Kao da se sva sila klasičnih djela od „6 lica traže autora“, preko „Zločina i kazne“ pa do „U očekivanju Godoa“ slila u predstavu „Braća Karamazovi“ koju režira Oliver Frljić na pozornici ZeKaema. Glumački ansambl sačinjen od sjajnih glumaca i glumaca, udahnuo je priči neupitnu karizmu.
Isprepletene poruke Tolstoja, Brehta i Dostojevskog, doimaju se kao ispaljene strelice koje je teško pratiti, ali ne prestaju s napadima i zabijaju se u svaki detalj pred vašim očima.
Braću Karamazove možete gledati u dva odvojena termina ili ih pogledati u jednom danu, ali onda budite spremni da ćete provesti u kazalištu nešto malo manje od 6 sati – s pauzom, naravno.
Predstava Braća Karamazovi donosi modernu interpretaciju klasika Dostojevskog, stvarajući intrigantan spoj između različitih tema poput zločina, kazne i unutarnjih demona. Kroz ovu adaptaciju, Frljić nastoji istražiti složenost ljudske prirode i moralnih dilema, prenoseći ih na suvremeni kontekst. Nije zaobišao rat u Ukrajini, ali niti mizeriju ljudskih slabosti, prevara i ovisnosti.
Odabirom glazbe kroz Biće skoro propast sveta, Đurđevdana i Rasputina, upravo se i šalje poruka kako je svijet otišao do đavola, a to svojom sjajnom glumom dodatno potencira Milivoj Beader koji tumači nekoliko likova- liječnika, vraga i starca Zosima, kaluđera i duhovnog oca koji je veći dio predstave potpuno nag i usamljen. Krećući se uz pomoć hodalice pokušava spojiti uništeni svijet.
Jedan od ključnih elemenata ove predstave je upotreba istih glumaca za različite uloge, što dodatno naglašava kompleksnost likova i njihovih međusobnih odnosa. Ova tehnika omogućuje glumcima da istraže različite aspekte ljudskog karaktera i emocija, pružajući publici dublji uvid u svijet Karamazovih, no zapravo doprinosi zbunjenosti i težem praćenju radnje. Pogotovo za dio publike koji se s ovim djelom prvi susreće na pozornici. Još jedan element koji je dodatno naglasio kaos i anarhiju. Čak se u jednom trenutku vidi kako su pomeli pod sovjetskom zastavom, što je simbolično, opet dalo svoj doprinos u dočaravanju kaosa i raspada jednog svijeta.
Propast svijeta
Frljićeva interpretacija Braće Karamazovi donosi i kontroverze, kao što je i očekivano od njegovog rada. Njegova sklonost ka provokaciji i suočavanju s tabu temama može biti podijeljena među publikom, čime se stvara dijalog o moralu, religiji i društvenim normama. Jabuke kao simbol prvog grijeha, obješene na simbol kršćanstva- križ, muško spolovilo koje tijekom cijelog prvog dijela bode oči, defiliranje s likovima svih ikad bitnih vojskovođa i vođa Rusije, blud, nemoral i autodestrukcija, tek su neke od točaka koje prikazuju posrnuće i tamu ne samo ruskog društva, nego svijeta u cijelosti, ali u isto vrijeme provocira i izaziva na raspravu i reakciju. Što bi, uostalom, kazalište i trebalo činiti.
Dva dijela predstave
U prvom dijelu se bavi obitelji Karamazovih koji su disfunkcionalni, razjedinjeni i sukobljeni, dok u drugom dijelu u središte stavlja obitelj Snegirev koja unatoč neimaštini i bijedi, ipak posjeduje dozu zajedništva i povezanosti. Tu povlači paralelu s Tolstojevim citatom kako „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“.
“Braća Karamazovi” pod Frljićevom režijom predstavljaju hrabar i intrigantan pokušaj reinterpretacije klasičnog djela, koji donosi nove perspektive i dublje razumijevanje kompleksnosti ljudske prirode. Scenografija je nosila dobar dio priče na svojim ramenima. Kretanje konstukcije po pozornici koja nalikuje crkvi, po kojoj se penju likovi, iz nje izlaze i ulaze, vrte se i urlaju jedni na druge, definitivno je jedan snažan moment koji je dramatičnost kaosa podigao na još veći nivo.
U drugom dijelu uvode se i komponente feminizma. Poruke poput „Osobno je političko“ ili „Obitelj je opijum za narod“, donose poseban pečat aktivizma i promišljanja o pojedincu u svijetu koji se raspada. Ratovi, bolesti, neimaština, religija, sram i strah, ispleli su nove slojeve predstave koju zaista vrijedi pogledati.
FOTO: Instagram, Marko Ercegović
