Sjećate se transparenta „ne mogu vjerovati da opet prosvjedujem za iste stvari“? Aktualniji je nego ikad. Ženska borba za ravnopravnost ne smije stati. Čini se da baš nikada nije vrijeme za opuštanje. Izborimo jedna prava, druga su nam već ugrožena. Dok uvodimo femicid u kazneni zakon, već molitelji dociraju kako bi se žene trebale odijevati ili ne daj bože, odlučivati što će činiti sa svojim tijelom. A broj ubijenih žena iz dana u dan raste. Poražavajuća je činjenica da Hrvatska zauzima neslavno treće mjesto u EU po broju femicida. Nasilje se teško prepoznaje, a kad postane očito, često bude prekasno. Muškarci na pozicijama moći ne prestaju s(a) (seksualnim) uznemiravanjem žena, a kad se prokažu i otkriju, zamijene se teze jer tada oni postaju žrtve. Ta, ugrožen im je ugled i egzistencija. Moramo okrenuti i drugi obraz kako bi ti isti muškarci nastavili s lagodnim životom. Mnogo je nelogičnosti i nepravde u svakoj pori sustava koji je sve samo ne sigurno mjesto za žene.
Edukacija i informiranost temelj je svakog zdravog i uspješnog društva, a Dorotea Šušak, direktorica Centra za ženske studije, jedna je od najglasnijih aktivistica koja sustavno podsjeća koliko je važno obrazovati se i kritički promišljati. Znanje i sposobnkst detektiranja manjkavosti sustava, alat je koji je potrebno staviti u ruke baš svake žene, ali i muškarca. Bez zajedničke borbe za društvo ravnopravnosti, samo smo dva entiteta koja govore različitim jezicima koji nikako da se razumiju. Prosperitet je nužno graditi zajedničkim nastojanjima.
O feminizmu, partnerskom nasilju i nasilju u obitelji, znanju i neznanju i zloupotrebi prava na slobodu govora, razgovarala sam s Doroteom koja je na tako pitak način objasnila sve uzroke i posljedice gorućih izazova u koje upire prstom s toliko hrabrosti i žara, kao i u sve malignosti sustava od njegovog samog dna prema vrhu.
Mnoge javne osobe, uključujući i bivšu predsjednicu, odricale su se feminizma. Taj pojam u društvu i dalje ima negativnu konotaciju. Feminizam je nepopularan stav ako želiš djelovati u mainstream vodama. Uglavnom će većina ljudi reći kako je načelno za ravnopravnost, ali ne i za feminizam. Nakon svih borbi, edukacija, akcija i apela uz feminizam i dalje stoji ALI. Kao aktivisticu, kulturnu djelatnicu, edukatoricu i borkinju, vrijeđa li te to?
Okružena sam tom pseudoidejom o ‘opasnom feminizmu’ otkako sam svjesna socijalnih konstrukata. Ne vrijeđa me to, ali mislim da bi nas to sve trebalo brinuti kao društvo. Društvo koje se svaki dan budi s naslovnicama o još jednoj pretučenoj, zlostavljanoj, silovanoj ili ubijenoj ženi, odnosno počinjenom femicidu, to je društvo koje bi trebalo razumjeti čemu služi feminizam te biti uvrijeđeno oskvrnjivanjem pojma. Mnogi ljudi, ponekad čak i oni koji se zalažu za štićenje ljudska prava i rodnu ravnopravnost ili inkluziju različitosti u širem smislu, nerijetko se služe tim kvazi narativom. Predvodnici takve borbe i dalje će izgovarati rečenice poput „ja se zalažem za ženska prava, ALI nisam feminist/kinja“. Onda će obrazložiti zašto nisu i to najčešće s prozaičnom raspravom o drugom ili trećem valu feminizma ili o medijskoj slici feministkinja. Čini mi se to, prije svega naivnim. Kada bismo ovisili o medijskoj slici bilo kojeg pojma u životu, imam dojam da se čovjek ne bi više identificirao ni sa čim. Čini mi se da se ne bismo mogli identificirati niti s temeljnim pojmovima kao što su kćer, majka, otac, prijatelj ili pak znanstvenik ili umjetnik, ako ćemo i o karijernim okosnicama. Kada pogledaš koliko je kod nas okaljanih pojmova na različite načine (iznevjerenih uloga i korumpiranih funkcija), ukoliko bismo se identificirali s medijskom slikom, obesmislili bismo ih sve. Čini mi se da je odricati se prava na društveni aktivitet (zbog toga što je to netko okaljao svojom nepreciznošću, neinformiranošću, površnošću, senzacionalističkom/clickbait kulturom), prije svega predmet lijenosti. Bez obzira na to, nikad nisam sklona predstavljati ili govoriti u ime ikoje populacijske skupine pa reći da nas neštoi „nas vrijeđa“, „mi smo uvrijeđeni“. Ne volim se stavljati u poziciju žrtve, a kamo li u poziciju kolektivne žrtve jer nemam to pravo niti bi mi takvo pravo olakšalo život. Nitko od nas, bez obzira za što se zalagao, nije predstavik skupine ili populacije, već u najboljem slučaju vrijednosti. Dakle, to što se ljudi boje identificirati s feminističkom borbom ne vrijeđa me, već me rastužuje.
.
Spomenula si valove feminizma koji obuhvaćaju različite vrste feminizma i njihovo detektiranje osnovnih uzroka nejednakosti. Kod njih se očito razlikuje i fokus djelovanja. Jedna marksistička feministica, sigurno se u svim segmentima ne slaže, niti ima iste prioritete u svom djelovanju s liberalnom feministicom, ali im je zajednička borba za ravnopravnost žena. Razlikuju se i po definiranju najvećih nelogičnosti i nepravdi u društvenom poretku i koje čemu. Mislim da je to važno isticati jer ljudi sve stavljaju pod isti kišobran.
Tako je. Centar za ženske studije u svojem obrazovnom programu Ženskih studija uvijek pruža te obuhvaća historijski, teorijski i epistemiološki pregled feminizma. Vrlo je važno razumjeti razlike i ponuditi ih u svom punom bogatstvu studenticama i studentima, no ne s ciljem korištenja razlika kao oružane arteljerije, već kao prilike za dijalog, razmjenu i međusobno povezivanja. Sebe ne stavljam u tom smislu u kategorizacijske kućice, već se trudim uzeti najbolje iz svake. U primarnom interesu mi je kontinuirani rad za zaštitu prava žena te cjelovitost psihosocijalnog pristupa ovoj i povezanim temama (poglavito tema socijalne agresije), sasvim mi je dostatna ta identifikacija.
.
Često se feministice percipira kao žene koje žele zamijeniti uloge s muškarcima. Odnosno, uvriježena je predrasuda da se žele služiti istim polugama moći, preuzeti njihove pozicije i podčiniti ih. Pritom se nerijetko lijepe i etikete militantnih feministica, bijesnih žena i mrziteljica muškaraca. Odakle takav stav?
Volim apostrofirati, iako nekima to još uvijek radikalno zvuči, činjenicu da nasilje u našim društvima (globalnim) nosi muško lice. Onda se tome u javnom prostoru replicira relativizirajućim navodima poput ‘Ali, postoje žene koje su zlostavljačice’. Ili kad se govori recimo o problemu ostvarivanja roditeljske skrbi, parnicama koje traju beskrajno drugo, o prisiljavanju majke da dijete podvrgava viđanju oca zlostavljača, o prisilnoj kontroli nad ženama i djecom, onda se kaže – “…postoje i majke koje su manipulatorice, zlostavljačice itd.”. Nedvojbeno, postoje! Postoje žene zlostavljačice, manipulatorice, ubojice. No, znate li koliko je muškaraca zastupljeno u tim statistikama? Vode predominantno, a u nekim kategorijama i s preko 90% reprezentacijske moći u vršenju nasilja. Muškarce ubijaju muškarci, a i žene ubijaju muškarci. Tako kaže statistika, a ne dojam. More je razloga zašto je tome tako. Što zbog generacijske predaje i kulturalnih uzusa, što zbog odgoja i socijalizacije, što zbog bioloških potencijala i sve to zajedno daje rezultat kakav imamo u praksi. Feminizam je prije svega važno shvatiti kao prijeku socijalnu potrebu.
.
Istraživanja su pokazala da se nakon globalne gospodarske krize 2008. društvo retradicionaliziralo. Što znači da je mnogo žena napustilo svoje poslove i ostale društvene uloge koje su do tada imale i vratile se u ulogu njegovateljice i domaćice, kako bi čuvale svoju djecu jer nisu imale novca da plaćaju vrtiće. Mnoge od njih su brinule i za starije i nemoćne članove obitelji. Iz krize smo izašli, a danas nam mladi imaju sve konzervativnije stavove, a taj ogromni broj žena se teško vraća na tržište rada. Vide li se u ovom trenutku ipak pomaci na bolje ili smo zaglibili u tom ponoru konzervativizma?
Činjenica je da svaka gospodarska i ekonomska kriza na neki način potencira neke socijalne neuralgije. Prije svega, vraća nas onim vrijednostima koje opstaju u egzistencijalnoj ugrozi. Tu je onda porast nacionalizma, porast radikalne religioznosti, porast nasilja te naprosto one bihevioralne pojavnosti koje idu s tim u paketu. Činjenica je da su to najčešće posljedice nepovoljne ekonomske situacije i socijalne deprivacije, a takav efekt izazivaju i ratna zbivanja ili elementarne nepogode. Kada pogledate našu povijest, gotovo je nemoguće bilo zaobići posljedice ratnog perioda (ovog ili onog), a na to su se samo nalijepile posljedice globalne krize, a recentno se na to nadovezalo i sve što nam se dogodilo u pandemiji. Od globalne zdravstvene krize preko ekonomske krize i inflacije. Kod nas imamo i posljedice elementarne ugroze u vidu potresa kojeg smo doživjeli na banijskom i zagrebačkom području. Sve su te pojave dovele do porasta incidencije određenih problematika i nekih vrsta obiteljskog i/ili partnerskog nasilja nad ženama, a često i do težih posljedica rijeđeg prijavljivanja nasilja. Naprosto smo morali biti doma, okrenuti se ka obitelji koja bi trebala biti toplo i sigurno mjesto, iako je za mnoge upravo ona izvor velike ugroze. Sigurno da neke stvari jesu napredovale od 2008. godine. Neke se stvari malo i poboljšaju, ali tempom usporedive metafore: kao što nam se krpaju i obnavljaju zgrade. Nešto se malo popravi, pokreči, zamažu se oči, neka se pukotina prekrije mrežicom (osim ako umjesto krova imate već pogled prema zvijezdama), ali zapravo ostaje ishodište pukotine koje nitko ne sanira jer ne postoji niti društvena niti politička volja da se s tim problemima nosimo strateški. Uvijek ponavljam pa ću reći i sada – mi nemamo nacionalnu strategiju, odnosno nacionalnu politiku protiv nasilja nad ženama. Dokle god je nemamo, bez obzira na odavnu ratifikaciju Istanbulske konvencije, naprosto, mi nemamo dovoljno mehanizama za praktične intervencije. Čak i oni mehanizmi koji postoje (i Konvencija ih predviđa), djelatno se ne poštuju.
.
Imaju li Centar za ženske studije i Ženska mreža Hrvatske u planu pokretanje inicijative da se kreira i usvoji jedan takav plan? Možda u suradnji s neki političkim strujama koje bi imale više sluha za ovakve teme od onih koje su do sada donosile odluke?
Naši napori u koje ubrajam i zagovarački rad, edukacijske programe, prosvjede, javne akcije, analize onoga što se događa na terenu i interpretacije tih analiza, ipak su kroz vrijeme polučili određene rezultate. Kao jedan od naših kolektivnih uspjeha bih navela činjenicu da femicid postaje zasebnim kaznenim djelom unutar kaznenog zakona, a što je nesumnjivo važno. Nažalost, to nije dovoljno i to je za sad partikularni čin. Kazneni zakon ima i prevencijsku narav: Upozoravanje potencijalnog počinitelja o težini sankcija koju može snositi pa neke od njih potencijalno zaustavlja, mnoge to neće odagnati od čina. Jer prevencija ni nije organska narav Kaznenog zakona. Prevencijski mehanizmi počinju u dječjem vrtiću, školi, fakultetu, obitelji, javnom zdravstvenu, socijalnoj skrbi, regulaciji Obiteljskog zakona, itd.
Koliko smo puta nažalost čuli kako je počinitelj bio pod sankcijom zabrane prilaska žrtvi pa ga to nije spriječilo da joj naudi.
To je iznimno maligni institut kojim se služi pravna praksa. Još se uvijek sjećam svog vlastitog čuđenja kada sam prvi puta saznala u detalje kako izgleda zabrana približavanja u praksi. A ona vam često izgleda tako da kad se jednom i odredi, može se prekršiti i po 20 puta. Žena svaki puta mora biti poprilično svjesna i smirena kada joj se na vratima pojavi ili je presretne na ulici netko tko je već osuđeni zlostavljač i najčešće joj vrlo bliska osoba (poput partnera, muža, oca ili sina). Ona mora biti potpuno smirena da bi u tom trenutku bila uopće sposobna kontaktirati policiju. To (prijavu kršenja zabrane približavanja) morate napraviti 10, 15 ili 20 puta prije nego li se ukine ta ista zabrana približavanja i odredi zatvorska kazna, a što traje nekakvih, simboličnih mjesec dana. Da bi stvar bila tragičnija, zabrana približavanja se nakon odsluženja te simbolične kazne najčešće briše. Ovdje sustav nije na strani žrtava, već na strani zlostavljača. Često su zlostavljači dijelom državnih i nedržavnih centara moći. Statistike prokazuju da od ukupnog broja svih slučajeva zlostavljanja u obiteljskim i partnerskim odnosima, preko 90% slučajeva otpada na muške zlostavljače. Kako bismo to mogli ignorirati floskulama i relativizacijama o spolnoj raspodjeli nasilja?! Valja razrušiti i još jednu predrasudu: Često se misli da nasilje pripada nekom ruralnom ili zabačenom svijetu ili kraju gdje ne dopire medijska informiranost ili vidljivost određenih tema. Obiteljsko, partnersko ili bilo koje drugo nasilje pripada jednako centru Zagreba, kao što pripada i bilo kojoj najudaljenijoj točci u Hrvatskoj, Europi ili Svijetu. Ono što u ruralnim i manjim sredinama doista jest otežano je pak procedura samog prijavljivanja nasilja jer se u manjim mjestima svi znaju i često su povezani rodbinskim ili nekim drugima vezama sa zlostavljačem. Ponekad se nasilje događa i od strane pripadnika organa koji bi to nasilje trebali prevenirati, sankcionirati ili istraživati. Nemoguće je ne spomenuti slučaj silovanja od strane policajaca u Lici. Kao i slučaj ubojstva Mihaele Berak u Osijeku. Oba slučaja počinjenja su od strane policijskih dužnosnika. Prečasno je to zanimanje da bi bilo ugroženo takvim kukoljem u vlastitim redovima.
Često su osobe unutar sustava neinformirane kako na adekvatan način postupati u slučajevima partnerskog i obiteljskog nasilja. Je li to mizoginija?
Ne možeš u 21. stoljeću biti neinformiran o ovim stvarima. Pritom još i raditi u pravosuđu, sudstvu, zdravstvu, sustavu socijalne skrbi, policiji… To nije neinformiranost, već nezainteresiranost, mizoginija, šovinizam i namjerna odluka da se nećete informirati. Istanbulsku konvenciju, odnosno njen pročišćeni tekst možete pročitati u svakom trenutku na svom internetskom pregledniku, često udaljenom od vas onoliko koliko vam je udaljen i mobitel u džepu. I to nije samo mizoginost pojedinaca, već cjelokupnog sustava visokoškolskog i cjeloživotnog obrazovanja koji ove teme ignorira pritom obrazujući stručnjake. No, imala sam sreću barem djelomično upoznati sustav kroz ljude od kojih su mi neki suradnici, a neki prijatelji i zapravo se sve uvijek bolje vidi iz baze, nego li iz hijerarhijskog vrha. Pogotovo kada je riječ o sustavu socijalne skrbi. Bojim se da ne bacimo ljagu na sve njih. Mnogi od njih rade u strahotnim, otežanim uvjetima, često i sami u manjku praktičnih procedura i mehanizama kada se neki problem uoči. Zamislite da donesete mišljenje o hitnom izdvajanju djeteta iz obitelja, a pritom znate da ga nemate gdje smjestiti? Ovom društvu su potrebni domovi za tu djecu, stambene zajednice, institucije za djecu s poremećajima u ponašanju, psihijatrijski odjeli namijenjeni djeci i adolescentima, dostupnost liječenja i psihoterapije. Puno je objektivnih razloga za prozvati taj sustav, ali još je više argumenata za uprijeti prstom u državu. Prioriteti su potpuno pogrešni, tema nema adekvatnu medijsku praćenost niti se izvršava dostatan pritisak. Taj se sustav također kadrovira nepotistički i to je još jedan od problema zbog kojeg djelatnici na terenu dodatno gube moć. Činjenica je da je to hiper odgovaran posao i da ni jedan previd ne može biti zanemaren. U nekim strukama ćete pogriješiti i posljedica će biti kašnjenje ili neka manja šteta, a ovdje će hematom koji nije zabilježen i na kojeg nije adekvatno reagirano, potencijano rezultirati osmrtnicom.
.
Osim neinformiranosti i neadekvatnog postupanja prema žrtvama, još jedan problem je i medijsko izvještavanje o tim temama. Na što tu valja upozoriti?
Radila sam kroz nekoliko godina analizu medijskih naslovnica o slučajevima femicida i rodno uvjetovanog nasilja. Stvari su se malo popravile, iako svako malo i dalje iskoči članak koji je strahotan. Osim senzacionalizma i kršenja etičkih standarda u izvještavanju (otkrivanja lokacije ili osobnih detalja o žrtvi ili maloljetnoj djeci), još se uvijek, nerijetko ulazi u relativizaciju počinjenog femicida, perverznim navodima o ‘ljubavi, strasti i ljubomori’. To je posve neprihvatljivo. Ne ubija ljubomora, već nasilnik u trenutku gubitka kontrole. To su patološke strukture ličnosti, ali većina njih nije psihijatrijske prirode, već su rezultat oboljele društvene zajednice. Također, detalji počinjenog ubojstva izazivaju dodatnu traumatizaciju i retraumatizaciju obitelji žrtve, a gdje su često uključena i maloljetna djeca. Valja stati na kraj socijalnoj normalizaciji nasilja. Od dječje pjesmice „tko se tuče, taj se voli“ pa do glorificiranja iskazivanja ljubomore, sredstava prisilne kontrole, impulsa patrijarhata. Odgovornost medija je ključna. Ne znači da o zločinima ne treba izvještavati, ali postoji određeni standard u izvještavanju, a o tome moramo educirati.
Centar za ženske studije je otvoren za javnost i svi zainteresirani se mogu doći educirati i informirati. O ovim temama progovaramo i nadalje ćemo to činiti kroz javne tribine, diskusije, okrugle stolove, zagovaračke akcije, press konferencije i prosvjede. Svjesne smo da kroz interne programe lakše dopiremo do populacije koja je ionako već osviještena te koja je prepoznala potrebu da u sustavu nije dobila odgovarajuću edukaciju pa se ima potrebu dodatno educirati. No, upravo smo zato posljednjih godina otvorile svoje programe Ženskih studija, svima zainteresiranima iz čitave Hrvatske (posredstvom online platformi), ali i iz Srbije, BIH, Makedonije, Crne Gore, itd. To su žene koje su najrazličitijih profila i preferencija, od medijskih stručnjakinja, pravnica, psihoterapeutkinja, socijalnih radnica, umjetnica, znanstvenica… Važno nam je da se okupi kritična masa onih koje kroz godine Ženski studiji mogu osnažiti za društveno djelovanje. Vjerujem da je moć Ženskih studija, ne samo u toj komunikacijskoj prilici i interakciji sa svakom novom generacijom, već u tome što te žene, ali i muškarci koji svake godine prođu naš program, dalje djeluju u svojim sredinama i imaju mogućnost socijalne predaje i ekspanzije spoznanog. Koristim priliku da pozovem na dijalog i predstavnike javnih institucija jer civilno društvo itekako može biti kardinalna nadopuna onim obrazovnim nedostacima od kojih javni sustav usmjeren na zaštitu žena pati uslijed inertnosti naših Sveučilišta. Pravednije društvo možemo gratiti samo ukoliko ga promišljamo zajednički, a ne motreći se neprijatelji. Imamo isti cilj. Ili bismo ga barem trebali imati.
.
U kojem smjeru Hrvatska ide danas kada svakog mjeseca svjedočimo akciji molitelja na trgovima, kada ih susrećemo ispred bolnica s transparentima, a znamo da iza njih stoji agenda kojoj je za cilj oduzeti ženama reproduktivna prava, ali i smjestiti ih u marginaliziranu ulogu drugotne i podčinjene muškarcu bez prava na vlastitu volju. S jedne strane imamo Francusku koja u Ustav unosi pravo na abortus, s druge Poljsku gdje žene umiru zbog sepse i nedostupne zdravstvene skrbi upravo zbog ukidanja prava na abortus. Gdje nas vidiš u vremenima koja dolaze?
Pravo ljudi na samoizražavanje i slobodu govora, nikome ne može biti uskraćeno. Iza toga ne može i smije stajati ALI. Bez obzira na to koliko se moj stav razlikovao od nečijeg tuđeg stava. Problem nastaje kada ljudi zloupotrebljavaju svoju slobodu govora kroz priliku pozivanja na obespravljivanje onog drugog. To nije uključeno u ono što sloboda govora izvorno jest. To je pak maliciozna manipulacija zagarantiranog nam prava. To da govorim slobodno o sebi, svojim potrebama i vrijednostima je jedno, a to da se poziva na diskriminaciju ili ukidanje nečijeg prava poput recimo zakonom zagarantirane slobode rađanja i planiranja obitelji ili da se poziva na uskraćivanje sloboda poput sulude varijante čednog odijevanja i moralnog autoriteta muškarca u obitelji (koji uzgred budi rečeno nažalost nikada nije ni iščeznuo iz našeg društva), maliciozno je, plod je narcističke kulture te ostavlja posljedice od prisilne kontrole do drugih oblika nasilja nad ženama. Tim više što se takvi ‘zazivi’, odvijaju i na perfidno odabranim lokacijama. Zna se što je prostor trga i što je povijesno oduvijek značio. To je prostor susreta, razgovora, razmjene, dijaloga i zna se kako izgledaju javne akcije ili prosvjedi ili građanski neposluh u kranjem slučaju. Ovdje to nije slučaj (pritom se i ponavlja iz mjeseca u mjesec, iako je jasno da nije riječ o dobrohotnoj niti religijskoj, a kamoli duhovnoj naravi). Šutjelo se ili ne, klečalo se ili ne, proglasi koje te akcije prate, sasvim su jasni. Ti ljudi nisu došli, šutjeli i molili, već se oko te ‘akcije’ izražavaju jasni proglasi, zahtjevi i stavovi. To je politički čin koji ima za cilj ugrozu ženskih prava. Ne može biti i nije istina da vam Ustav garantira, da vi zagovarate, da se nečija (teškom mukom izborena) prava smanjuju ili ograničavaju. Mislim da bi se i na gradskoj i državnoj razini, trebalo početi razgovarati o tome: što je to sloboda govora, što obuhvaća i kada devijantne interpretacije tog instituta kreću ugrožavati tuđa prava? Dokle se na to može benevolentno gledati? Bez obzira na to, još uvijek imam vjere u kritičnu masu. Ne zazivam nikakve apokaliptične scenarije poput onog poljskog, ali moramo to imati u primozgu s jasnim razlogom. Nešto što je upozorenje i što se ponavlja kao upozorenje, a što uvijek kreće od manjih i navodno bezazlenijih pojavnosti kao što je priča o odijevanju, zapravo uopće nije trivijalno jer zadire u vašu najosobniju odluku o samoodređenju i identitetskom samoiskazu, a na to nitko nema pravo. Ne trebamo im davati snagu koju nemaju niti zazivati fatalizam, ali valja raditi na tome da se jasno prokaže što je u pozadini čitave priče, a svakako nije tek moljenje! Znamo kako izgledaju primjeri drugih zemalja i naša je odgovornost da branimo teškom mukom stečena, transgeneracijski izborena prava te štitimo autonomiju i sigurnost žena!
FOTO: Dijana Ljubanović, Unsplash, Pexels
