“1899” – Netflixova hit serija koja je u znanstvenu fantastiku unijela grčku mitologiju

Sadržaj članka

Podijeli

Jantje Friese i Baran bo Odar, autori njemačke serije Dark koja je uvrnutom pričom o vremenskim portalima, paralelnim svjetovima i tamnom, mističnom atmosferom oduševila ljubitelje znanstvene fantastike, sada su ponovno u središtu pažnje. Na Netflixu se pojavila nova serija s njihovim potpisom koja nosi ime “1899“ (prema godini kada se odvija radnja) te je gledatelje ponovno uplela u mrežu mistike i vremenskih portala kroz putovanje broda koji nikada ne stigne do svog krajnjeg cilja.

Stvari već na početku postanu čudne kada se popnu na izgubljeni brod Prometeus i otkriju da na brodu nema niti jedne osobe, osim neobičnog dječaka s maketom piramide i mističnim izrazom lica koji daje naslutiti da će se dogoditi nešto jezivo.

FOTO: Screenshot

1899 – prepuna simbola i grčke mitologije

Toliko je mračnih simbola koji pojačavaju napetost i agoniju od početka do samog kraja.

Svaka epizoda počinje retrospektivom nekog od likova, dajući mali uvid u to tko su oni i zašto su na brodu. To dodatno ubacuje začin dramatičnosti te dodaje oporost i težinu cjelokupnoj priči.

Sama imena brodova daju naslutiti kako je riječ o tamnoj agoniji koja se teško probavlja. Naime, nestali brod Prometeus, nosi ime prema Prometeju iz grčke mitologije kojega je Zeus kaznio na vječnu agoniju. Naredio bogu-kovaču Hefestu da ga okuje za klisuru na Kavkazu. Ondje je on mnogo vjekova trpio muke jer ga je svaki dan pohodio orao koji mu je kljucao jetru. Prometej je gol razapet na litici, prikovan za zapešća i gležnjeve te se uvija od bola dok mu orao čupa jetru. I dok si predočavate ovu sliku, upravo se ovakav dojam provlači kroz seriju. Likovi su u vječnoj agoniji, strahu i želji da se zaustave nevolje i baš kada su nadomak rješenju, shvate da su doslovno prikovani u beskonačnoj petlji koja donosi samo još više i više boli, užasa i patnje.

Drugi brod, na kojemu se i počinje događati radnja, nosi ime Cerberus. Ovo je ime također poznato iz grčke mitologije, a riječ je o čudovišnom psu s više glava, a za kojega se smatra da čuva Had. I baš tako. Likovi su kroz cijelu radnju oči u oči sa smrću, čudnom i neobjašnjivom opasnošću i misterijom koja donosi samo jezu, smrt i hladnoću. More je tako mirno i beživotno da od samog početka putnici broda sami govore kako osjećaju smrt u zraku.

Nadalje, posebnu dimenziju seriji daje preplitanje nekoliko klasa, društvenih položaja, različitih kultura, obrazovanja i svjetonazora koji se nalaze na istom mjestu s istom idejom. Ukrcali su se na brod kako bi doplovili do New Yorka i ostavili svoju prošlost iza sebe. A ta ista prošlost od koje bježe im se neprestano vraća kroz snove, odnosno košmare i sjećanja koja ih prate.

FOTO: Screenshot

Radnja na nekoliko jezika u isto vrijeme

Dojam je dodatno pojačan jer svi ti likovi govore nekoliko jezika, sastaju se i miješaju zajedno rješavajući probleme kroz koje prolaze. Tako da nositelje radnje, koji su što putnici, što posada broda, možete čuti kako govore na engleskom, njemačkom, francuskom, španjolskom, danskom, japanskom… jeziku u isto vrijeme. U istom kadru s istim zadatkom vidite englesku damu, svećenika i gejšu u svojim prepoznatljivim odorama zadanima kulturom i normama.

Zanimljivo je kako je lako zamijeniti uloge; u jednom trenutku nestaje kapetan, prisiljeni spašavati živote, radnik iz potpalublja drži kormilo, a u istom trenutku putnici iz prve klase bacaju lopate ugljena u parnu peć kako bi se brod mogao nastaviti kretati. Sve je tako relativno i promjenjivo. Tu se autori pomalo i rugaju s društvenim ulogama, a dodaju i začin komedije uz praznovjernog radnika iz potpalublja koji nosi vijenac češnjaka kako bi se zaštitio od vukova i vukodlaka za koje vjeruje da su krivci za svu tu nevolju koja ih je snašla.

FOTO: Screenshot

Platonova arhetipska priča o pećini

Još jedan simbol koji se nekoliko puta spominje u seriji jest Platonova arhetipska priča o pećini.

Ono što za Platona predstavlja neznanje, odnosno tamnicu je odnos čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose osjetila. Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni primaju jedino ono što im prenosi “oko” – simbol tjelesnih osjetila, odnosno površnog promatranja stvari. Njihova je stvarnost ograničena, a oni su robovi svog osobnog stava koji je uzrokovan neznanjem: “ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem”… Čovjek ne ostaje nepokretni zatvorenik pećine jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.

U svom djelu, Platon napominje kako iz pećine postoji izlaz, a između robova i pećinskog zida postoji put koji vodi gore.

Čini se kako je cijela ideja serije upravo nastala na ovom tumačenju stvarnosti, odnosno na našem osobnom tumačenju stvarnosti koja je uvjetovana i ograničena obrazovanjem, odgojem i mjestom odakle potječemo. Na jednom mjestu se spominje i pitanje „Što ako je stvarni svijet onaj Stvoriteljev, a mi smo samo u kući za lutke“?

Glazba, montaža i ugođaj

Serija je snimljena u mračnom tonu, ali s fantastičnim kadrovima, umjetničkim potpisom u svakom detalju i brzim rezovima baš na mjestima gdje su i trebali biti, s tranzicijama koje vrlo lijepo, a na trenutke s faktorom iznenađenja vode gledatelja iz scene u scenu. Odlična montaža je je pogotovo došla do izražaja tijekom prelaženja u paralelne svjetove. Zvuk se savršeno uklopio u mističan ton s udarcima, i šumovima u scenama koje su bile napete, a klasični rock hitovi od Black Sabbatha, preko Jimmyja Hendrixa do Deep Purplea su obogatili seriju “1899”, dodajući raskoš u nijansiranju teških osjećaja i borbe sa samim sobom i čudnim situacijama u kojima su se našli likovi.

Serija je završila strmoglavo, prebacujući se na budućnost i svemirski brod pa očekujem da je izvjesno kako je u planu i druga sezona koja će tek donijeti novu dimenziju mistike u nove epizode koje će ipak malo dinamičnije pričati priču o paralelnom svijetu i našoj percepciji stvarnosti.

Slični članci