekog vremena počinjemo misliti s nekom neobjašnjivom nježnošću“. A. Malraux Antimemoari Upravo tako i ja danas gledam, s neobjašnjivom nježnošću, na sve što sam prošla u 2024. godini. Uspjela sam se provući kroz vlastitu pukotinu i baš kao moja stvarna pukotina na zidu kuhinje od Petrinjskog potresa iz 2020-e i ova ima oblik ptice. Život je lijep čak i kad je ružan, kaže Oriana Fallaci.

FOTO: Edita Sentić

Prije organizacije – zastanite

Kada se vraćamo rutinama, vrlo lako možemo upasti u zamku da odmah krenemo kupovati kutije, organizatore i nova rješenja za pohranu. Međutim prije nego što nešto organiziramo, vrijedi napraviti korak unatrag.

Što nam je tijekom ljeta nedostajalo?
Što nas je u svakodnevici najviše opterećivalo?
Koji dio doma nam je stvarao najviše frustracije?

To iskustvo možemo iskoristiti kao mali kompas. Odgovori na ta pitanja mogu nam puno više reći o tome što trebamo promijeniti nego bilo koji organizacijski proizvod. Dobar sustav nije onaj koji izgleda lijepo na fotografiji. Dobar sustav je onaj koji odgovara stvarnom životu ljudi koji žive u tom domu.

Umjesto da samo vraćamo stvari na njihova stara mjesta, možemo se zapitati jesu li sva ta mjesta još uvijek potrebna za te stvari. To je jedna od ključnih razlika između pospremanja i raščišćavanja. Pospremanje vraća stvari na njihovo mjesto dok nas raščišćavanje prvo poziva da odlučimo što uopće želimo zadržati.

Dom trebamo prilagoditi našim rutinama

S početkom nove školske i poslovne godine mijenja se i ritam svakodnevice. Djeca imaju nove rasporede, aktivnosti i obaveze, mi se vraćamo poslovnim rutinama, a ono što je tijekom ljeta funkcioniralo bez puno planiranja možda odjednom više nije dovoljno praktično.

Zato je rujan dobar trenutak da ne pogledamo samo svoje stvari, nego i način na koji ih koristimo.

Gdje se stvari najčešće gomilaju? Što ujutro tražimo po stanu? Koji dio doma nam svakodnevno oduzima više vremena nego što bi trebao? I postoji li nešto što je nekada odgovaralo našim potrebama, a danas više ne?

Organizacija doma nije jednom zauvijek postavljen sustav. Ona bi trebala pratiti život koji se u njemu događa. Upravo nas promjena rutina često natjera da primijetimo gdje nam postojeći raspored više ne odgovara. Tada se otvara prostor za pitanje: što možemo promijeniti da nam svakodnevica bude jednostavnija?

Novi početak ne mora značiti novu kupnju

Rujan je mjesec u kojem nas trgovine često podsjećaju da za novi početak „trebamo“ nove stvari. Nova školska oprema, nova odjeća, novi organizatori, nove… No pravi novi početak ponekad počinje upravo odlukom da ne unesemo još više stvari u svoj dom prije nego što pogledamo što već imamo.

Možda već imamo dovoljno.

Možda samo trebamo osloboditi prostor, a stvari koje koristimo učiniti dostupnijima i dati im mjesto koje ima smisla. To je i jedna od vrijednosti KonMari pristupa: ne počinjemo pitanjem „Što još trebam kupiti da bih bolje organizirala svoj dom?“, nego pitanjem „Što želim u njemu ostaviti, a da podržava moj trenutni način života?“

Neka rujan bude početak koji ima smisla za vas

U rujan ne moramo ući savršeno organizirani. Iz iskustva majke troje djece, od kojih je dvoje školaraca, a jedno u vrtiću, znam da savršenstvo ne postoji, niti ga trebamo pokušavati dosegnuti. Ne moramo imati isplaniran svaki dan niti imati dom koji izgleda kao da u njemu nitko ne živi.

Dovoljno je zastati i pogledati svoj prostor novim očima.

Što nam olakšava svakodnevicu?
Što nam je nepotrebno?
Što možemo pojednostaviti?
I što želimo da nam naš dom pruži u mjesecima koji dolaze?

Autorica teksta:

Marija Budija Bingula

KonMari® gold konzultantica – savjetnica za raščišćavanje i organizaciju doma

FOTO: Unsplash, Pexels

Što je zapravo açaí?

Açaí je sitna tamnoljubičasta bobica koja raste na palmama u području Amazone, osobito u Brazilu.

Budući da je vrlo osjetljiva i brzo propada nakon branja, izvan Južne Amerike najčešće je nećemo pronaći svježu. Prodaje se u obliku smrznutog pirea ili praha, od kojeg se zatim priprema baza za smoothieje i açaí bowl.

Okus nije izrazito sladak. Zapravo je pomalo zemljast, blag i podsjeća na kombinaciju bobičastog voća i kakaa, zbog čega se često kombinira s bananom ili drugim slađim voćem.

Zašto je açaí bowl toliko popularan?

Velik dio njegove popularnosti svakako možemo zahvaliti društvenim mrežama. Malo je doručaka koji izgledaju toliko dobro prije nego što ih uopće kušamo.

Ali postoji i praktičan razlog.

Dobar açaí bowl može istodobno imati kremastu bazu, hrskavu granolu, svježe voće i orašaste plodove. Drugim riječima, u jednom zalogaju dobivamo nekoliko potpuno različitih tekstura.

Osim toga, lako ga je prilagoditi.

Možete dodati jagode, borovnice, mango, kokos, chia sjemenke, bademe, pistacije, maslac od kikirikija ili malo tamne čokolade. Upravo zato isti doručak gotovo nikada ne mora izgledati niti imati okus potpuno jednako.

Je li açaí bowl stvarno zdrav?

Açaí bobice poznate su po sadržaju antocijana, biljnih spojeva koji se nalaze i u borovnicama, kupinama i drugom tamnom voću.

No oznaka „healthy“ ponekad može zavarati.

Sam açaí nije problem. Ono što bowl može pretvoriti u poprilično kaloričan obrok količina je dodataka.

Granola, med, maslac od orašastih plodova, kokos i čokolada mogu biti dio kvalitetne prehrane, ali kada ih stavimo sve odjednom i u velikim količinama, naizgled lagan doručak može postati vrlo bogat obrok.

Najjednostavnije pravilo? Neka voće bude glavni dodatak, a granola, orašasti plodovi i namazi ono što daje teksturu i okus, a ne polovicu zdjele.

Kako napraviti açaí bowl kod kuće?

Za jednu veću zdjelicu trebat će vam:

• 100 g smrznutog açaí pirea
• jedna manja smrznuta banana
• šaka smrznutih borovnica ili drugog bobičastog voća
• nekoliko žlica mlijeka ili biljnog napitka

Sve sastojke blendajte dok ne dobijete vrlo gustu, gotovo sladolednu teksturu.

Najvažniji trik je da ne dodate previše tekućine. Açaí bowl ne bi trebao biti smoothie koji možete piti na slamku, nego gusta krema koja se jede žlicom.

A onda dolazi najbolji dio: toppings

Tu zapravo nastaje vaš idealan bowl.

Za klasičnu verziju dodajte narezanu bananu, jagode, borovnice i malo granole.

Ako želite tropsku varijantu, kombinirajte mango, kokos i marakuju.

Za zasitniji doručak možete dodati žličicu maslaca od kikirikija ili badema, chia sjemenke i nekoliko orašastih plodova.

A želite li verziju koja već lagano koketira s desertom, nekoliko komadića kvalitetne tamne čokolade sasvim je opravdano.

Jedna mala stvar koju vrijedi provjeriti pri kupnji

Ako kupujete gotov açaí pire, pogledajte sastav.

Neki proizvodi sadrže samo açaí, dok drugi već imaju dodani šećer ili sirupe. Ako planirate dodavati bananu, voće i granolu, nezaslađena verzija obično vam daje puno veću kontrolu nad konačnim okusom.

Doručak za spora jutra

Možda je upravo to najveći dio privlačnosti açaí bowla. Nije kompliciran, ali djeluje kao mali ritual.

Izvadite voće iz zamrzivača, napravite gustu ljubičastu kremu, složite nekoliko dodataka preko nje i običan doručak odjednom izgleda kao nešto što biste naručili na godišnjem odmoru.

A ponekad nam upravo takvi mali rituali trebaju više od još jednog savršeno optimiziranog jutra.

FOTO: Unsplash, Pexels

Više od “vođe navale za pedagoške mjere”

Smatram da se ovo radno mjesto treba puno više približiti i roditeljima i učenicima jer niti jedni niti drugi ne koriste njegov puni potencijal, odnosno ne znaju za što im stručna služba, konkretno pedagog, može “poslužiti”. Suprotno uvriježenom mišljenju, pedagogica nije osoba koja u školi služi samo za “rad sa zločestima”, “dovodi u red sve prekršitelje školskog reda i mira” niti je “vođa navale kada treba izreći pedagošku mjeru”. Rad s djecom koja se ogriješe o relevantne zakone i pravilnike samo je jedan djelić našeg posla.

Prijatelj, a ne netko tko dijeli packe

Ono čemu težim u svom svakodnevnom radu jest to da djeca ne bježe od mene, već da s njima pokušam uspostaviti takav odnos da mi, zapravo, prilaze. Djeca koja prilaze i steknu u nekoga povjerenje i vide u tebi osobu uz koju se osjećaju sigurno, djeca su koja će se puno prije otvoriti i lakše komunicirati kad dođe do potencijalnih problema. Ako im se predstaviš kao netko tko im u mnogočemu može pomoći, oni će tu pomoć zaista i tražiti. Dakle, nisi onaj koji dijeli packe kad se dogodi nešto loše, nego si prijatelj, a samim time i prijatelj u nevolji. Za mene je to ključ uspjeha u našem poslu, ali do njega je često vrlo teško doći, posebice ako ne kreneš na vrijeme, čitaj od prvog dana škole. Ako si šest godina nečijeg školovanja u sivoj zoni i odjednom u sedmom razredu odlučiš biti jako friendly jer vidiš da ćeš jedino tako doprijeti do mnoge djece, moram ti reći iskreno, zaboravi.

Posao koji se ne da ukalupiti u “to do” listu

Općenito, posao pedagoga izuzetno je dinamičan i nepredvidiv. Možeš na kraju radnog dana napisati “to do” listu za sutra i vrlo lako se može dogoditi da ništa od toga nećeš stići odraditi jer će se dogoditi nešto hitnije i bitnije što će tvoj plan prolongirati za još jedan dan, ili, u slučaju da kasniš s rokovima, dobar komad posla ćeš odnijeti i kući. Iako smo u školi šest sunčanih sati dnevno, budite sigurni da ova dva sata (jer se naš posao vodi kao 40-satni tjedno) debelo odradimo u neko drugo vrijeme. Ili kod kuće, ili na roditeljskom sastanku, ili na telefonu s roditeljima koji su u potrebi i izvan našeg radnog vremena.

Pomoć oko ocjena i učenja

Nakon desetogodišnjeg iskustva uočila sam neke dijelove našeg posla s kojima djeca i roditelji nisu dovoljno upoznati. Primjerice, pedagog može biti fantastična pomoć za djecu koja imaju poteškoće u učenju i koja najprije trebaju naučiti kako učiti. Dakle, pedagog treba biti dostupan djeci koja žele pomoć u ispravljanju negativnih ocjena. Može, zajedno s učenikom (potencijalno i poželjno u prisustvu roditelja), izraditi plan učenja i plan ispravka negativnih ocjena. Pedagog može poslužiti i kao poveznica između roditelja, učenika i učitelja.

Također, često sam radila i s djecom koja su pokazala interes da poboljšaju svoj školski uspjeh i koja nisu bila zadovoljna vrlo dobrim uspjehom nego su težila prema odličnom. Za mene fantastično, jer se tu radi o djeci koja imaju potencijal koji nekad ne stignu ili ne znaju pokazati, o djeci koja su se nekad malo “poskliznula” pa žele ispraviti ono što su zeznuli i nastaviti s dobrim ocjenama, ili pak o djeci koja su možda zbog zdravstvenih ili drugih problema propustila izvjestan dio nastave. Svakome od njih može se pomoći. Dakle, bez ustručavanja obratite se svom školskom pedagogu u ovakvim slučajevima.

Kad dođe vrijeme upisa u srednju školu

Pedagog vam može pomoći i kada je riječ o profesionalnom usmjeravanju, odnosno upisima u srednju školu. Svakako može doći do informacija o upisnim kvotama, bodovima zadnje rangiranih učenika prethodnih godina i sličnih podataka koji mogu poslužiti kao neki neslužbeni orijentir i djeci i roditeljima. Također, pedagogu se možete obratiti i za pomoć u izračunu bodova za određeni smjer. Često sam se susretala s djecom kojoj nije bilo jasno kako se računaju bodovi za upis te su bili vrlo nerealni u vezi izbora zanimanja jer je njihov izračun bio puno ružičastiji od stvarnog.

Kad naše znanje nije dovoljno

Pedagog surađuje i s drugim stručnjacima iz srodnih područja u školi, ali i izvan nje. Ponekad neke situacije nadilaze naša znanja i mogućnosti, ali uvijek nas možete tražiti savjet kome se nakon nas možete obratiti. U svom radu susretali smo se s psiholozima, psihijatrima, logopedima, neurolozima, udomiteljima, pravnicima i tako dalje i tako dalje. Od pedagoga sigurno možete dobiti informaciju gdje možete potražiti dodatnu pomoć za svoje dijete.

Djeca s poteškoćama, darovita djeca i ono što raditi u slobodno vrijeme

Djelokrug rada pedagoga obuhvaća i rad s djecom s poteškoćama, ali i s darovitom djecom. Što se tiče vremena provedenog u školi, pedagog će, koliko god je u mogućnosti, posvetiti vrijeme djeci s poteškoćama u razvoju i darovitoj djeci kao skupinama čije se potrebe i interesi u određenoj mjeri razlikuju od potreba, interesa pa čak i mogućnosti druge djece.

Ono o čemu se možete informirati u razgovoru sa školskim pedagogom jest i pitanje provođenja slobodnog vremena. Pedagog je često jako dobro informiran o svim događanjima, radionicama i aktivnostima koje postoje u blizini škole ili u gradu te vam može preporučiti nešto što bi bilo zanimljivo vašem djetetu i na taj način vam pomoći da provodite dio slobodnog vremena na način koji će vašem djetetu omogućiti da se lakše socijalizira, da nauči nešto novo, da se bavi aktivnostima kojima se ne može baviti u školi niti ga vi možete tome poučiti kod kuće i slično.

Zakoni i pravilnici – prava, ali i obaveze

Zadnja stvar koju bih napomenula jest tumačenje relevantnih zakona i pravilnika. Iako se najčešće koriste kada nešto pođe po zlu, sigurna sam da bi ih neki roditelji koristili i u mirnodopskim uvjetima, ali možda ponekad ne znaju što je njima definirano i koja bi bila prednost informiranja o njihovim odredbama. Pedagog vas može uputiti na odredbe Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu, Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnim i srednjim školama i drugih propisa. Iako vam se čini da možda nije potrebno znati što oni sve reguliraju, vjerujem da ima roditelja kojima bi te informacije itekako koristile.

Naravno, ovdje ću dodati jedan jako, jako, jako važan dio – legitimno je informirati se o zakonskoj regulativi, ali treba napomenuti da i djeca i roditelji, uz svoja prava, imaju i svoje obaveze. Dakle, nemojmo se informirati selektivno i iščitati samo ono što nam odgovara. Pedagog vas može informirati i o tome koje su vaše obaveze u okviru problematike koju razmatrate.

Kako si napraviš, tako ti je

I jedna zanimljivost iznutra. Naš posao može se doslovno svesti na jednu rečenicu: kako si napraviš, tako ti je. Posao pedagoga jednako je fantastičan za najvećeg radoholičara i entuzijasta kao i za nekoga čiji je glavni moto “vrag odnija prišu”. Smatram da to može biti nezahvalno jer pedagog, kao jedan od glavnih pomoćnika ravnatelja, ima veliku odgovornost i ulogu u životu svake škole. I tom bi poslu, iz te perspektive, trebalo i pristupati, bez iznimke.

Gdje sve možete provjeriti čime se pedagog bavi

Svaka je škola dužna na svojim mrežnim stranicama objaviti Godišnji plan i program škole, u kojem se nalazi godišnji program rada pedagoga gdje možete vidjeti čime se još pedagozi u školi bave. Svakako vam ne mogu odbiti pomoć ni u čemu od stvari koje su prethodno navedene u ovom članku jer je to dio naše radne obaveze. A kad ti nešto i nije radna obaveza, a vidiš da bi time nekome mogao pomoći, nemoj započinjati svoje izlaganje s “prema članku zakona i bla bla bla”, nego zavrni rukave i učini nešto zbog čega ćete se i ti i osoba u potrebi osjećati bolje. Gradi povjerenje, budi nečija sigurna luka čak i kad to ne moraš.

TEKST I FOTO: Judita Kralj

Sve počinje puno prije prve veze

Teoriju vezanosti još je sredinom dvadesetog stoljeća razvio britanski psihijatar John Bowlby, promatrajući kako se dojenčad ponaša kad se roditelj udalji i vrati. Ono što je otkrio jest da djeca vrlo rano grade nešto poput unutarnjeg radnog modela odnosa, očekivanja o tome hoće li osoba o kojoj ovise biti dostupna kad zatreba pažnju ili utjehu. Ako je odgovor dosljedno bio da, dijete razvija ono što danas nazivamo sigurnim stilom vezanosti. Ako je odgovor bio nepredvidljiv, ponekad prisutan, ponekad odsutan, dijete uči da mora glasno tražiti pažnju da bi je dobilo, što u odrasloj dobi postaje anksiozni stil. Ako je odgovor bio dosljedno hladan ili odbijajući, dijete nauči da je sigurnije osloniti se samo na sebe, što se kasnije prepoznaje kao izbjegavajući stil. Dezorganizirani stil, najsloženiji od sva četiri, obično nastaje kad je upravo osoba koja bi trebala pružiti sigurnost bila i izvor straha.

Kako se to prepoznaje u praksi, a ne u teoriji

Ono što knjige rijetko objasne jest kako ovi obrasci zapravo izgledaju u svakodnevnom ponašanju. Anksiozno vezana osoba često unaprijed katastrofizira šutnju, dvije neodgovorene poruke lako protumači kao znak da veza propada, i ima potrebu za čestim, eksplicitnim potvrdama da je sve u redu. Izbjegavajuće vezana osoba, naprotiv, osjeća nelagodu čim odnos postane previše blizak, često se povlači baš u trenutku kad bi iskrenost bila najkorisnija, i emocionalnu nezavisnost doživljava kao vrlinu, a ne kao obranu. Sigurno vezana osoba uspijeva tražiti blizinu bez panike i davati prostor bez povlačenja, dok osoba s dezorganiziranim stilom često želi blizinu i boji je se u istom trenutku, pa šalje pomiješane signale koje ni sama ne razumije do kraja.

Zanimljivo je da se stil vezanosti gotovo nikad ne vidi jasnije nego u sukobu. Anksiozna osoba u svađi juri za partnerom i traži razgovor odmah, dok izbjegavajuća osoba u istom trenutku najviše želi zatvoriti vrata i imati mira, što stvara poznatu dinamiku u kojoj jedno partnerstvo osjeća da ga se progoni, a drugo da ga se guši, iako oboje samo pokušavaju zaštititi sebe na jedini način koji poznaju.

Mogu li se ovi obrasci promijeniti

Dobra vijest je da stil vezanosti nije doživotna dijagnoza, nego naučeni obrazac, a ono što je naučeno može se, uz svjestan rad i vrijeme, i preučiti. Terapeuti to nazivaju “zarađenom sigurnošću”, stanjem u kojem osoba koja nije odrasla u sigurnom okruženju, kroz terapiju, samospoznaju ili vezu s dosljedno sigurnim partnerom, postupno razvija sposobnost da traži blizinu bez panike i daje prostor bez straha od napuštanja. Proces obično počinje jednostavnim prepoznavanjem trenutka kad reagira stari obrazac, a ne stvarna situacija, recimo primijetiti da paničariš zbog neodgovorene poruke, ili da bježiš od razgovora koji te zapravo ne ugrožava.

FOTO: Pexels