Budim se umorna. Ležim u krevetu razmišljajući o tome kako mi je više nego ikada potreban odmor. Bez ikoga. Da mi ne stižu nikakve notifikacije, da me nitko ne zove, da nemam nikakvu obavezu barem mjesec dana. I dok zamišljam tropsku plažu, polako izlazim iz kreveta i puštam neku eklektično skrojenu playlistu na Spotifyju spremajući se za posao. Svakih nekoliko minuta pogledavam na sat da ne zakasnim na autobus. Na stanici, svako jutro u isto vrijeme srećem istu ženu s djetetom koja mu priča o bontonu, pravilima u prometu i planovima za njihov dan. Iz konteksta povezujem njihove priče jer govore na ruskom. Ona je posvećena, ali uvijek s nekim sjetnim izrazom lica. Kao da joj je preko lica uvijek neka sjena ili maska koja krije težinu. Pored nas prolaze automobili, trube, koče, psuju… i svi oni žure na posao. Škripom i trubama me bude iz neke lelujave kontemplacije. Opet promatram tu ženu s djetetom i glavom mi prolazi što li je radila prije nego što je došla u Hrvatsku. Je li zaista njezina zadaća i (jedini) posao čuvanje djeteta u vrijeme kada bi mogla raditi i razbijati stakleni strop. Ima li ona vremena misliti o sebi? Pitam se je li joj partner u ratu. I igramo li ponovno muško-ženske uloge i vraćamo li se na tvorničke postavke? Je li to u 2024. opet aktualna ona „Ona da rađa, on da brani“ ili kako li je već išla ta nacionalistička krilatica.
Na što su se svela stoljeća borbe za ravnopravnost
Stoljeća borbe za ravnopravnost, ekonomska prava i pravo glasa, danas su se svela na borbu s klečavcima i dokazivanje nužnosti prava na reproduktivno zdravlje. Na objašnjavanje činjenice da je pravo na pružanje adekvatne zdravstvene skrbi temeljno ljudsko pravo. Da zabrana legalnog pobačaja može ugroziti mnogo više života nego što će ih spasiti.
Godine borbe za ravnopravnost, danas su se svele na internaliziranu mizoginiju koja osuđuje žene koje radije biraju biti same, nego u nasilničkim odnosima. Solo u tridesetima (i to pogotovo bez djeteta) nosi stigmu neostvarene i neuspješne nesretne žene kojoj čangrizavost stoji kao srednje ime i ne trebamo je shvaćati pretjerano ozbiljno već kao „šaptačicu mačkama“ kojoj sigurno nešto fali u glavi.
Prijetnje smrću na društvenim mrežama
Nedavno sam na Treadsu objavila status, gdje postavljam pitanje „što mislite o uvođenju mogućnosti uvođenja plaćenih dana godišnjeg odmora za vrijeme mjesečnice“. Svjedoci smo da je tu odluku Španjolska uspješno uvela. Kao između ostalog i Japan, Indonezija, Južna Korea… Svjedoci smo činjenice da imamo mogućnost korištenja plaćenih dana godišnjeg odmora ili nazovimo ih slobodnim danima kada se selimo. No, iskoristiti slobodan dan i to još bonus slobodan dan zbog ženskog zdravlja je prenemaganje i feministička obijest. Podizanje svjesnosti o npr. endometriozi zbog koje žene trpe nesnosne bolove, pogotovo za vrijeme mjesečnice je samo lijep status na FB. Naime, da se vratim na slobodne dane i to pitanje, dobila sam jednako negativnih i neodobravajućih komentara i sa ženske i sa muške strane, a jedan muškarac koji se krije pod pseudonimom „Vojvoda šećer“ je eksplicitno opisao kako bi me tukao, skakao mi po glavi i kako inače nije za nasilje nad ženama, a mene bi rado umlatio te me hipotetički upitao, gdje smo bile kad su muškarci ostajali bez nogu…i bilo je još tu niz gadosti, ali sam ga blokirala i zaboravila pola prijetnji i uvreda.
Femicid i atmosfera straha
U 2024. svjedočimo porastu broja femicida i pokušaju uvođenja atmosfere straha kada god žena nije poslušna, kada odbije muškarca ili odluči izaći iz emotivne veze u kojoj nije sretna. U 2024. mnoge se žene pitaju, jesam li sigurna u svojoj kući? Spašavanje žive glave i zabrinutost za vlastiti život se čini kao realna briga.
Trad wife pokret
Trend „trad wife“, odnosno popularizacija pokreta tradicionalnih žena koji se promovira na društvenim mrežama, pogotovo na Tik Toku, odraz je retradicionalizacije društva i neshvaćanja opasnosti ovakvog „pokreta“. Žene su izborile emancipaciju, mogućnost školovanja, pravo da biraju i budu birane, kako bi se zaštitile, bile samostalne bez ovisnosti o partneru i njegovoj obitelji te kako bi mogle samostalno odlučivati o svom životu, što je posebice važno kada je nužan izlazak iz toksičnih i nasilnih odnosa. Trad wife je slatkast i idealističan prikaz života u zlatnoj krletci i simpatično je kada netko ima mogućnost izbora da živi na taj način. No, opasno je veličati ovakav način ovisnosti o bilo kojoj osobi, koliko god ona bila (u početku) benevoletna. Vraćanje unazad nikada nije donijelo ništa dobro.
Žene na mjestima odlučivanja- statistička greška
Žene na mjestima odlučivanja i dalje izgledaju kao statistička greška, a podjelama na muške i ženske poslove ne nazire se kraj. U medijima se piše o ženama u IT industriji ili vozačicama tramvaja kao o svjetskom čudu.
Jesmo li u boljoj poziciji nego žene prije 100 godina- jesmo. Trebamo li danas biti zadovoljne uređenjem društva- ne. Marširat ćemo i ovog 8. marta podsjećajući na nepravedan patrijarhalni svijet koji štiti pozicije moći privilegiranih muškaraca. Sretan nam još jedan Dan žena kada se ponovno borimo za iste stvari. I nećemo odustati. Pozvat ću na marš i mamu koju stalno srećem na stanici, neka povede i sina jer svijet ravnopravnosti moraju izgraditi nove generacije bez obzira na spol i rod.
