Na kraju svake ere jedni tuguju u beznađu, žaleći za davnim vremenima blagostanja, dok drugi slave optimistično gledajući u novi početak, novu slobodu. No, ovakvo viđenje stvarnosti, tek je plošno i površno jer promjene su mnogo više od toga. I to tako dobro, komično i bolno prikazuje Višnjik. Riječ je o najhvaljenijem Čehovljevom djelu koje su na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih postavili redatelj Ivan Popovski i dramaturginja Ivana Đula.
Popovski je sjajno razumio Čehova, a još bolje predstavio emocije kojima su obojeni njegovi likovi. Publika je to jasno primila na znanje. Pesimizam koji je udario pečat na Višnjik, ušuškao se u priču, a likovi su taj osjećaj vukli za sobom poput utega do samog kraja. A uz pesimizam, kralj nevolja svih likova je nedostatak umijeća za postizanje osobnog prosperiteta. Likovima je tako bolno nedostajalo mogućnosti i snage da realiziraju ono što im čuči na duši. Bila to u pitanju ljubav ili ostvarivanje materijalnog bogatstva. Život u prošlosti učinio im je sadašnjost teškom, a budućnost tmurnom.
Publika koja je dobro razumjela poruku
Publika je reagirala smijehom, a na pojedinim scenama, osjetila se i tuga, gorčina i divljenje. Sve je na kraju ovjenčano dugim, dugim aplauzom koji je bio i nagrada za maestralno izvođenje ovog Čehovljevog klasika. Svaka se emocija uvukla pod kožu i koketirala je s raspoloženjem i mišljenjem gledatelja. Pomiješala se tu hrabrost, umjetnost i drskost koja pokazuje da ruska umjetnost ima mjesta u novom svijetu, bez obzira na političke igre i stigmu koja je zalijepljena na cijelu jednu zemlju koju je još jednom, kao i više puta u povijesti, ukaljao pojedinac sa svojom klikom. Zagrebačko kazalište mladih i ovih dana igra ruske klasike, čuvajući ih od marginalizacije, a istovremno dajući im svježinu modernog vremena u kojemu uvijek ima mjesta za kritiku i promišljanje o ljudskim sudbinama dok se pokraj nas događa život i smjenjuju društveni poredci.
Kostimi, svjetlo, scena…
Skladno skrojeni kostimi s potpisom nadarene kostimografkinje Doris Kristić lansirali su publiku u drugu polovinu 19. stoljeća. U vrijeme kada se društvo mijenja, a feudalizam postepeno ustupa mjesto kapitalizmu. I sam lik Lopahin koji od kmeta, postaje bogataš kritizira svoj vlastiti osjećaj za stil u usporedbi s profinjenim pripadnicima plemstva i njegovi su kostimi upravo i tako skrojeni. Iako odjeven u odijela od skupih materijala, po pravilima odijevanja jednog bogataša, vidljivo mu nedostaje stila i profinjenog držanja. Krojevi tih odijela ne laskaju njegovoj figuri, kao što je to slučaj kod drugih likova. Detalji jednog prostog seljaka, uvijek ga odaju. Žute cipele koje odskaču od ostatka outfita, Kristić je to taman toliko začinila da ne karikira, ali da pokaže njegovo neiskustvo u gospodskim manirima i izostanak stiliziranosti.
Svjetlo koje je dodavalo dramatičnost i tjeskobu, minimalističko, a opet dovoljno upečatljivo da se poigra s raspoloženjem i tonom radnje, skladno se stopilo s idejom praznine, mučnine, sanjarenja i gubitaka kojima je prožeto djelo. Ovaj scenski efekt učinili su toliko moćnim redatelj te Marino Frankola i Anton Modrušan. Dočarali su nespokoj vješto se igrajući tamom i svjetlošću.
Činjenica da se veći dio radnje odigrava u malom, lijevom kutku scene, na drvenom podestu gdje je smješten starinski namještaj i gotovo svi likovi, a široki, slobodan prostor na sredini tek upotpunjuje klavir, dok je sve ostalo do kraja desnog ruba pozornice imanje i višnjik, upravo naglašava tjeskobu i skučenost u samom svom biću koji prolaze beznadežni likovi. Širina prostora s druge strane simbolizira bezbrižnu prošlost i slobodu koja polako nestaje.
Tek glazba u predstavi. Tu magiju morate čuti i upiti, izaći ćete iz dvorane omotani čistom ljepotom virtuoznosti.
Karakterizacija ljudi i društva
Iako se Višnjik najčešće definira kao drama, a ponekad i kao tragi komedija, Čehov nije bio zadovoljan ovom kategorizacijom. Sjetimo se njegovog pisma supruzi koje je napisao nakon premijere ovog komada, gdje je izrazio svoje nezadovoljstvo zbog toga što je publika ovaj komad prihvatila kao klasičnu dramu s jasnim zapletom, raspletom i karakterizacijom likova. Smatrao je da su suvremene drame postale previše “pričljive” i da su izgubile suptilnost i slojevitost koje bi ih trebale karakterizirati. Kako je rekao, Višnjik je bio pokušaj da se vrati tim suptilnim, neizgovorenim elementima u dramskom pismu.
On nije imao klasičan zaplet i nije imao jasno definirane karaktere. Umjesto toga se bavio različitim društvenim i psihološkim temama. Zbog toga Čehov nije smatrao da je Višnjik klasična drama, već prikaz psiholoških stanja likova koji se bore s različitim problemima i gubitkom svojih identiteta. Dakle, vjerovao je da je Višnjik, prije svega, karakterizacija ljudi i društva, a ne klasična drama s jednostavnim zapletom i razrješenjem. I to je toliko dobro uspjelo ZKM ansamblu, i Popovskom. Njihova unutarnja borba, maske za javnost i unutrašnja ranjivost prosula se scenom i nadvila nad publikom, duboko se urezavši u svakog pojedinca koji je odgledao ovu sjajnu predstavu.
Psihološka igra, detaljno seciranje emocija svakog lika kroz ton glasa, gestikulaciju, pokrete i međusobnu komunikaciju, što li su drugo nego sjajna psihološka analiza predočena bez uvijanja. Gotovo tri sata ogoljavanja likova i kritika društva koja uz tako malo fraza, a tako mnogo osviještenosti zadire u samu srž jednog vremena industrijske revolucije. Beznađe i nezadovoljstvo i onih koji odlaze i onih koji dolaze, tako je realistično bačena u lice gledatelju, podsjećajući ga da nema tog novca koji te može ispuniti i nema te sinekure koja te može izdići iz vlastitog mraka. Kao što ni bez rada na sebi, znanja, radnih navika, emocionalnog sazrijevanja i vještina nema napretka.
Likovi koji nose priču i teret jednog vremena
Siromašni mladić koji se obogatio i kupio višnjik – Lopahin. Iako je postao bogat i uspješan, on je na kraju bio nesretan zbog gubitka nečega što je smatrao vrijednim; višnjika i njegove prošlosti.
Lopahin je odrastao u siromašnoj porodici koja je radila na imanju Liubov Andrejevne Ranevske, vlasnice višnjika. Nakon što je višnjik posječen, on je najzad shvatio da je izgubio nešto vrijedno i sentimentalno, a ne samo komad zemlje. Višnjik predstavlja njegovu prošlost, uspomene na njegovo djetinjstvo i mladost, kao i na obitelj koju je imao.
Lopahinov gubitak višnjika predstavlja i gubitak identiteta i smisla u životu. On shvaća da novac i bogatstvo ne mogu nadoknaditi vrijednost nečega što je dio njegovog života i sjećanja. Na kraju, on ostaje sam i nesretan, s osjećajem praznine i neispunjenosti.
Ugo Korani koji je utjelovio Lopahina tako je uvjerljivo predstavio poruku kako materijalno bogatstvo ne može nadoknaditi vrijednost nečega što je dio našeg identiteta i našeg sjećanja. I kroz njegovo oklijevanje da zaprosi Anju, suptilno se daje do znanja kako su društvene razlike i nerazumijevanje među ljudima ponekad jači od ljubavi.
Vremešni batler, Firs predstavlja simbol propadanja starih društvenih vrijednosti. Njegova vjernost prema “gospodarima” i prema starim načinima života simbolizira tradicionalnu vrijednost koja se gubi u vrtlogu modernizacije i promjena. On je duboko vezan za imanje, za kuću i za svoje uspomene, a njegova ovisnost o starom načinu života odbija prihvatiti promjene i novu stvarnost koju donosi modernizacija. Nakon prodaje višnjika ipak ostaje na imanju čekajući svoj kraj. On predstavlja staru gardu koja se protivi promjenama i koja živi u prošlosti, bez obzira na to koliko se svijet oko njih mijenja. S druge je strane, on simbol izrabljivanja radne snage bez prava na slobodu i vlastiti život. Krhkost i odricanje od sebe samog nauštrb drugoga prikazana je tako dirljivo predočio Amar Bukvić s čijim likom počinje i završava ova priča.
Ranevskaya, bogata vlastelinka, tako je lakosmislena, indoletna i rasipna. Bez radnih navika, bez promišljenosti, ali s puno osjećaja za imanje i svoje bližnje. Ona je poput djevojčice zarobljene u tijelu žene, a Katarina Bistrović Darvaš provela je publiku kroz sva njena stanja treperavo i iskričavo, dirajući u svaki živac i izazivajući suosjećanje.
Anja Ranevskaya je starija kćerka koja se vratila kući nakon dugogodišnjeg boravka u inozemstvu. Ona je vrlo emotivna, ali ujedno i vrlo slaba, te se oslanja na majku za podršku. Anja simbolizira prošlost i tradiciju, te je odana starim vrijednostima i načinu života, zbog čega je nesposobna da se prilagodi novonastalim okolnostima i promjenama u društvu.
Varja Ranevskaya je mlađa kćerka koja je također emotivna, ali je i praktičnija i sposobnija da se suoči sa stvarnošću. Ona je brinula o imanju dok su majka i Anja bile izvan zemlje, te je svjesna financijskih problema s kojima se obitelj suočava. Varja predstavlja budućnost, iako je sreća ne privlači, spremna je na rad i suočavanje s izazovima kako bi očuvala svoje imanje.
Obje kćeri su simbolizirale kontrast između starog i novog vremena, te su imale ključne uloge u dočaravanju propadanja starog društva i društvenog raslojavanja. Varja se, iako emotivna, nije dala zavesti ili izmanipulirati muškarcima koji su joj pokazivali interes, te je bila svjesna da joj je jedini način da sačuva sebe i svoju obitelj rad i odricanje. Njen karakter predstavlja prikaz novih vrijednosti koje su se počele javljati u to vrijeme, kao i odbacivanje tradicionalnih vrijednosti koje su se smatrale obavezama za žene u društvu.
Milica Manojlović (Varja) i Tina Orlandin (Anja) svojim su kontrastim izričajem, ali zvonkim i upečaljivim glasovima i uvjerljivim nastupom, odlično oslikale likove dovukavši ih iz zapisa u realnost tako živo i nijansirano.
Vječni student, Trofimov, odnosno Rakan Rushaidat, simbolizira nemoć i besperspektivnost mladih ljudi u ruskom društvu u to vrijeme. Studenti su često bili u financijskim teškoćama, bez pravih izgleda za budućnost, a ujedno su se smatrali idealistima i umjetničkom elitom. nezreli i nesposobni sanjar koji sanjari o umjetnosti i ne želi se suočiti sa stvarnim svijetom. On nije u stanju poduzeti konkretne korake za ostvarenje svojih snova, niti je spreman prilagoditi se novonastalim društvenim okolnostima. Stoga, on predstavlja pojedinca koji je izgubljen u svijetu i ne zna kako se nositi sa životom. Njegov lik služi kao kritika intelektualne elite u ruskom društvu u to vrijeme, koja se nije uspjela prilagoditi novim društvenim okolnostima, čime su propuštene prilike za razvoj društva i pojedinaca. Kroz njegove izjave izazivao je i smijeh i podsmjeh, kroz ponašanje i reakcije razumijevanje, ali i osudu i zato je još jedan od dionika koji su doprinijeli višeslojnosti predstave. Naoko marginalan, a zapravo bitan – baš kao i intelaktualci vremena koje predstavlja.
Filip Nola u ulozi Gaje, simbolizira dekadenciju, neuspjeh i izgubljenost u novonastalom društvu. Nesposoban, neodlučan i nezainteresiran za svijet oko sebe. Njegova neodlučnost i nedostatak sposobnosti da donese važne odluke simboliziraju besperspektivnost i beznađe koje se javlja u ruskom društvu u to vrijeme. On simbolizira pad aristokratske klase i njezino polagano izumiranje. Živi u prošlosti, prisjećajući se boljih vremena i odbijajući prihvatiti nove društvene okolnosti. Njegov lik simbolizira borbu između starog i novog svijeta, između tradicije i promjene, koje se javljaju u ruskom društvu u to vrijeme. Simpatičan, pripit i deluzivan, donosi dašak pozitivnosti i lepršavosti, njegovi monolozi koji govore toliko istine, uvijek su prekinuti jer uz to što nitko nema strpljenja za slušanje njegovih salonskih govora, uvlači ih u probleme svojim nedostatkom filtera da se zaustavi na vrijeme.
Petra Svrtan u ulozi nespretne, ali beskrajno simpatične sobarice Dunjaše svojim je ljubavnim zanosom i nadom u pronalaženje ženika u liku neozbiljnog i pomalo bahatog, narcisoidnog Jaše kojeg je utjelovio Vedran Živolić rasplamsala pozitine vibracije i donijela ton groteske na scenu. Zavodeći, trudeći se dopasti i zabavljajući se, ona je podnijela krizu jednog vremena zaokupljena ljubavlju i to je slatko i nevino iznijela do samoga kraja.
Doris Šarić Kukuljica kao guvernatna Šarlota promiješala je kombinaciju osobina i uloga u neshvaćenu ženu, koja osim za gradskim životom, žudi i za razumijevanjem i ljubavlju. Kroz ironiju, sarkazam, ali i dramatičnu ozbiljnost ukazala je na težinu osobne borbe koju je vodila inteligentna, obrazovana i sofisticirana žena koja dolazi iz grada, ali se suočava s izazovima ruralnog života i tradicionalnih društvenih normi. Doris je svojom karizmom uvjerljivo iznijela Šarlotu i uvukla je pod kožu gledateljima.
Simeonov, odnosno Pjer Meninčanin, vjeran je prikaz propale aristokracije. On je ostario i nema više veliku moć i bogatstvo, ali se i dalje drži svojih starih ideala. Posuđuje novac, izruguje se suvremenicima, pa opet pati za minulim vremenima. On je galantan, ali i nemaran. Predstavnik bezbrižne klase koja je uživala sve društvene privilegije i u vrijeme promjena, teško se nosi s novonastalom situacijom. Izraz Pjera Meničanina je jasan i prodoran i zato Simeonova tako oštro ostavlja ucrtanog u dojmove gledatelja. On je i komičan i tužan. I neodgovoran, ali i vjeran. Nasmijat će vas i rastužiti, on je kao ogledalo predstave u cjelini.
Na izlazu iz dvorane čula sam zadivljen glas žene kako govori svojim prijateljima: “Malo smo mi platili ovu ulaznicu. Ako ni zbog čega, onda zbog klavira…” Naime, klavira koji je najzad visio sa stropa i gdje se otkinuo dio užeta kada je dramatično završavala radnja i kada je prikazana propast višnjika i jedne ere. Na stranu i klavir i višnjik, malo smo platili ulaznicu koliko vrijedi ovaj šamar realnosti koji nije tek bajka iz prošlosti, već podsjetnik na vremenska kretanja koja će progutati svakoga tko se ne mijenja, ali uz upozorenje na svjesnost tko smo i odakle smo krenuli.
